Rose: jezero iz sna

(prethodni nastavak)

I Rose je istog trenutka utonula u duboki san.
...

U snu, Rose je sjedila na obali jezera.
Jezero je bilo maleno, no tako duboko da mu se dno nije moglo sagledati. Voda tog jezerca bila je savršeno bistra i hladna, a jezerce je ličilo na veliko tamnomodro oko. Obale jezerca bile su obrasle gustom travom dugih tamnozelenih vlati, a iz trave su izvirivali sitni bijeli cvjetići intenzivna, slatka i opojna mirisa. Rose je duboko udisala taj miris. I znala je, takvi cvjetovi ne cvjetaju na javi.

Tišina je vladala oko jezerca.
Nije bilo ni pjeva ptica, ni zuja pčela, niti daška vjetra, niti žubora vode. Rose je podigla pogled. Gore, visoko, visoko na nebeskom svodu, plavom poput jezerske vode, nije bilo niti oblačka. Ni sunce se nije vidjelo, a ipak ... neka je jaka, meka svjetlost obasjavala cijeli taj prizor.

U snu, Rose je bila bosa, a bose su joj noge do koljena bile uronjene u jezersku vodu, tako hladnu da su joj noge od nje trnule. Rose je na sebi imala bijelu haljinu, tanku i pjenastu, gotovo prozirnu. Haljina nije imala niti jednog šava, niti jednog dugmeta ... i bila je tako lagana kao da je od bjeličaste maglice načinjena. Dugi, bogato nabrani rukavi spuštali su se do Roseinih zapešća, a haljina joj je otkrivala ramena i grudi.

U snu, Roseina je kratko ošišana kosa bila duga, kao nekada ... kad' je bila djevojčica. U zlatnim valovima padala joj je po ramenima i spuštala se duž leđa. Kosu joj je ukrašavao vijenac ispleten od sitnih mirisnih cvjetova što su oko jezera cvjetali, no Rose se nije mogla sjetiti ni da je cvjetove brala, ni da je vijenac plela.

Rose je sjedila na korijenju prastare vrbe koja se nadvijala nad jezerce. Tanušne vrbine grane pune zelenih listića spuštale su se do vode ... no na površini jezerca nije se odražavala niti slika vrbe, niti konture obale. Rose se nagnula nad plavo jezersko ogledalo. No, u njemu nije mogla vidjeti ni svoj odraz.
Pa ipak, Rose je sjedila i zurila u tamno duboko plavetnilo.

Dno jezerca nije se moglo vidjeti.
Od samog ruba, jezerce je bilo tako duboko da mu se dubina nije mogla ni naslutiti. Rose je pomislila kako, roneći sve dublje i dublje u hladno plavetnilo, nikada ne bi stigla do dna. Sjedila je dugo na obali i gledala u jezerske dubine. Oko nje je i dalje vladala potpuna tišina. Iako joj se činilo kako na obali toga neobičnog jezera sjedi satima, svjetlo se nije mijenjalo, nije se približavao suton. Tu kao da je vrijeme stalo, ukočilo se, zamrzlo, skamenilo ...
Rosei se učinilo kao da se i ona polako skamenjuje, pa će ostati vječno na obali toga jezerca, u plavoj tišini i nepomičnosti, poput statue od bijelog mramora.

A tada je duboka plava voda u koju je zurila postala još plavlja, još tamnija ... Svjetlo oko jezerca potanjelo je, a gusta maglica sakrila je jezerske obale i zaklonila nebo.
Površina se jezerca odjednom osvijetlila poput monitora upaljena računala. I na tom jezerskom ekranu, u koji su Roseina stopala još uvijek bila uronjena, počela se otvarati slika. Isprva je slika bila zamućena, kao prizor koji se ogleda u jezercu čiju je površinu uzburkao u vodu bačen oblutak.

A tada su se kolobari na vodi smirili ... površina je vode zaiskrila ... i Rose je mogla vidjeti prizor, jasno i živo.

(nastavak slijedi)

Herbert James Draper, 'The Kelpie' 1913

Post je objavljen 04.03.2007. u 23:59 sati.