Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

Vesna Parun


(Zlarin, 10. travnja 1922.), hrvatska pjesnikinja

Život

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Bibliografija
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Poezija
• "Zore i vihori", 1947.,
• "Pjesme", 1948.,
• "Crna maslina", 1955.,
• "Vidrama vjerna", 1957.,
• "Ropstvo", 1957.,
• "Pusti da otpočinem", 1958.,
• "Ti i nikad", 1959.,
• "Koralj vraćen moru", 1959.,
• "Konjanik", 1961.,
• "Jao jutro", 1963.,
• "Bila sam dječak", 1963.,
• "Vjetar Trakije", 1964.,
• "Pjesme", 1964.,
• "Gong", 1966.,
• "Otvorena vrata", 1968.,
• "Ukleti dažd", 1969.,
• "Tragom Magde Isanos", 1971.,
• "Sto soneta", 1972.,
• "I prolazim životom", 1972.,
• "Stid me je umrijeti", 1974.,
• "Olovni golub", 1975.,
• "Apokaliptičke basne", 1976.,
• "Ljubav bijela kost", 1978.,
• "Čitač snova", 1978.,
• "Izabrane pjesme", 1979.,
• "Mapa Magdica", 1979.,
• "Šum krila, šum vode", 1981.,
• "Salto mortale", 1981.,
• "Izabrana djela", 1982.,
• "Grad na Durmitoru", 1988.,
• "Kasfalpirova zemlja", 1989.,
• "Indigo grad", 1990.,
• "Sonetni vijenci", 1991.,
• "Tronožac koji hoda", 1993.,
• "Začarana čarobnica", 1993.,
• "Izbor iz djela", 1995.,
• "Ptica vremena", 1996.,
• "Smijeh od smrti jači", 1997.,
• "Pelin basne", 1998.,
• "Spužvica i spužva", 1999.,
• "Političko Valentinovo", 2000.,
• "Grijeh smrti",2000..
Proza]
• "Pod muškim kišobranom", 1987.,
• "Krv svjedoka", 1988.,
• "Hrvatska kraljica", 1999.,
• "Noć za pakost - moj život u 40 vreća", 2001.
Dječja poezija
• "Patka Zlatka", 1957.,
• "Tuga i radost šume", 1958.,
• "Zec mudrijan", 1958.,
• "Kornjačin oklop", 1958.,
• "Mačak Džingiskan i Miki Trasi", 1968.,
• "Mačak na mjesecu", 1969.,
• "Miki Trasi i baka Pim Bako", 1968.,
• "Miki slavni kapetan", 1970.,
• "Karneval u Kukljici", 1974.,
• "Poznanstvo s danima malog Maksima", 1974.,
• "Igre pred oluju", 1979.,
• "Dvanaest slikovnica o psima", 1983.,
• "Hoću ljutić, neću mak", 1983.,
• "Roda u školi", 1988.,
• "Pokraj Kupe kad se vrapci skupe", 1989.,
• "Moj prijatelj šišmiš", 1990.,
• "Uspavanka za poljubac", 1995.,
• "Kroz prozorčić zime", 1995.,
• "Pčela, duga i mlin", 1997.,
• "Tri morske pustolovke", 2000.,
• "Morska kočijica", 2001.
Dramska djela (izvedena)
• "Marija i mornar",
• "Apsirt",
• "Magareći otok, oliti homo homini asinus",
• "Škola za skitnice".

VESNA PARUN
Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 1922. Gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, a u Zagrebu je studirala romanistiku i filozofiju. Piše poeziju u kojoj je i poezija za djecu i satirična poezija, kao i prozu, drame, eseje i kritike. Prevoditeljica je sa slovenskog, bugarskog, francuskog i njemačkog jezika. Njezinih 11 pjesničkih zbirki prevedeno je na strane jezike. Napisala je i dvije prozne knjige, i 19 djela za djecu. Imala je nekoliko samostalnih izložbi slika. Vesna Parun je od 1947. godine slobodna književnica, dopisna je članica HAZU-a i dobitnica brojnih nagrada. Za autobiografsku prozu "Noć za pakost - moj život u četrdeset vreća" primila je u junu 2002. Nagradu grada Zagreba. Dobitnica je nagrade Društva hrvatskih književnika "Tin Ujević" za najbolju zbirku poezije za godinu 2003, "Suze putuju" (2002).

