Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

IN MEMORIAM


Otišao je posljednji naš veliki pisac, pripadnik one olimpske generacije nikle na poČetku stoljeća, i poslije njega dugo ćemo živjeti u smrdljivoj kulturnoj močvari. Ranko Marinković je otputovao na svoj Vis sam, zauvijek u svoju otočku vječnost. Bio je sretan čovjek. Živio je dugo, a objavio svega desetak knjiga, po nekima kvantitativno malo. Taman onoliko koliko je bilo potrebno
________________________________________
proljeće devedeset druge, dok se rat nezaustavljivo primicao Sarajevu, u gradu se osjećala neka čudna atmosfera - gotovo nije bilo noćnih ispada, razbojstava i tuča. Zamrla je uobičajena gradska crna kronika. Ljudi su bili na prvi pogled blagi, na ulicama je vladao savršeni red, a ipak u zraku se osjećala neka raspolućenost i strah, neka unutrašnja potištenost i nemir, neka muka i tjeskoba koju osjećaju janjci pred klanje. U to sam vrijeme jednu svoju novinsku kolumnu naslovio U očekivanju kiklopa, praveći jasnu aluziju na temeljnu romanesknu metaforu Ranka Marinkovića (Komiža na Visu 1913 - Zagreb 2001).
Polifem, to antičko jednooko čudovište koje živi u pećini i jede ljude, za Marinkovića je metafora mračnog božanstva rata. Približavanje toga kiklopa Sarajevu rezultiralo je atmosferom u gradu, koja je bila slična onoj iz zadnjeg poglavlja istoimena Marinkovićeva romana: "Približava se Polifem, taj jednooki krvoločni gad... Glavno je da znaš i da možeš reći sebi mrtav si, ne smiješ trepnuti. Ne smiješ okom odati svoj život. Živjeti - to je izazov... čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će zgaziti i obrstiti on... požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se, budi hladna, ledena stegnuta mrazom... Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob. I sebi reci: ne diši, ne miči se - polokat će ti dah, slomit će ti pokrete!"
Pred nasrtajima Polifema Marinkovićev se grad pretvara u zoopolis - kiklop rata i same ljude pretvara u krvoločne zvijeri. Rat postaje izvanredan povod da bi se u ljudima probudili duboko zapretani kainovski porivi, i tako zgazila sva ljudska kultura i duhovnost, a sam se život vratio na "estetiku" kiklopske pećine.
Sin ratova Rođen je uoči početka prvog svjetskog rata, za vrijeme drugog bio je izbjeglica u savezničkom logoru El Shat, da bi u zadnjoj deceniji svoga života doživio i treći - domovinski i balkanski. Sve te ratove Marinković je pregrmio kao posmatrač i svjedok, postavljajući u svojim djelima vrišteća pitanja ponajviše o besmislu tih kataklizmičnih ratova, koji su obilježili cijeli njegov život, dugačak gotovo koliko i nesretni dvadeseti vijek. Kao oštroumni Dalmatinac-otočanin svijet je promatrao iz ponešto ukošenog, ironičnog rakursa, naglašavajući da je to stoga što je rođen u "borealnom mjestu", na otoku gdje ljudsko lice uvijek biva šibano bičem oštre bure.
Marinković se u književnosti javio između dva rata pripovijetkama, koje će objavljivati u Krležinim časopisima, da bi poslije Drugog svjetskog rata objavio tri romana i tri drame, djela koja će dati najsnažnije pečate modernoj hrvatskoj književnosti.
Kad kažemo "modernoj", onda moramo naglasiti da je on prihvaćao i slijedio sve one potrese koji su se događali u europskoj književnosti dvadesetog stoljeća, sve njene mijene u formalno-inovativnom smislu. Slijedeći Krležinu literarnu "pobunu", on je prihvaćao i sve "promjene u žanru" koje su u modernu prozu unosili pisci poput Joycea, Prousta i Faulknera, pristajući na izazov teksta kao svijeta. Marinkovićevu književnost odlikuje duh apsolutnog majstorstva. Ona je blješteći amalgam talenta i erudicije, iskustva i spoznaje, emotivnosti i ironije, bilo da se radilo o pripovijeci, drami ili romanu.
Najpoznatija Marinkovićeva pripovjedačka knjiga svakako su Ruke - ta moderna varijacija erazmovske pohvale ljudskoj ludosti. Što je već naslovna priča ako ne pohvala ljudskim krhkim i bljedunjavim ekstremitetima, koji "rade, grade, stvaraju, a onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice".
