Prema: Andrea Zlatar, Čit.3, Mostar,2001,str 100-102
Što je to realizam ?
Realizam je knjizevnopovijesno razdoblje koje se u europskim knjizevnostima začinje tridesetih godina i traje, kao razmjerno čvrsta stilska formacija, do osamdesetih i devedesetih godina devetnaestoga stoljeća. iako o realističkim usmjerenjima u književnosti možemo govoriti od najstarijih vremena do današnjih dana, sredina prošloga stoljeća, kad su se podudarila osviještena poetička htijenja s književnom proizvodnjom, smatra se vrhuncem realističke književnosti. Promatrajući literarni zemljovid Europe tadanjeg vremena, vidljivo je da u realizmu vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska književnost, dok u ostalim slavenskim zemljama, te Italiji i Njemačkoj, realizam poprima zasebne oblike, vezane za specifične uvjete svake nacionalne književnosti.
Poetika realizma
Književnopovijesno razdoblje realizma u svojim poetičkim načelima odstupa od prethodnoga, romantičkoga razdoblja. Nastajanje realističke koncepcije književnosti istodobno je bitnim pomacima što se zbivaju u filozofiji i znanosti - pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističke filozofije svakako su odredili i književno poimanje realizma. Pojam realizma svoje je značenje dobio u teorijskim raspravama što su se u području slikarstva i književnosti tridesetih godina prošloga stoljeća vodile u Francuskoj. Prvim teoretičarom realizma možemo smatrati Champfleuryja ( Jules Husson Fleury nazvan Champfleury, Žil Šanfleri ), koji je svoje poimanje realizma iznio u nizu članaka tiskanih 1857. godine u zbirci Realizam. U njima Champfleury zacrtava poetiku realističkog romana i suvremenom piscu nudi model pisanja - istraživanje, ankete, fotografska i stenografska tehnika. Osnovno je obilježje realisticke poetike naglašavanje odnosa književnosti i zbilje. Od Aristotelova pojma mimezis u književnoj teoriji i filozofiji neprestano su se vodile rasprave o odnosu književnosti i zbilje, o mogućnosti da književnost, prikaže zbilju onakvu kakva ona jest. Teoretičari realizma zahtijevaju od pisaca da prikazuju stvarnost na vjerodostojan način, objektivno i bez osobne pristranosti. Vjera u napredak znanosti i mogućnosti znanstvene, objektivne spoznaje svijeta poduprla je i takva kretanja u području književnosti. Stoga i realistički pisac vjeruje da u književnosti postoje načini objektivnoga i istinitog prikazivanja stvarnosti. Unutar književnosti tu zadaću najprikladnije može ispuniti roman svojim metodama opisivanja i pripovijedanja. Realistički pripovjedač najčešće je, objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radnji; fabula realističkog romana slijedi kronološki red zbivanja a dogadaje međusobno povezuje čvrstim uzročno-posljedičnim odnosima; motivacija likova proizlazi iz njihovih karaktera te sklopa socijalnih okolnosti u kojima djeluju - ta se motivacija stoga obično naziva socijalnopsihološkom.
Roman – zrcalo stvarnosti
U razdoblju realizma roman postaje glavnim književnim žanrom. Čitateljska publika, odgojena već u doba romantizma, proširuje se jer je mlada građanska klasa željna informacija o svijetu u kojemu živi. Roman, kao "zrcalo stvarnosti", pruža joj sliku o samoj sebi. Ideju knjževnosti kao "zrcala" najjasnije je izrekao jedan od predrealistickih pisaca, Stendhal (Stendal ili Standal pravim imenom Henri Beyle, 1783-1842), u svojem romanu Crveno i cmo (1830.).
Realistički roman u francuskoj književnosti
Za Stendhala roman je poput zrcala koje se nosi cestom - to zrcalo odražava i blato na putu i nebesko plavetnilo, dakle, ne samo ono lijepo već i ono ružno. Kako u književnom tekstu nije moguće odraziti cjelokupnu stvarnost sa svim njezinim pojedinostima, poetika realizma u svojoj razvijenoj fazi zagovara prikazivanje tipičnih ljudi u tipičnim okolnostima. Idealizirani junaci romantizma zamijenjeni su predstavnicima društvenih slojeva, a realistički prikazane ljudske osobine (kako vrline tako i mane) nadomjestile su romantičke ideale duha.