Objavljena poezija:

Zore i vihori (1947.); Pjesme (1948.); Crna maslina (1955.); Vidrama vjerna (1957.); Ropstvo (1957.); Jao jutro (1963.); Bila sam dječak (1963.); Vjetar Trakije (1964.); Pjesme (1964.); Gong (1966.); Otvorena vrata (1968.); Ukleti dažd (1969.); Sto soneta (1972.); I prolazim životom (1972.); Stid me je umrijeti (1974.); Olovni golub (1975.); Apokaliptične basne (1976.); Ljubav bijela kost (1978.); Čitač snova (1978.); Izabrane pjesme (1979.); Šum krila, šum vode (1981.); Salto mortale (1981.); Poezija (1988.); Kasfalpirova zemlja (1989.); Sonetni vijenci (1991.); Začarana čarobnica (1993.); Tronožac koji hoda (1993.); Izbor iz djela (1995.); Ptica vremena (1996.); Smijeh od smrti jači (1997.); Mozak u torbi (2001.); Suze putuju (2002), Bubnjevi umjesto srca (2004.).





Vjera u riječ


I kad je najlakše reći da je luda naša najveća pjesnikinja, u njezinoj ludosti puti su joj i dalje čisti, pogled jasan i misao prodorna

Vesna Parun, Noć za pakost, Matica hrvatska, 2001.


Iščitao sam knjigu Noć za pakost u nekih pet dana i svaki mi je dan bilo sve teže uzimati je u ruke i slušati što mi govori. Gotovo su olovne te stranice na kojima Vesna Parun piše o svom životu. Magičan je odabir riječi, na što je sve teže naići u stvarnošću i činjenicama opsjednutom svijetu, i čitava se priča doima kao nešto doživljeno u polusnu.

Možda je glupo i spominjati, ali rečenica gospođe Parun pjesnička je. Ovi autobiografski zapisi teku poput pjesme, svaka je riječ na svome mjestu, nema ni jednog zareza koji smeta, ni jednog slučajnog slova. Sjećanje i jest takvo, lelujavo i nejasno. Život se i ne može drukčije ispisati nego kao da je proživljen. Snaga koja izlazi iz njezinih rečenica očaravajuća je, a nježnost i ranjivost zavodne. Klupko u koje je zaplela svoju priču mijenja boje poput kameleona, čas je žuto i zeleno, proljetno, a čas dubinski plavo i sivo, izgubljeno. Na jednoj stranici sja jutarnje sunce, a na sljedećoj hara oluja na putu do Dubrave i Studentskoga grada.

Djetinjstvo u zlarinskom draču koje je opisala dozvavši ponovno neprospavane otočke noći te svjetovi Prvića, Šibenika i Splita do kojih je došla kasnije, postaju oživotvoreni mitovi u kojima se pojavljuju motivi kojima će njezine pjesme svakoga moći odvesti na šetnju po stazama što ih je s bratom, a kasnije i sama, ugazila. Kopajući tako po svojim sjećanjima, koristeći riječi svojih pjesama, prikazala je mnoge dane i noći u kojima se rodilo ponešto od onoga što svi o Vesni Parun znamo, ili mislimo da znamo. Neke od tih silnih priča, zapravo legendi, tek u ovoj knjizi dobivaju smisao i objašnjenje, dok će se neke tek izroditi. Ne treba u to sumnjati, jer zanimanje za život Vesne Parun veliko je kao i za njezine ispisane riječi, a upravo s obzirom na karakter njezina pisanja, riječ je zaista o jednoj te istoj zanimaciji. Iako u ovoj knjizi čitatelj mora barem malo osjetiti njezinu maniju proganjanja te stoga i konstantno bježanje pjesnikinje pred onime koji se predstavlja kao Nepoznat Netko (bio to san, fantom, Krleža ili demon, nije važno), jedna je stvar uvijek prisutna i u jednome je stalna, a to je, dakako, vjera u riječi. Od riječi – ne odustaje. Njezina satira posve sigurno predstavlja najbolje političke komentare u hrvatskoj književnosti. Dok se čak i Miljenko Jergović pomalo pretenciozno (u stvari potpuno pretenciozno) bavi komentarom suvremenoga hrvatskog života analizirajući izbore za miss i sportska natjecanja u svojoj kompromisima prepunoj novinarskoj formi, pjesnikinja Parun pravim riječima opisuje stvarnost u kojoj živimo.