Fenomen ubijanja i zločina za Marinkovića će ostati središnja zagonetka života, predmet njegove trajne zapitanosti. Pripovijetka Benito Floda von Reltih (čiji naslov nosi ime glavnog junaka, sastavljeno od anagramiranog imena i prezimena njemačkog naci-führera i imena talijanskog ducea) događa se u ludnici - gdje se snuju zločini nad svijetom, gdje se začinju bogohulne teorije mržnje i "kloniraju" čudovišta rata. Pisac pokušava zaviriti na drugu stranu zločina i tu otkriva samo ludilo, apsurd i besmisao.
Ali, Ruke su, zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otočkim prosjacima, što razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otočkih gospođa, koje snuju jedan bolji život, koji se neće dogoditi. Sage o zalutalim talijanskim vojnicima što izgubljeni u ovim enklavama samoće čine velika zla. Završna priča knjige Zagrljaj, u kojoj se u smrtni zagrljaj vežu pisac priče i njegov žalosni junak, posvećena je "sjeni Goranovoj". Sjeni piščevog prijatelja koji je pisao protiv koljača, da bi na kraju od njih i sam bio zaklan.
Gospa od vlasti Najpoznatija Marinkovićeva drama Glorija kritika je Katoličke crkve, koja insceniranjem kojekakvih ukazanja Bogorodice želi proširiti svoju vlast u društvu (tih apsurdnih insceniranih ukazanja i njihova pogubnog djelovanja na kršćanski svijet svjedoci smo ponajbolje mi u Bosni i Hercegovini u ovom apokaliptičnom kraju milenija!). U drami mlada djevojka, koja na nagovor lokalnog svećenika pristaje glumiti Gospu u jednom dalmatinskom mjestu, postaje metafora žene u kršćanskom svijetu. Paradigma u kojoj se Glorija mora predstavljati ili kao svetica ili kao kurva - samo je slika tragedije žene u tom patrijarhalnom i pseudoreligioznom svijetu. Tu tragediju, u kojoj bolesni i perverzni katolički pop kao "režiser" svoju tjelesnu požudu slika u nametnutoj glumi svetosti - jednu običnu zdravu djevojku proglašavajući Bogomajkom - Glorija će završiti samoubojstvom.
Drama je više puta bila kritizirana od crkvenih vlasti, a dubrovački je biskup u jednoj prigodi na autora bacio javnu anatemu, što će, vjerojatno, uzrokovati da će pisac u zadnjim godinama biti lojalan Tuđmanu, koji je iznikao na frustracijama upravo tih klerikalaca i licemjera, kojima se pisac u Gloriji tako nemilosrdno i bespoštedno narugao.
Otišao je posljednji naš veliki pisac, pripadnik one olimpske generacije nikle na početku stoljeća, i poslije njega dugo ćemo živjeti u smrdljivoj kulturnoj močvari. U jednom komparativnom eseju cio naš književni prostor predstavio sam kao hipotetični trokut, na čijim špicevima stoje on, Andrić i Krleža. Svaki od ove trojice pisaca uvodio je našu književnost u svijet - Krleža prema civiliziranoj srednjoj Europi, Andrić prema mističnom Orijentu, a Marinković prema antičkom Mediteranu.
Sarajevo bolje nego Sarajke Kad sam ga tokom rata sreo u Zagrebu, rekao mi je: "Ti mene, bogati, proglasi katetom!" Krležu je neobično cijenio, a o Andriću je imao suzdržano mišljenje. "Napao me", pričao mi je, "jednom fra Ivo zbog stranih riječi u mojim romanima. Ne valja ti, Ranko, veli, što ti roman već u naslovu nosi stranu reč - kiklop. A ja sam mu odgovorio: Oprosti, Ivo, ali zar riječi avlija, ćuprija iz naslova tvojih romana, također nisu strane riječi?"
Prije rata smo mu Sado Musabegović i ja uručili "Krležinu nagradu", koju je u to vrijeme dodjeljivao sarajevski Odjek. "Sarajevo je bolje nego Sarajke", rekao je tad, aludirajući na svoj prvi propali brak s jednom našom sugrađankom. U poznim godinama dobio je djecu i starao se za njih brižno. Kad smo tokom rata ostali beskućnici, ponudio je mojoj supruzi i meni nesebično svoju kuću na Visu da tamo ljetujemo. Odbili smo ljubazno taj prijedlog, obećavši da ćemo vrlo rado doći jedno ljeto, kad završi rat. Ne bijaše nam suđeno.
Otputovao je na svoj Vis sam, zauvijek u svoju otočku vječnost. Bio je sretan čovjek. Živio je dugo, a objavio svega desetak knjiga, po nekima kvantitativno malo. Taman onoliko koliko je bilo potrebno.


