Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

B.P. Moličre: 'Škrtac'

.




Komedija u pet činova


FABULA

U domu starog škrca Harpagona kao upravitelj imanja radi mladić Valere, koji je upravo i tražio to mjesto kako bi bio blizu Harpagonove kćeri Élise. Oni su se upoznali prilikom jedne nesreće na moru, kada je Valere spasio Elisi život i nakon toga se nepovratno u nju zaljubio.



Sada se žele vjenčati, što im baš i ne polazi za rukom jer je stari Harpagon kći odlučio udati za starog i bogatog susjeda zato što taj ne traži nikakva miraza. Istovremeno, Harpagon ima i sina Cléantea koji je zaljubljen u djevojku Marianu i tu svoju ljubav priznaje sestri koja ga razumije.

S ocem je, međutim, u sukobu jer je sam rasipnik, sklon trošenju na provode i skupa odijela, a otac s druge strane škrtac koji panično i ljubomorno čuva svoje blago od deset tisuća škuda u škrinjici zakopanoj u vrtu. Da bi stvar bila još gora, Harpagon se odlučio oženiti, i to upravo za Cléantovu ljubav Mariane, a Cléanta je odlučio oženiti za staru i bogatu udovicu. Znajući da izravnim sukobom i istinom kod Harpagona neće ništa postići, i Élise i Cléante ne odaju svoje prave namjere, već nastoje lukavstvom i zakulisnim igrama promijeniti stavove svog oca.

Kad je Cléante zapao u tolike dugove da više nije mogao plaćati svoje rasipničke izdatke, odlučio je podići zajam. Posrednik u tom poslu bio je njegov sluga La Fléche koji je za svog gospodara uspio pronaći jedino neki lihvarski kredit po veoma lošim uvjetima isplate i nevjerojatno visokim kamatama. Kada su se sastali s davateljem zajma, ispostavilo se da je taj lihvar upravo njegov otac Harpagon. Uslijedile su međusobne optužbe, jednog zbog sramotnog lihvarenja, a drugoga zbog nepromišljenog rasipništva.

Pojava Frosine, žene kojoj je posao posredništvo u sklapanju brakova, dodatno komplicira komediju. Ona mu, kako bi i sama izvukla korist od Harpagona, laže da Mariane obožava upravo takve starce kao što je on i da je ludo zaljubljena u njega. To joj, međutim, ništa ne pomaže, jer od Harpagona ne uspije izvući niti novčića.

Kako bi proglasio svoje zaruke s Marianom, Harpagon mora poštovati običaje i organizirati večeru. Pritom ipak strogo pazi da gošćenje u njegovoj kući ne bi bilo prerastrošno. Kuharu Jacquesu, koji je ujedno i kočijaš, naređuje da kuha samo 'zdravu' hranu, odnosno onu od koje će se gosti brzo zasititi. Frosine je na večeru dovela Marianu i tom prilikom Cléante unatoč očevom negodovanju izjavi javno svoju ljubav. Kako bi pritom još i više napakostio svom ocu, skine pred svima njegov dijamantni prsten i dâ ga Mariani govoreći kako Harpagon baš želi da ga ona uzme, što ovaj zbog javne sramote nije mogao poreći, iako bi se najradije 'živ pojeo' zbog njegovog gubitka.

Situacija postaje sve napetija što se više približava dan vjenčanja. Cléante, sada već u dogovoru s Frosine, smišlja način kako da oca odvrati od vjenčanja, ali bez uspjeha jer nije postigao ništa osim otvorene svađe s nepopustljivim ocem. Dok su se oni tako svađali, Cléantov sluga La Fléche je u vrtu iskopao škrinjicu s blagom i ponudio je svom gospodaru kao spas od svih nevolja.

Razjareni i izbezumljeni Harpagon je pozvao sudskog istražitelja tražeći od njega da uhiti i povješa sve stanovnike Pariza. Svi su mu bili krivi, i sluge i gosti, pa čak i vlastita djeca. Jacques je zbog ljubomorne osvete optužio Valérea da je ukrao škrinjicu, u što mu je Harpagon povjerovao i okomio se na Valéra.

Nakon kratkog nesporazuma Harpagon ipak shvati da Valére ne govori o blagu iz škrinjice, već o blagu koje za njega predstavlja Elise, budući da su se oni upravo zaručili. Tako je za Harpagona i vlastita kći postala izdajnik i lopov. U tom trenutku u kuću uđe Anselme, stari i bogati susjed, isti onaj za kojeg je Harpagon namjeravao udati kćer. Uvidjevši da bi mogao ostati bez zaručnice, Valére odluči otkriti svoj pravi identitet te se napokon otkrije da je on zapravo sin bogatog napuljskog plemića Don Thomasa d'Alburcyja i da je sa sedam godina bio jedva spašen iz brodoloma te da su ga usvojili drugi roditelji. Da slučaj bude veći, otkrije se da je i Mariane sudjelovala u istom brodolomu i da je ona njegova izgubljena sestra, a kao kruna svega javi se i Anselme i otkrije da je on baš onaj Thomas d'Alburcy iz Napulja koji je prije šesnaest godina izgubio u brodolomu svoje dvoje djece.

Uslijed sveopćeg veselja samo je Harpagon i dalje bio bijesan i zahtijevao, sada već i od Anselmea, da mu se vrati njegov novac. Konačno je morao pristati na ucjenu: ako odustane od vjenčanja s Mariane, Cléante mu je obećao vratiti novac, dok je, s druge strane, Anselmu bila važnija sreća njegovog sina Valéra te je i on odustao od vjenčanja s Élise.

Harpagon je konačno bio zadovoljan, ali je prije toga Anselme još morao pristati da će snositi troškove oba vjenčanja i još mu k tome kupiti novo odijelo te isplatiti sudskog istražitelja.