Jedna od ispisanih epizoda, ona u kojoj glavnu riječ vodi banda sa «Zvenče»: Helada, Himena i gospođa majka uz čitav niz pomoćnika i pomagala, čini se predugom. Ali ne predugom u knjizi, već predugom u njezinu životu. Čitajući o njihovim zajedničkim nastupima u ITD-u, na Šibenskom festivalu, radu na osnivanju teatra Pimbako i sličnome, kao da se čita o nejakoj Vesni Parun koja ne zna što hoće te pušta drugima da je vode kao sljepicu. Zanimljivo je čitati o sumnjama i istinama koje su joj se tada prikazivale. Analitičnost i prikupljanje dokaza za jalovu optužbu daju osjećaj sigurnosti, a ne obratno, kako bi se možda moglo zaključiti. Trenutak odustajanja zapravo je trenutak bacanja spasonosnog koluta zdravom razumu.

No, ima u ovoj knjizi i mnogo veselijih razdoblja, a jedan od najljepših je Vesnino druženje s Adnanom, mladim Sirijcem, studentom medicine u Zagrebu. Njega je, kaže, našla na cesti i on je u njezinoj Badelovoj 15 (danas Ulici Vile Velebita) pronašao svoj dugogodišnji zagrebački kutak. Njihova je veza, a pametnije je reći povezanost, možda nešto za čim je ona svih tih godina išla, osjećajući da se negdje u daljini, negdje niz stazu ipak nalaze sve te školjke o kojima je u djetinjstvu od mora (brata) učila. Uloge koje su Adnan i Vesna igrali prikrivaju čitav spektar života, od trenutka kad je on njoj bio brat, a ona njemu majka do onoga kraja kad je ona njemu mahala na rastanku s prozora. Za učenje hrvatski Adnan nije mogao naći bolju učiteljicu, a kad Vesna opisuje njihove igre riječima u kojima se posve jasno pokazuje stupanj njihovog razumijevanja i intimnosti, mladi se student medicine pretvara u odjednom ispunjenu želju, u nekoga na koga svi čekamo.

Njihova povezanost krojila se u zajedničkim ispunjavanjima sportske prognoze, čitanju poezije i dugim ispitivanjima pred njegove ispite. Ono na što je nabasala u njemu, bio je svijet za koji je mislila da je izgubljen, bilo je takvo prijateljstvo da joj se sva pitanja koja o toj temi postavlja u ovoj knjizi čine suvišnima. Njemu se Vesna Parun uputila prije nekoliko mjeseci, kad je odlučila otići iz Zagreba u kojem su je svakojakim imenima zvali. Na svoju sramotu. Gubitak majke početak je jednog od najtužnijih i najranjivijih razdoblja njezina života, vrijeme u kojem je otvorena meta i kada se svom snagom moglo navaliti na njezino goloruko cvijeće. Izašla je i s time na kraj, nekako da bi je na kraju izdala njezina zvijezda – Štitnjača, kako je sama zove.

I kad je najlakše reći da je luda naša najveća pjesnikinja, u njezinoj ludosti puti su joj i dalje čisti, pogled jasan i misao prodorna. Unatoč ludosti ona govori još luđe, u zemlji u kojoj je najljepše šutjeti, unatoč ludosti ona govori glasnije, u zemlji u kojoj tišina više nije samo odobravanje, već i poticanje.
(Zvonimir Dobrović)

KNJIŽEVNOST Znamenita hrvatska pjesnikinja objavljuje i u 85. godini života
Vesna Parun napisala vlastitu parapovijest






Boraveći dulje u Zagorju, među kajkavcima, nehotice oplemenih svoju samouvjerenu štokavštinu. Makar u proznom tkanju. Lirika ko lirika, svoja je i kad je na izdisaju”, napisala je u jednom od svojih “kupčeka”, tj. prozno-lirskih zapisa Vesna Parun u najnovijoj knjizi “Topuzina”. Tu je knjigu pisala u bolničkim posteljama Topuskog i Stubičkih Toplica, a objavila u godini kada slavi 85. rođendan i 60 godina od objave prve zbirke “Zore i vihori”.