UMRO KLASIK HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI RANKO MARINKOVIĆ
29. siječnja - Ranko Marinković, jedan od najvećih hrvatskih proznih pisaca druge polovice 20. stoljeća, umro je jučer oko 18 sati u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica.
Ranko Marinković, viški Voltaire, rodio se 22. veljače l913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije l943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od l946. do l950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine l95l. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja.
Bio je redoviti član HAZU-a od l983., a član Društva hrvatskih književnika od l948.
U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.
Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.
Ranko Marinković javio se u hrvatskoj književnosti prije Drugoga svjetskog rata. Tada mu je u zagrebačkom HNK izvedena prva drama Albatros, a u Krležinu Pečatu tiskane prve novele.
Objavio je više zbirka novela, drama i romana, ali naročit uspjeh postigao je knjigama novela Poniženje Sokrata i Ruke, dramom Glorija te romanom Kiklop, jednim od najboljih hrvatskih romana ovog stoljeća.
Sabrana djela u sedam svezaka objavljena su mu l988. u Zagrebu.
Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.
Prvi književni portret Ranka Marinkovića, na osnovi prvih proznih radova, objavio je u zagrebačkim Novostima (l940.) Ivan Goran Kovačić, ocijenivši kako je riječ o jednom od najjačih prozaika, koji su se javili u hrvatskoj literaturi zadnjih godina.
U povodu smrti hrvatskoga književnika Ranka Marinkovića, hrvatski ministar kulture Antun Vujić priopćio je kako odlazak pisca, jednog od onih rijetkih koji je obilježio hrvatsku književnost druge polovice dvadesetog stoljeća, ne ostavlja prazninu, jer je njegovo djelo puno.
Izjava Antuna Vujića stream / download

I u vremenu koje propituje nove vrijednosti u književnosti, djelo Ranka Marinkovića stoji kao svjetlo s udaljena otoka, kojemu su se mnogi približili, ali još nitko nije stupio na njega. Pisac koji je u svakoj od književnih vrsta uspio napisati vrhunsko djelo od 'Ruku' i 'Glorije' do nenadmašnog 'Kiklopa', čak i kad je književnosti testamentno oporučio svoj 'Never more', i dalje ostaje kao nepregledno i neistraženo polje pred generacijama koje dolaze. Izražavajući sućut i poštovanje, i ja ću kao i mnogi drugi još jednom otvoriti jednu od stranica prebogatih pejzaža Marinkovićeve književnosti, stoji u izjavi ministra Vujića.
Akademik Slavko Mihalić, predsjednik Društva hrvatskih književnika, naglasio je kako je Ranko Marinković bio jedan od onih hrvatskih pisaca po čijem će se djelu pamtiti književno 20. stoljeće.
Izjava Slavka Mihalića stream / download

Književna povijest i kritika, sadašnja i buduća, prosudit će koja je njegova knjiga ostavila najdublji trag u književnom zbivanju, jesu li to romani, drame, eseji, izjavio je Mihalić u povodu Marinkovićeve smrti.
Predsjednik Hrvatske akademije i umjetnosti (HAZU) akademik Ivo Padovan rekao je kako je Ranko Marinković bio njegov dugogodišnji prijatelj te da su u slično doba primljeni u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti krajem sedamdesetih.
Filmski redatelj Antun Vrdoljak ocijenio je smrt Ranka Marinkovića velikim, nenadoknadivim gubitkom. Ali opet, kad odlaze tako veliki, ostavljaju iza sebe mnogo. Ne odlaze zauvijek i bez traga, rekao je Vrdoljak, autor televizijske serije i filma koji su snimljeni prema Marinkovićevu Kiklopu.
Izjava Antuna Vrdoljaka stream / download

Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, čiji je vijećnik Marinković bio u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, rekao je da je otišao jedan od najvećih hrvatskih pisaca od Marka Marulića do danas.

Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Georgij Paro rekao je u povodu smrti Ranka Marinkovića kako je umro najveći suvremeni hrvatski književnik, pripovjedač, romanopisac, esejist i dramatičar.
Izjava Georgija Pare stream / download

Marinkovićeva djela, uz djela Miroslava Krleže, najviša su dostignuća hrvatske književne riječi u 20. stoljeću, rekao je Paro u povodu smrti klasika hrvatske književnosti.
Njegovu smrt doživljavam i kao veliki osobni gubitak. Bio mi je profesor dramaturgije na Akademiji i profesor teorije kazališta. Meni i mojoj generaciji značio je isto što i Branko Gavella u praktičkom kazališnom promišljanju.
Profesor na Akademiji dramskih umjetnosti akademik Nikola Batušić u povodu smrti Ranka Marinkovića podsjetio je da je Marinković jedan od osnivača današnje Akademije dramskih umjetnosti, nekada Akademije za kazališnu umjetnost.
Izjava Nikole Batušića stream / download

Marinkovićeve, česte, oštre i nesmiljene analize, u stilu one Goranove rečenice kojom je popratio njegove mladalačke proze, "da je pred nama analitik", dokazale su se u njegovim prosudbama kao trajna baština koja će nas još dugo nadahnjivati", izjavio je akademik Nikola Batušić.
Napustio nas je Ranko, 'meštar suza i smiješka'. Maestro književne riječi, tvorac dragocjenog novelističkog, romanesnog, dramskog i kritičko-esejističkog opusa, izjavio je u povodu smrti najvećeg hrvatskog prozaika, Ranka Marinkovića, akademik Ivo Frangeš.
Izjava Ive Frangeša stream / download

Piščev prijatelj i sudac Ustavnog suda Milan Vuković rekao je kako se s Rankom Marinkovićem upoznao l968. kada mu je bila potrebna neznatna odvjetnička usluga. Od tada do zadnjeg časa njegova ovozemnog života, 28. siječnja u l8,l5 sati u bolnici Sestara milosrdnica, ostali smo nerazdvojni prijatelji i sugovornici, izjavio je Vuković.
Razmišljajući o zadnjim piščevim danima, Vuković je rekao da je Marinković želio dovršiti svoje zadnje djelo koje je počeo pisati, ali ga je smrt u tome zaustavila. I prijatelji i svi koji su ga poznavali i cijeli naš narod danas je siromašniji za jednog tako dragog i bitnog pisca i čovjeka čije će djelo dugo blistati u suvremenoj hrvatskoj pisanoj riječi, rekao je Vuković.
I žica je pukla na anđelovoj violini. Muk i mrak. Toliko, upravo Marinkovićevim glasom, želim reći o svijetu sada već bez toga glasa, izjavio je u povodu Marinkovićeve smrti dekan Akademije dramskih umjetnosti Vjeran Zuppa.
Predsjednik hrvatske države Stjepan Mesić poslao je danas brzojav sućuti obitelji Ranka Marinkovića.
Kad izgubimo svoga najbližeg, tuga uđe u srce i teško do nas dopiru riječi utjehe. Znam da danas to proživljavate, ali molim vas, nađite mir i snagu u spoznaji da je vaš suprug i otac, naš dragi šjor Ranko Marinković, za sobom ostavio djelo koje nastavlja živjeti svojim samostalnim umjetničkim životom.
Njegovo ime upisano je velikim slovima i u povijesti hrvatske književnosti i u kulturi.
Njegova rečenica stalno poziva na ponovno iščitavanje i otkrivanje novih slojeva i dubina njegova fantastična književnog opusa. Zbog svega toga nađite snagu i utjehu i molim vas primite izraze moje duboke sućuti, stoji u brzojavu sućuti Predsjednika Republike Hrvatske obitelji Marinković.
U povodu smrti akademika Ranka Marinkovića, klasika hrvatske književnosti, 31. siječnja u 13 sati održat će se njemu u čast komemorativni skup u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, izvijestilo je Društvo hrvatskih književnika.
Komemoraciju, na kojoj će još jednom biti govora o vrhunskim Marinkovićevim djelima, zajednički priređuju Ministarstvo kulture, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika, Matica hrvatska, Akademija dramskih umjetnosti te prijatelji i poštovatelji Marinkovićeva veličanstvenog stvaralaštva.
Hrvatski književnik Ranko Marinković bit će pokopan u Komiži na Visu 2. veljače u 13 sati.

