Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hal

Marketing

Kuda ideš, robot?

Kad sam prošli put pisao o mogućim Googleovim potencijalima, netko je u komentarima napisao: scary! Da, malo je zastrašujuće, ali to je tek vrh ledenog brijega.

Moji vrijedni prsti su ovih dana natipkavali upravo taj Google i uz njega YouTube, u potrazi za još malo zastrašujuće budućnosti. Tako će ovaj post biti o – robotima. Ako jednog dana Google postane um svakako će mu trebati i tijelo.

Pa, krenimo redom.

Robot

Riječ robot se proširila svijetom od češkog pisca Karela Čapeka i njegove predstave R.U.R (Rozumovi univerzální roboti) gdje ju je on prvi upotrijebio stvorivši je od riječi robota – rad. Doduše knjige i enciklopedije pišu da je već 450 godine p.n.e. grčki matematičar Archytas Tarentumski uz brojne druge izume predstavio nekakvu mehaničku pticu koja se micala pokretana parom. Teško da je ta mehanička naprava bila više od zanimljive igračke i eksponata ali je svakako zametak onoga o čemu mislim dalje pisati.

Definicija robota ima mnogo. Evo ih nekoliko.

ISO 8737 definira robota kao: automatski kontrolirani, reprogamabilni, višenamjenski manipulator, koji se može programirati u 3 ili više osi, statičan ili mobilan u automatskim proizvodnim procesima.
Cambridge online dictionary: stroj za automatizirano obavljanje poslova, kontroliran računalom.
Joseph Engelberger, pionir industrijske robotike: ne mogu definirati robota, ali ga znam prepoznati kad ga vidim.

Roboti dakle prema svojim definicijama imaju opise i definicije tehničke prirode, uglavnom neljudske. Kad bismo robote htjeli svrstati u nekakve grupe to bi svakako bili industrijski, radni roboti, i kućni ili roboti za zabavu.
O industrijskim robotima ne bih raspredao jer je svaka automatizirana traka za punjenje piva u tom smislu robot. Od njih ne možete očekivati manje do infarkta kad bi vas netko na iznenađenje postavio u japansku tvornicu automobila, sekcija 4, odjel domaćeg tržišta, zavarivanje karoserija. Ono što bi moglo biti scary su oni drugi, domaći, pitomi, kućni pa čak i humanoidni roboti, koji bi trebali živjeti s nama. Iz priča znanstvene fantastike robote uglavnom znamo kao razbijače, ubojice, mučitelje, osvajače i slično. Tako ih uglavnom i doživljavamo i vjerojatno ni s jednim od njih ne bismo htjeli dijeliti svoj stan.

Ovdje moram spomenuti i veleštovanog gospodina Isaca Asimova čija je priča Ja, robot postavila temelje razumijevanju pravilnog odnosa čovjeka prema mašineriji koju je sam stvorio. Asimov je poznat po svojim zakonima robotike koji bi trebali biti osnova svakog robotskog operativnog sustava, neuralne mreže, pozitronskog mozga, Recycle bina ili što god će im davati kakvu takvu autonomnost u djelovanju. Isakovi zakoni kažu ovako:

1. Robot ne smije povrijediti ljudsko biće ili kroz neaktivnost dozvoliti da ljudsko biće bude povrijeđeno.
2. Robot mora poštivati naredbe čovjeka osim ako su te naredbe u suprotnosti s Prvim zakonom
3. Robot mora štititi vlastito postojanje osim ako to nije u suprotnosti s Prvim ili Drugim zakonom


Asimov je dakle robotima namijenio jednu prilično robovsku sudbinu, a čovjeka kao njima nadređeno biće. U filmovima su prilično uprskali stvar ali to je vjerojatno posljedica novotarije prema kojoj su roboti također inteligentni, imaju svijest i dušu i toliko su slični ljudima da zapravo mogu imati dobar ali i vrlo nezgodan karakter. Kad se to jednom probilo, svaka kanta s pogonom upregnuta na iPod mogla je postati kreatura iz noćne more. No pustimo filmove i priče. Pogledajmo malo u sadašnjost.

Kućni roboti, roboti pomagači

Jedan od prvih komercijalnih robotića bio je mali pas Aibo kojeg su napravili, naravno Japanci. Prvi Aibo je bio tako pametan da je znao sjesti, lajati, hodati i bljeskati žaruljicama. Igračka je bila skupa i s daljnjim napretkom je mahala glavom, znala napraviti salto i slične nepodopštine. Kako se u današnje vrijeme informatička tehnologija razvija do besvijesti, programi su kompliciraniji, procesori su brži, memorije su veće, senzori su osjetljiviji, tako svaka šuša u Tajvanu može nabaviti elektronički sklop koji će gomilu pokretnih dijelova tjerati da rade određene stvari. Igračke su evoluirale pa danas možete za svoj akvarij kupiti i robotsku ribu, ovakvu. Onda su na komercijalnu robotsku scenu stupili tko drugi nego Šveđani. Electrolux je napravio Trilobita, jednog od prvih pravih kućnih pomagača. Mala okrugla samohodna naprava opremljena senzorima, procesorom, displejem, s nekoliko gumbića, kotača, motorom, četkom i vrećicom za prašinu.