Vrhunska liričarka
I u “Topuzini” V. Parun je vrhunska liričarka koja neukrotivo progovara pjesmom u prozi, ali i angažiranim aforizmima. Iz zapisa kojima iskreno portretira nepokretnost i dopisuje autobiografiju moglo bi se pouzdanim uredničkim škarama izrezati i nekoliko lirskih zbirki.

Osamljenost
“Za kršćanstvo je presudno Trojstvo, za košarku trica, za Pitagorin poučak trokut. Samo na “trećem oku” nemam još mrenu” piše hrvatska pjesnikinja i trpko dodaje: “Pisanje ti zamjenjuje mnoga mala prijateljstva, ali ne može ona velika. Zato si sve osamljeniji. Osobito kad vrijeme za velika prijateljstva mine, a mala te se poput karikaturnih nadomjestaka nameću, ne videć koliko su izlišna.”

Priznaje Vesna i Zagrebu da nikada nije bio nekulturan, nego je samo katkad u njemu bilo premalo parkirališta za kulturu, te sugerira ministru Primorcu da u osnovnu školu uvede predmet: gimnastiku jezika.

Ima “Topuzina” i vedrijih tema. Tako Vesna piše: “Bili smo najprije u opancima. Zatim u Batinim gumenjacima. Potom u vojničkim čizmama. Narodu su stopala toliko učvrsla, da sad može hodati i bos.”

A u vlastitoj “parapovijesti” napisala je i ove rečenice: “Nikola Šop je najspiritualniji pjesnik hrvatski. Pitala sam se puna strahopoštovanja: kako li je stihu uzlijetati iz invalidskih kolica? Danas znam: bila su to ne kolica, već kola Velikog medvjeda. Mali je medvjed čekao, namijenjen za mene. Ovdje, iz Medvednice.”