Time će biti ispunjena, kako je izjavio komiški gradonačelnik Vicko Mardešić, posljednja pokojnikova želja. Grobnicu za velikana hrvatske književne riječi u mjesnom groblju uredili su pokojnikova obitelj i najbliži prijatelji, a ustupio ju je grad.
U povodu Marinkovićeve smrti u Komiži je osnovan i Odbor za doček i pokop posmrtnih ostataka jednog od najvećih hrvatskih pisaca druge polovice prošlog stoljeća. Prije obreda pokopa smrtni ostatci viškoga Voltairea, kako je nazvan, bit će izloženi u Gradskoj vijećnici u Komiži te otvorena knjiga žalosti.

Grad Komiža dodijelio je svom uglednom mještaninu 1999. nagradu za životno djelo.
Znao je reći da je svaki čovjek otok, a svako napuštanje otoka jedna avantura, izjavio je u povodu Marinkovićeve smrti hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo. Maestro Ranko, koji je odavno otišao s rodnoga Visa, ali ga u svojim prozama nije napuštao, sada se poput umornog Odiseja vraća poznatom krajoliku i svojim iskonima od kojih je naizgled 40-ak godina izbivao da bi tek potkraj života dopustio da ga i fizički razniježe i vrate u svoj inzularni zagrljaj, rekao je Fiamengo. Ranko Marinković, koji je cijelim svojim opusom uvijek nalazio načina da makar jednu reminiscentnu kap kapne u svoje rukopise po kojima već jest i po kojima će ostati ne samo jedno od najvećih imena cjelokupne hrvatske književnosti već i značajnim sudionikom europske i svjetske literature, sada po vlastitoj želji postmortem vraća se na rodni otok u Komižu, kaže Fiamengo, dodajući kako mu je na tomu izboru posebno zahvalan.
Predsjednik Vlade Ivica Račan poslao je brzojav sućuti obitelji preminuloga književnika Ranka Marinkovića. Odlazak velikana hrvatske književne riječi Ranka Marinkovića rastužio je sve poklonike njegova zadivljujućega književničkog opusa. Umro je čovjek, ali njegovi romani, novele, drame i eseji ostaju nepresušnim vrelom čitateljskih užitaka nama i naraštajima koji dolaze. Njegov roman Kiklop, novela Ruke i drama Glorija mudrošću i umjetničkom snagom neporecive su vertikale naše moderne književnosti. Premda je Ranko Marinković cijelim svojim bićem uronjen u rodno mediteransko podneblje, dosezima svojih djela davno je nadmašio granice hrvatske kulture i postao piscem europskog i svjetskog formata. Hrvatska kultura i književnost izgubile su svoga klasika, pisca koji je obilježio epohu, stoji u brzojavu sućuti premijera Račana.
Predsjednik HDZ-a Ivo Sanader u povodu smrti Ranka Marinkovića, velikoga hrvatskog književnika, poslao je brzojav sućuti njegovoj supruzi Olgi i obitelji. S tugom Vam želim izraziti duboku sućut zbog gubitka Vašeg cijenjenog supruga čija će uspomena ostati trajno živjeti i u svima nama koji smo imali sreću i čast poznavati ga. Odlazak Ranka Marinkovića nenadoknadiv je gubitak za hrvatsku književnost i kulturu, za javni život Hrvatske kojoj je riječ tako časna čovjeka uvijek značila i ohrabrenje i putokaz u nedaćama vremena, za našu stranku HDZ koju je volio i kojoj je dao neizmjerljiv prinos, za naš hrvatski narod s čijim je težnjama živio. U ime članstva HDZ-a te u svoje osobno ime, Vama gospođo Marinković, kao i cijeloj obitelji, još jednom izražavam uvjerenje u našu iskrenu bol i nenadomjestiv osjećaj praznine, kaže u brzojavu sućuti predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.



Post je objavljen 03.03.2007. u 18:42 sati.