1783. - 1842.
Francuski književnik, pravim imenom Marie Henri Beyle, rođen 23. siječnja 1783. godine u Grenobleu. Potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu. Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata (u intendanturi). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini. Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armadom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano u svoju novu i pravu domovinu koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. - 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. - 1841.).
Sputan uskoćom malog talijanskog grada spašava se čestim odlascima u Rim. Listajući stare talijanske kronike nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti srednjeg vijeka i neobuzdana ludovanja renesansne Italije. Godine 1838. objavljuje Mémories d'un touriste, a 1839. svoju drugi veliki roman La Chartreuse de Parma u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleon, kult energije, ljubav, Italija, okus avanture. U tišini Civitavecchije koncipirao je mnoga djela koja zbog svoje nagle smrti nije uspio dovršiti. Za sobom je ostavio mnoštvo skica, dovršenih poglavlja i intimnih bilježaka koje su bile spremne za tisak ali su ipak ostale zaključane u ladici. Njegova posthumno objavljenja djela tvore pravu malu biblioteku: La Vie de Napoléon; Lucien Leuwen (Le Rouge et le Blanc); Laniel; Les Nouvelles inédites; La Vie de Henri Brulard; Les Souvenirs d'égotisme; La Journal; Correspondance; Letters a Pauline (pisma sestri); Le Journal d'Italie.
Stendhal je zastupao stajalište kako je lov za srećom osnovna značajka svih ljudskih stvorova. Smatrao je kako opisivati život znači ustvari upisivati sredstva koja ljudi izabiru da bi tu svoju sreću dosegli. Stendhalovi junaci redovito su odvažne i ambiciozne osobe koje na mlako životarenje gledaju s prezirom. Taj Stenhalov superiorni čovjek igra opasnu igru na sve ili ništa - ili će se probiti na do vrha ili će u toj borbi biti dotučen. Stendhalov filozofski stav prema životu (beylizam) nije ostao bez odjeka i utjecaja. Njegov superironi čovjek prethodi Nietzscheovu natčovjeku. Suvremenici ga nisu voljeli, a njegova tvrdnja da će biti shvaćen tek oko 1880. godine pokazala se točnom jer danas je življi nego prije 100 godina. Preminuo je u Parizu 23. ožujka 1842. godine, a prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: Arrigo Beyle milanese.
Stendhalova djela: La Rouge et le Noir (Crveno i crno); Vies de Haydn, de Mozart et de Métastase; L'Historie de la peinture en Italie; Rome, Naples, Florence; De l'Amur Racine et Shakespeare; La Vie de Rossini; Armance; Promenades dans Rome; L'Abbesse de Castro; Vittoria; Accoramboni; Les Cenci La Duchesse de Paliano; La Vie de Napoléon; Laniel; Les Nouvelles inédites; La Vie de Henri Brulard; Les Souvenirs d'égotisme; La Journal; Correspondance; Letters a Pauline; Le Journal d'Italie; Mémories d'un touriste; La Chartreuse de Parma.
Stendhal
Marie-Henri Beyle Stendhal
Marie-Henri Beyle Stendhal (Grenoble, 23. siječnja 1783. - Pariz, 23. ožujka 1842.), francuski romanopisac i pripovjedač, jedan od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća.
•
Život
Marie Henri Beyle rodio se u Grenobleu kao potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu.
Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata, u intendanturi (1800.). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini.
Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armijom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano.
U Italiji je našao svoju novu i pravu domovinu, koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. - 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. - 1841.). Prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: "Arrigo Beyle milanese".
Književni rad i životna filozofija
Listajući stare talijanske kronike Stendhal nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti srednjeg vijeka i neobuzdana ludovanja renesansne Italije. Godine 1838. objavljuje Mémoires d'un touriste, a 1839. svoju drugi veliki roman La Chartreuse de Parme (Parmski kartuzijanski samostan) u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleona, kult energije, ljubav, Italiju, okus avanture.
U tišini Civitavecchije koncipirao je mnoga djela koja zbog svoje nagle smrti nije uspio dovršiti. Za sobom je ostavio mnoštvo skica, dovršenih poglavlja i intimnih bilježaka koje su bile spremne za tisak ali su ipak ostale zaključane u ladici. Njegova posthumno objavljenja djela tvore pravu malu biblioteku: La Vie de Napoléon (Napoleonov život); Lucien Leuwen; Le Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.); Laniel; Les Nouvelles inédites (Neobjavljene pripovijetke); La Vie de Henri Brulard (Život Henrija Brularda); Les Souvenirs d'égotisme (Egoistične uspomene); dnevnik; pisma; Letters a Pauline (pisma sestri); Le Journal d'Italie (Talijanski dnevnik).