Vrhunac je takve književne koncepcije Honore de Balzacova (Onore d Balzak, 1799-1850) zamisao o pisanju Ljudske komedije, gdje pisac pokušava klasificirati neiscrpnu ljudsku stvarnost prema društvenim klasama i profesijama, a u predgovoru ističe želju da književnost preraste u društvenu nauku. Balzacova Ljudska komedija zamisljena je u 26 knjiga i više od stotinu naslova u kojima bi se miješali dokumentarni, romaneskni i teorijski dijelovi. Time što se isti likovi pojavljuju u nekoliko djela, Balzac pridonosi dojmu cjeline svoje zamisli, a likove prikazuje u različitim životnim fazama. Usprkos energiji njegovih junaka, valja naglasiti da je Ljudska komedija sazdana uglavnom od romana neuspjeha, u kojima ima više poraženih nego pobjednika.
U realizmu se romanopisci pretvaraju u istraživače i "povjesničare sadašnjosti", koji za teme svojih djela uzimaju istinite dogadaje. Stendhalov roman Crveno i crno temelji se na događaju zabilježenome u novinskoj kronici, dok je Gustave Flaubertova (Gistav Flober, 1821-1880) Gospoda Bovary (1857.) pisana s nakanom da bude dokumentom o životu u provinciji. Roman je izazvao mnoge rasprave, jer se u njemu nudi novi tip realizma: Flaubert je napisao kritičko djelo koje je pomutilo mir samozadovoljnoga građanskog društva. Zbog visokog stupnja estetiziranosti izraza, Flaubertova se proza često smatra prvim primjerom modernističkoga pisanja.
Realistični roman u engleskoj književnosti
U engleskoj je književnosti viktorijansko razdoblje blisko realističkoj poetici, a najvažniji predstavnici su romanopisci Charles Dickens (Čarlz Dikinz, 1812-1870), William Makepeace Thackeray (Viljem Mejkpis Takeri, 1811-1863) , sestre Charlotte, Emily Jane i Ane Bronte ( Šarlot /1816-1855/; Emili Džejn /1818-1848/ i En /1820-1849/ Bronti ) i (spisateljica) George Eliot (Džordž Eliot pravim imenom Mary Ann Evans, 1819-1880). Iako se ne deklariraju kao realisti, ti pisci u svojim djelima ne samo da opisuju i objašnjavaju englesku stvarnost već i prosvjeduju protiv nje, dajući kritički prikaz socijalnih nepravdi i bijede najnižih društvenih slojeva. Romani poput Dickensova Olivera Twista i Thackerayeva Sajma taštine ponajbolji su primjeri viktorijanske književnosti, koja kombinira društvenu satiru i moralistički pogled na svijet. Ti majstori pripovijedanja isticu se živim opisima karaktera i slikovitim, podrobnim prikazivanjem društvene stvarnosti.
Ruski realizam
Začetak ruskoga realizma u četrdesetim godinama devetnaestoga stoljeća vezan je za preokret koji se zbiva u cjelokupnoj ruskoj knjizevnosti - namjesto romantičarske poezije u središte književnoga zanimanja dolazi pripovjedna proza što svoju građu uzima iz svagdanje društvene zbilje. Razdoblje ruskoga realizma obično se dijeli u tri faze - rani, razvijeni i visoki realizam.
Prvu fazu ili rani realizam obilježava postupni razvoj pripovjednih oblika, a u temama pripovijesti i romana prepoznaju se ostaci romantizma. Nikolaj Vasiljevič Gogolj, 1809-1852. glavni je predstavnik ranoga ruskog realizma, a njegove novele Veceri na majuru kod Dikanjke imaju obilježja prijelaznog razdoblja između romantizma i realizma. Gogoljeva pripovijetka Kabanica, međutim, vazan je datum u povijesti ruskog realizma - u njoj pripovjedač pridaje veliku pozornost pojedinostima pri opisu glavnoga junaka i okoline u kojoj se on kreće.
Ivan Sergejevič Turgenjev, 1818-1883. najvažniji je predstavnik srednje ili razvijene faze ruskog realizma. Znamenit postaje po svojim novelama Lovčevi zapisi u kojima se realističko zanimanje pripovjedača u prikazivanju socijalnopsiholoških tipova miješa s poetiziranim opisima prirode i čovjeka.