Dosljedno za intelektualno i moralno poštenje
Vesna Parun svojim je javnim i književnim angažmanom mnogo učinila za stvaralačku slobodu, jer već godinama intenzivno polemizira kao izdvojeni pojedinac s najuglednijim političarima i kulturnim poslenicima u Hrvatskoj / Parunova smatra da je cijela jedna generacija između dva velika rata živjela i stvarala pošteno, beskompromisno i doslovce s glavom u torbi, za razliku od današnjih koji okreću lice od istine, te žive s mozgom u torbi / Književnost drugog tisućljeća suviše se oslanja na politiku i povijest kao na štake, te ne svjedoči o golim ljudskim sudbinama / Književnik ne smije i ne može biti informatički i ispolitizirani robot bez smisla i osjećajne svrhe
Vesna Parun nedvojbeno pripada književnoj generaciji koja se je oslanjala na europska iskustva pjesništva između dva svjetska rata. Stoga je ne jednom imala problema sa socrealističkom kritikom. Poslije knjige pjesama »Zore i vihori« iz 1947. godine njen, s jedne strane, lirizam »začarane čarobnice«, a s druge strane personalni naturalizam te želja da se živi bez tutorstva, u skladu s vlastitim osjećajima, dovodi ju u prisilnu izolaciju, jer je onodobna kritika proglašava nepodobnom, suviše artističnom i dekadentnom.
Činjenica jest da je Parunova svoje zaziranje od svih ideoloških projekcija zadržala do ovih naših dana, kada objavljuje svoju najnoviju knjigu satiričnih pjesama i basna s provokativnim naslovom »Mozak u torbi«. I ovaj put s njom nema »zezanja«. Ako joj slijedite korake, ona će poletjeti kao što je to najavila 1997. godine u knjizi »Smijeh jači od smrti«. Vesna Parun jednostavno ne želi šutjeti, želi govoriti, želi pisati, a to je po njenu mišljenju zadaća pisca koji se treba držati načela individualizma i potpune slobode stvaranja.
Danas je bjelodano da je Vesna Parun svojim javnim i književnim angažmanom mnogo učinila za stvaralačku slobodu, jer već godinama intenzivno polemizira kao izdvojeni pojedinac s najuglednijim političarima i kulturnim poslenicima u Hrvatskoj. Njen ljubavni hedonizam sa složenom metaforikom, prenapučenom sintaksom, odnosno ljubavnom raspjevanošću, povremeno je napuštala i poželjela satirički propjevati. Uvijek da bi ukazala ne neke anomalije u društvu i književnom »društvancu«.
Kao što je nekad bila protiv rata i tragičnog gubitka mladih života, danas je protiv hipokrizije, korupcije i vlastohlepstva. Posebno joj je draga književna vrsta basna kojom se vraća životu i prirodi i tu je posebno oštra. Posredovanjem te vrste ne će više sentimentalno i erotski apelirati, već će se zalagati za sve zanemarene ideje koje često nadilaze pučkovaroški karakter naše književne i političke scene.
Parunova u tom smislu smatra da je cijela jedna generacija između dva velika rata živjela i stvarala pošteno, beskompromisno i doslovce s glavom u torbi (pri tom misli na stilsko razdoblje moderne i »književnih mučenika« Josipa Kozarca, Janka Leskovara, A. G. Matoša, Vladimira Vidrića, Frana Galovića, Tina Ujevića i Janka Polića Kamova) za razliku od današnjih koji okreću lice od istine, te žive s mozgom u torbi.
Na njenu putu od ljubavne lirike i snažnih mediteranskih osjećaja do oštre satire pune ugriza i gorke duhovitosti sustizale su je i razne objede. Ali, kao što su se političari mijenjali, Parunova je ustrajno trajala ne zagubivši svoj ugled. Najnovija potvrda toga jest posjet izaslanika predsjednika Republike Mesića Zdravka Jelenovića, koji je Parunovu posjetio ovih dana u Klinici za traumatologiju, gdje se pjesnikinja oporavlja od operacije.
Naime, poetesa je prošli tjedan imala nezgodu. Pala je pred samo predstavljanje svoje najnovije knjige i slomila kuk. Priredbu je ipak izdržala do kraja trpeći bolove. Kao da je osjećala da mora biti dosljedna te na moguće nove objede »resko« odgovoriti, jer, po njenim riječima, lirika i satira dva su lica jedne stvarnosti. To je ujedno njena sudbina i sudbina manjeg broja intelektualaca u našemu društvu: biti dosljedan u borbi za intelektualno i moralno poštenje na ovim našim prostorima gdje je sudbinu ljudi krojila politika. Jedno je sigurno, Vesni Parun i ubuduće neće nedostati intrigantnih tema.
Ona će i nadalje uživati u simbiozi trageda i klauna. Bit će pjesnikinja koja je uvijek bila za tlo, ali ne i za krv, te će ismijavati šarm divljih zvijeri koje neprestance čine pobunu protiv razuma. Poznata je i Paruničino polemičko zalaganje, koje ohrabruje i druge, za poštenija i realnija autorska prava te za mogućnost da umjetnici žive isključivo od svoga rada.
Knjiga »Mozak u torbi«, koja je izišla u nakladi zagrebačkog Stajer-grafa, na naslovnici prikazuje pjesnikinju kako hrani patke u potoku Topličica u Stubičkim Toplicama, gdje je stambeno nezbrinuta Parunova živjela sve do nesretnog pada ovih dana. Pjesnikinja to komentira na sebi svojstven način: na ovitku je s patkama, a iz Zagreba ju hrane patkama.
Izgledno je da će i ubuduće umjetnici u nas češće i žešće posezati za satirom kao jedinim utočištem, i to zbog svojih nerješivih egzistencijalnih problema. Upravo kao što je to činila i čini Vesna Parun, koja je u tegobnim životnim dramama krojila »aršine« drugima, vrsno baratajući alegorijom i satirom. Bio je to uvijek odgovor »nedodirljivima«: gradu, obitelji, književnim suvremenicima, ideolozima i političarima, vlasti i njezinim slugama.
Najnovija knjiga zadržava satire i basne koje »šibaju« upravo te protagoniste u našim životima. Oni su u tim radovima zastrti životinjskim silhuetama, jer doista nose mozak u torbi, a pendrek u nogavici. Što još reći, treba se čuvati »pseće ljudskosti i ljudskih psina s lavežom«, kako je to na predstavljanju svoje knjige rekla autorica.
Da zaključimo, za Vesnu Parun književnost drugog tisućljeća suviše se oslanja na politiku i povijest kao na štake, te ne svjedoči o golim ljudskim sudbinama. Za nju, kao i za nas, književnik ne smije i ne može biti informatički i ispolitizirani robot bez smisla i osjećajne svrhe.