Fanatičan obožavalac energije i uspjeha pod svaku cijenu, što ga je i privuklo Napoleonu, Stendhal je pod utjecajem francuske materijalističke filozofije XVIII. stoljeća i svog životnog iskustva razvijao u svojim djelima teoriju da je sav ljudski život samo "lov za srećom", te nije važno hoće li čovjek tu sreću postići pridržavajući se moralnih ili etičkih normi ili ne, glavno je da je postigne (tzv. bejlizam). Smatrao je kako opisivati život znači zapravo upisivati sredstva koja ljudi izabiru da bi tu svoju sreću dosegli.
Takav stav zastupaju glavni junaci njegovih romana Julien Sorel i Fabrice del Dongo i glavni likovi iz Talijanskih kronika (Chroniques italiennes, 1855.), zbirke novela u kojoj je, na temelju starih spisa, oživio strasti srednjeg vijeka i renesanse. To su redovito odvažne i ambiciozne osobe koje na mlako životarenje gledaju s prezirom. Igraju opasnu igru na sve ili ništa - ili će se probiti na do vrha ili će u toj borbi biti dotučeni.
Umjetnička snaga Stendhalovih romana ne leži međutim u razvijanju njegove životne filozofije, koliko god ona bila interesantna, kao ni u zanimljivosti romantičarske fabule u koju pritom razvija, već u realističkim opisima sredine i produbljenoj psihološkoj analizi likova, kojom razotkriva i najskrivenije pobude ljudskih postupaka.
Izvanredan analitičar i majstor jednostavnog, sažetog izraza, Stendhal nije stekao slavu niti je bio pravilno shvaćen u doba romantizma, kojemu pripada samo vremenski, već, kako je i sam proricao, tek 50 godina kasnije. Njegov superiorni čovjek prethodi Nietzscheovu natčovjeku.
Stendhal je, što iz prkosa, što iz taštine, običavao govoriti kako piše tek za "malobrojne sretnike" (to the happy few) među svojim suvremenicima, ali poglavito za naraštaje koji će tek doći. Pri tom možda ni sam nije ni slutio koliko je bio dobar prorok. Njegovi romani Crveno i crno i Parmski kartuzijanski samostan ubrajaju se i danas među najčitanije francuske romane svih vremena.
Djela
"Crveno i crno" (1830.)
• "Parmski kartuzijanski samostan" (1839.)
• "Talijanska kronika" (1855.)
CRVENO I CRNO
Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijen Sorel, sin seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne porodice osjetio je svu težinu života seljaka I radnika. U porodici su ga često tukli I nisu ga baš voljeli. Usprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet I misli da će samo kao svećenik društveno napredovati. No župnik, koji mu bijaše sklon preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvaća ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je također uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim zbog opasnosti da javnost I gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu , Žilijen napušta tu kuću I vraća se u sjemenište. No, kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvata poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini, Žilijen se dobro snalazi pa sve više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao I u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika I trpio u svojoj ulozi krivca I nepoželjne osobe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obaviještena o društvenim uspjesima I mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu , karijeristu. Tada markiz povlači privolu za taj brak, a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela I nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj I puca u nju. Hapse ga I on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna I da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio. Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu I biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.
Crveno i crno je roman o generaciji mladih darovitih i siromašnih ljudi koji stupaju na historijsku pozornicu u izmijenjenim društvenim okolnostima, željni da pronađu putove vlastite afirmacije u svijetu stabilnih osnova i razumne organizacije... Najzad, Stendalov roman je i izraz romantičarskih aspiracija čovjeka koji traga za nedosegnutim predmetom svojih želja. U tom smislu, kao obrazac tragičnog ishoda čovjekove težnje za posjedovanjem, Crveno i crno prethodi, kao uzor i obrazac, Floberovom romanu o Emi Bovari, a u nešto izrnijenjenoj misaonoj i tematskoj optici i Prustovom traganju u ponorima ´izgubljenog vremena´, pa čak i Kamijevom Strancu koji strada ne uspijevajući dokazati i potvrditi vlastitu istinu oslobođenu društvenih konvencija i sudskog pragmatizma.
Post je objavljen 03.03.2007. u 23:52 sati.