Vrhunac ruskoga realizma svakako predstavljaju romanopisci Fjodor Mihajlovič Dostojevski, 1821-1881. i Lav Nikolajevič Tolstoj, 1828 -1910 U svojim je romanima (Bijedni judi, Zločin i kazna, Braća Karamazovi, Idiot, Bjesovi). Dostojevski prošao sve faze ruskoga realizma. Osnovna je tematska crta svih njegovih djela rastakanje ruskoga društva i obitelji, a njegovi likovi nisu tipizirani prosječni predstavnici društva već su to redovito buntovnici, nositelji radikalnih filozofskih ili religijskih uvjerenja. Dostojevski, također, i u načinu pripovijedanja odudara od klasičnoga realističkog modela te u prikazivanju svijesti svojih junaka uvodi tehniku unutrašnjeg monologa. Za Tolstojevo djelo najvazniji su romani Rat i mir i Ana Karenjina. Rat i mir, najveći Tolstojevljev roman, sintetičko je djelo u kojemu se prikazuje velik broj, likova te zbivanja u duljem vremenskom razdoblju. Iako se Tolstoj pojavljuje kao povjesničar što poznaje dokumentarnu građu o Napoleonovim ratovima, Rat i mir nije povijesni roman, već djelo u kojem su najbitniji društvena analiza sadašnjosti i psihologizacija glavnih karaktera. Ana Karenjina, s druge strane, roman je s izrazito suvremenom temom i mnogi tumači smatraju ga modernom romanesknom tragedijom. Fabula je zasnovana na problemu odnosa braka i ljubavi, a u njoj je Tolstoj, putem usporedne priče, ugradio i više tema iz šire društvene stvarnosti Rusije.
Naturalizam
Književnopovijesno razdoblje naturalizma možemo smatrati nastavkom i produžetkom realističkog doba. U razdoblju od 1880. do 1900. godine naturalizam je prisutan kao književni pokret u većini europskih zemalja. Duhovne zasade naturalizam pronalazi, jos dosljednije nego realizam, u pozitivistickom poimanju znanosti, a posebno mjesto u oblikovanju naturalističke poetike zauzima učenje Hippolytea Tainea. Taine, naime, smatra daje čovjek, kao biće koje se nalazi u svijetu osjetilnih pojava, proizvod triju skupina činitelja: naslijeđa (rase), sredine i povijesne situacije. Zadaća naturalističkog pisca, kako je određuje u svojemu djelu Eksperimentalni roman (1880.)
Najvažniji pisac naturalizma, Emile Zola (Emil Zola, 1840-1902), sastoji se u preuzimanju eksperimentalnih metoda iz prirodnih znanosti. Roman je za Zolu neposredno opažanje svega što postoji, dokument stvarnosti i prikaz ljudske svakodnevice: najbolje se to vidi u njegovim vlastitim djelima, romanima Germinal i Therese Raquin. I Zolin sljedbenik, Guy de Maupassant (Gi d Mopasan, 1850-1893), u svojim djelima (Medanske večeri ) i romanima prati naturalističku koncepciju, ali ističe kako književnost ne može prikazati "potpunu istinu", već svaki pisac radi poseban izbor građe i u djelu stvara vlastitu sliku o svijetu.
Značenje realizma i naturalizma u povijesti književnosti
Realizam i naturalizam najvažniji su književni smjerovi u devetnaestome stoljeću, što su uvelike utjecali na književnost do današnjih dana. Roman je postao vladajućom književnom vrstom, a književnost je dobila zadaću ne samo prikazivanja već i kritike stvarnosti - ta realistička namjera često će se u ovome stoljeću krivotvoriti u različitim oblicima tendenciozne socrealističke književnosti. Naposljetku, valja reći da umjetnička važnost Balzacovih i Flaubertovih romana, ili romana Dostojevskoga i Tolstoja, svojom vrijednošću nadilazi granice književne epohe u kojoj su nastali, a svojim neiscrpnim pripovjednim sadrzajima zaokupljuju pozornost suvremenog čitatelja
Post je objavljen 03.03.2007. u 23:38 sati.