LIKOVI

Najvažnije osobine Moličreovih likova određene su mjestom i vremenom u kojem su živjeli, a to je bila Francuska u doba kralja Luja XIV, tj druga polovica 17. stoljeća. Luj XIV. je uveo pomalo neobične načine ponašanja. U skladu s tada novootkrivenim heliocentričnim sustavom sebe je proglasio Suncem oko kojeg se vrte svi planeti, tj. dvorjani po hijerarhiji, i što su bliže kralju, to je njihov status bio viši.

Tako je jedan od najvažnijih ljudi u državi bio kraljev Veliki meštar odijevanja, dok bi Vojvoda od Orléansa imao pravo samo dodati kralju košulju. S druge bi strane osobitu čast predstavljalo dodati kralju papuče. Dakako da je u cijelom tom razvrstavanju vladala nevjerojatna taština na najsmješnijim detaljima (recimo boja trakica na odjeći), ali isto tako i licemjerje, zavist, dvosmislen način govora, nadmudrivanje i brojne druge mane kojima se Moličre toliko izrugivao. U komunikaciji je vladao toliki formalizam prema kojem je činjenica da Harpagon sa svojom djecom razgovara na 'Vi' sasvim beznačajna sitnica.

Takva lažljiva prevrtljivost očituje se u ponašanju svih likova u komediji. Valére kaže: 'Ljude možemo najlakše pridobiti ako izigravamo sklonosti iste s njihovima, ako odobravamo njihova načela, kadimo njihovim manama i povlađujemo svemu što čine.'

Harpagon, kako bi uklonio sumnju da ima novaca, govori naglas upravo suprotno: 'Kad bih samo imao deset tisuća škuda! To bi bilo sjajno! Mogao bih ih dobro upotijebiti. Izvrsno bi mi došlo i ne bih se više tužio da su vremena teška.'

Svodilja Frosine laska Harpagonu: 'Vi ste čarobni, vi ste lijepi kao slika! Okrenite se malo, molim vas! ne može biti bolje. Da vidim kako hodate. Ovo ti je dobro razvijeno, slobodno i lagano tijelo, a kako se vidi, i zdravo. A kašalj nije ništa. Vaš vam kašalj dobro pristaje jer vi nekako ljupko kašljete.'

Najznakovitije je zacijelo nadmudrivanje Cleanta i Harpagona oko Mariane: najprije Harpagon, bez nekog razloga, pita sina što misli o Mariani, a ovaj slaže da prema njoj ništa ne osjeća. 'Šteta' kaže Harpagon, 'jer sam ti je baš htio prepustiti, ali ovako...' 'Ne, ne, oče, ja ću vama vrlo rado u tome ugoditi.' 'Ne, ja sam razumniji. Brak bez ljubavi ne može biti sretan.' 'Ali, molim vas! Učinit ću tu žrtvu vama za ljubav', itd.

MOLIEREOV UZOR

17. stoljeće se naziva dobom klasicizma što zapravo znači oponašanje grčkih i rimskih antičkih uzora. Tako je i Moličreu uzor za njegovog 'Škrca' bio rimski komediograf Plaut iz 3. stoljeća pr. Kr. i njegova komedija 'Aulularija', u prijevodu 'Ćup sa zlatom'. Osnovnu radnju je Moličre preradio i prilagodio francuskoj publici svoga vremena, ali su ipak neki ključni motivi ostali isti: namještanje brakova, sluge koji kradu blago, zabuna u jeziku između djevojke i blaga i dr. Razlika je ipak u većem broju likova, složenijoj radnji i izbačenim vulgarnostima iz govora i radnje.
BIOGRAFIJA


Moliere
Jean Baptiste Poquelin rođen je 1622. Otac mu je bio dvorski tapetar, što je za ono vrijeme bila vrlo unosna i značajna služba. Gimnaziju je polazio kod isusovaca u Parizu, a pravo je studirao u Orléansu. Kratko je radio kao odvjetnik, no ubrzo je s obitelji Béjart osnovao kazališnu družinu Znamenito kazalište. Godine 1644. Jean Baptiste uzima umjetničko ime Moličre i sve do 1658. godine družina putuje i nastupa po cijeloj Francuskoj, a Moliére glumi, režira i piše komedije.

Potom grupa nastavlja svoj rad u Parizu, gdje Moličreu raste slava do te mjere da je kralj dao družini status kraljeve družine, a Moličreu stalnu mjesečnu novčanu pomoć. To je vrijeme kada družina nastupa u Versaillesu, najraskošnijem dvorcu Luja XIV. Moličre je umro 17. veljače 1673. nakon što je odglumio glavnu ulogu u predstavi 'Umišljeni bolesnik'. Za vrijeme predstave je prokrvario iz pluća i ubrzo umro.

Crkvene vlasti nisu dopustile da kao glumac bude sahranjen na katoličkom groblju, već na onom dijelu gdje su nekršteni, ali je ipak na sprovodu bilo preko tisuću ljudi. Zahvaljujući njegovom radu i stečenim prihodima 1680. je osnovano prvo stalno (a ne putujuće) državno kazalište u Europi, Comédie Française, koje je i do danas ostalo jedno od najuglednijih svjetskih kazališta.

Napisao je više od trideset kazališnih djela od kojih su mu najpoznatije komedije 'Kaćiperke', 'Umišljeni bolesnik', 'Škola za žene', 'Škola za muževe', 'Tartuffe', 'Škrtac', 'Mizantrop', 'Građanin plemić', 'Don Juan', 'Umišljeni rogonja' i druge.




Post je objavljen 08.03.2007. u 02:17 sati.