I
novom knjigom »Topu-
zina« Vesna Parun pod-
sjeća na sebe. Sebe je-
dinstvenu. »Što se mene ti-
če, blizu i daleko nemaju
jednako vrednovanje kao
prije. Daleko mi je sve što
ne mogu dodirnuti. Blizu
mi je ono što mogu čuti. –
Oči su ionako poluzatvore-
ne. Što je trebalo vidjeti,
vidio si.«
Vesna Parun stasala je
kao »začarana čarobnica«
i poetesa »bokorne meta-
fore«, ali se ubrzo prihvati-
la načela nekontroliranog
individualizma i potpune
slobode pisanja.
Suvremenost je ne zbu-
njuje, dapače, smatra da
informatički i ispolitizira-
no zatucani roboti, bez
smisla i osjećaja, nemaju
šanse. Iako, šansa se pruža
kao otvorena ruka. Ruka
koju iznovice pruža Vesna
Parun.
U naše doba više niko-
mu ne pada na pamet da je
prozovu artističnom i de-
kadentnom samo zato što
zazire od svih političkih
predilekcija. Čudovita Ves-
na Parun zagovarala je lju-
bavni hedonizam kada to
nikomu nije trebalo i već
je time utrla neke putove.
Uvijek protiv hipokrizi-
je, korupcije i vlastohlep-
stva, pa i kada je basnovi-
ta. Pa baš ovim augmenta-
tivom u naslovu »Topuzi-
na« Vesna želi pridonijeti
regeneraciji građanske po-
slušnosti. I ne samo to, nu-
di nam spektar sržne misli
o svijetu i njegovim boljka-
ma: »bolje da mali veli-
kom/ stane na žulj,/nego
da obojica/upadnu u mu-
lj«.
Vesna Parun nije uvijek
drzovita kontrašica, ona
će nas, vođena svojim unu-
tarnjim porivom, po viš-
njem pravilu, oplahnuti i
utješiti dubokom misaono-
šću. Riječ je o njenu boga-
tom životnom iskustvu i
našem poljuljanom mora-
lu. Stoga joj naša opscena
znatiželja nikada neće
zamjeriti.
Njene intelektualne pos-
lovice, njen rascvat misli
imaju svoju protežnost i
onda kada nam nedostaje
životnih participacija. Pa,
za Boga miloga, baš je sto-
ga volimo

Prije sedam desetljeća s "Pramaljećem" u "Anđelu čuvaru" odvažno si i nenadmašno počela broditi ovim jedinim i počesto neveselim svijetom i tkati začudnu, iznimno bistru i plodonosnu rijeku nezaboravnih stihova i antologijskih pjesama u jeziku hrvatskome, piše u rođendanskoj čestitki dopredsjednik DHK Anđelko Novaković. Naime, Vesna Parun pjesmu Pramaljeće objavila je u osnovnoj školi u listu "Anđeo čuvar" (1932.).
Prvu zbirku pjesama Zore i vihori objavila je 1947. Od tada je objavila na desetke knjiga pjesma. Prevodila je poeziju sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, ostvarivši vrhunske prijevode Goethea, Heinea i Rilkea. Za pjesnički rad dobila je brojne nagrade.

Ona je, naime, objavila sedamdeset knjiga; mnoge su prevedene na druge jezike, a i ona je prevodila strane pjesnike na hrvatski. Od prve zbirke Vesna Parun antologijska je pjesnikinja. Piše i danas. Nadmoćno, raskošno, skladno, beskompromisno, ali blisko i lirski neponovljivo toplo, istodobno. Naraštaji ljubitelja hrvatske književnosti, osobito pjesništva, znaju naizust njezine stihove. Bez obzira na njezin stalan otpor uniformiranju i svrstavanju, Vesna Parun, slažu se svi, vrijednošću svojega djela, nacionalno je blago.

Ipak, već dvije i pol godine velika je pjesnikinja vezana uz postelju, u tragičnom stanju, najprije u Stubičkim Toplicama, sada u staračkom domu na Krku. I dalje, unatoč svemu, stvara moćne, neponovljive stihove. No njezino je ljudsko i stvaralačko dostojanstvo ugroženo.

PJESME

Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.


Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.


Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.


Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu

VESNA PARUN-TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE
U pjesmi pjesnikinja se obraća svojoj suparnici, ali ne s mržnjom i ljutnjom, nego puna razumijevanja s molbom da usreći voljenog muškarca kad ona to nije mogla. Riječ je dakle o pobjedi ljudskosti, topline i ljubavi nad vlastitom sebičnošću i povrijeđenom ponosu. A kad bi svaki pojedinac u sebi to postigao, svijet ne bi bio ružan i ne bi bilo gorko biti čovjekom. Zbog afirmiranja pozitivnih ljudskih vrijednosti, jednostavnog izraza i općeljudskih tema pjesme V . Parun bliske su mnogim čitateljima.


Dom na cesti

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.
Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

MANIFEST LJUBAVI
R. Raljinu

Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.

Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti!
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini.
kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim krovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.
A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje
s mojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.



NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti.

ČOVJEK KOJEGA PROGONI VATRA

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

VESNA PARUN
KAD BUDEM DVONOŽAC
Kad budem opet hodala
na svoje dvije nožice,
bit će to najprije obala
potoka Topličice.
Kad divlje patke pozdravim
i za potomstvo ih upitam,
i još poneke obavim
sitnice, uz dnevni ritam,
na školski ću se popet krov
u Gornjoj ili u Donjoj Stubici.
Bi će to Džingiskanu mačku izazov.
Zatim na more krenut ću, k Ljubici
s kojom u školu hodih pučku.
Pa s dvije Lesi i Anđelkom - na vrh, na Učku!



GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć

KAMENE USTAJ
Probudi se, kamene,
Nebesa pozlati!
Stari nam most
Iz pepela vrati.
Neretvo, rijeko zelenih očiju,
Široko rastvori ih, stani!
Taj srpanjski dan neka bude tvoj blagdan,
Na ranu melem zvjezdani.
Neretvo vodo, još od davnine
Daleko čulo se nije
Čovjek da ’zgine, kamen da uskrsne,
A srce u kamenu bije.
Zaplivaj, labude,
Cvijete dugovrati,
Val joj razigran
Do ušća isprati.
O, ustaj kamene,
Iz praha se vrati!
Dok padao si
Znali smo:
Iz mrtvih
Ti ćeš ustati!
Ide zima
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
šumu ima.
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
majku ima.
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
krzno ima.

Ovdje imamo primjer pjesme koja se upravo školski vidljivo bavi poetskom strukturom. Upotreba riječi izvađena je iz konteksta banalnog označavanja pojava iz okolice; zima više nije samo godišnje doba, već i gradivni materijal pjesme, cigla koja se u suodnosu sa ide zrcalno simetrično prebacuje u novi red (zima-ide : ide-zima), a zatim se sve zajedno simetrično translatira u novu kiticu, i tako do kraja pjesme. Mali zekan je središnje sidro koje dinamizira kompoziciju svake kitice: iznad njega su (uvijek) dva reda, a ispod jedan; on kao jedna velika boja (zelena, na našem primjeru) ravnotežno odgovara dvjema dvostruko manjim bojama (gore: plava+žuta, dolje: ljubičasta+crvena), dakle odnos težina je uvijek 2=1+1. Napokon, preostala riječ je ona živa tvar u pjesmi koja je slobodna i koja se mijenja (šumu, majku, krzno) koju smo označili jednom bojom (ljubičastom) ali kroz različite tonove. Ipak, i taj živi oblik nema autonomnu volju, već se pokorava metrici kompozicijske strukture cijele pjesme, odnosno dozvoljenom broju slogova: kada bi umjesto šumu pisalo šumicu (slog više), ta bi riječ bila strano tijelo koje ne poštuje zakone okolice u kojoj živi, i okolica bi ju odbacila.
Zbog svega toga, veoma je bitno da se pri analizi pjesme ne povedemo samo za značenjem riječi, i ne odvedemo razgovor k zečićima i njihovim repićima i mamama, jer tada ne prepoznajemo suštinsku razliku poezije i proze (a i proza nudi mnogo više materijala od doslovnog značenja pojedinih riječi). Još jednom: šumu je za pjesmu od fundamentalne različitosti od šumicu, i ako u interpretaciji obje riječi tretiramo kao jednako važne kroz pitanja: "Što sve ima mali zec (čak ne ni zekan)?", onda smo posve promašili smisao analize poezije, i vjerojatno čak i djeci zatvaramo za sva vremena mogućnost da ikada više u kasnijem životu upoznaju svu strukturalnu slojevitost umjetnosti i uživaju u njoj.



Post je objavljen 03.03.2007. u 23:31 sati.