Trilobite ZA1 je zapravo usisavač za prašinu. Trilobite se guzicom zabije na svoj punjač negdje u kutu i ponašanjem podsjeća (iako ne i oblikom) na Seven-of-Nine dok se regenerira u svojoj... čemu već, ostavnici? Onda mu proradi program (koji ste naštelali ranije prije odlaska na posao), pa se odšteka i počne zujati po kući udišući s poda smeće i prašinu. Trilobite ima sposobnost pamtiti kuda je prošao, odrediti veličinu sobe, izbjegavati prepreke, uvući se ispod kreveta, otjerati mačku, prepoznati stepenice, uvući se u kut iza fikusa, odande ponovo otjerati mačku, a jednako čisti i po tepihu kao i po parketu. Ako mu baterije oslabe vratit će se na svoje mjesto, zaštekati se na punjač i kad je spreman krenuti dalje gdje je stao. Naravno da sam vam pripremio i malu demonstraciju, evo ovdje. Čim završite s gledanjem vratite se natrag ima toga još. Danas postoji desetak kopija Trilobita jer su i drugi sklopili neke veze u Tajvanu pa se matične ploče mogu kupiti tek tako.

Humanoidni roboti

E, ovo je već klasa za sebe. Ima nečeg izazovnog u tome da čovjek napravi nešto slično sebi. Tako se svaki desetcentimetarski robotić, ako ima glavu, ruke i noge, smatra zbog toga humanoidnim. Od samog početka su kao prioritet bile poluge za manipulaciju, nešto kao ruke s kliještima na kraju koje su mogle prihvaćati stvari. Programirani pokreti su postavljali stvari na pravo mjesto i sve je izgledalo genijalno. Ako ste mu pomakli ono što je trebao uhvatiti došlo je do frke, stvar više nije funkcionirala. Onda je i glava glava dobila na vrijednosti jer se u nju mogla smjestiti kamera koja je povezana s računalom omogućila manipulatoru da sam vidi gdje se nalazi traženi objekt, pa veselo koordinira ono što vidi s onim što drži. I to je prošlo super.

U početku su se roboti kretali na kotačima ili gusjenicama što ih nije činilo baš humanoidnima. Japance (ili uglavnom Japance) je to toliko iznerviralo da su krenuli u smjeru osmišljavanja kretanja na nogama. Tako su nastajali razni pauci i kukci od pola metra sa po šest ili osam nogu. Čak i jedna robotska mula na četiri noge. Kao što vidite na videu, mula hoda po brijegu, blatu, drvlju i kamenju i jednostavno se ne želi prevrnuti. Čak i ako je ritneš ona lovi ravnotežu. Točno je da liči na kreaturu iz laboratorija Dr Frankensteina, ali koncept je u redu. E onda su japanci počeli smanjivati broj nogu. Dok nisu ostali na dvije. U čast ranije spomenutog gospodina, njihov uradak se danas zove Asimo.

Asimovo rodilište je u Hondi, koja ima i novaca i vremena. Hodanje po dvije noge nije baš trivijalna stvar. A još je manje trivijalno osmisliti djelotvorno održavanje ravnoteže, gdje trebate napraviti žiroskop za srednje uho, procesor za mozak, i motore za mišiće. Asimo je robot koji je zaista predstavnik svoje klase. Iako je tek malo viši od metra i stopala su mu prilično plosnata, radi dodatne stabilnosti, Asimo je sasvim osebujna kreatura. Na leđima u svom malom ruksaku nosi svoju pamet, sasvim solidno gestikulira, ima sve prste na rukama, prepoznaje face, hoda po stepenicama, trči 6 kilometara na sat, gura kolica, prenosi predmete, trči u slalom, nije ovisan o Windowsima... i sve to radi toliko uvjerljivo da bi ga najrađe ponijeli doma. No od samog početka nije bilo sve tako jednostavno. Kako je tekao dvonožni razvoj do današnje verzije Asimova pogledajte 'vamo. Pa se zatim vratite za nastavak.

Naravno, u Japanu ne samo da ima najviše ljudi na svijetu već ima i najviše humanoidnih robota. Asimov kompić dolazi iz Sonyja i zove se Qrio. I on je naravno pravo čudo od robo-djeteta. On zna i skočiti (malo, ali zna), zna se podići kad padne, a bejzbol lopticu baca kao pravi profesionalac, sa stilom. Evo i Qriove demonstracije. Vratite se nakon reklame, pa pogledajte kako Qrio sa nekoliko svojih iz plemena pleše jednu koreografiju za narod. Predstavljamo plesnu skupinu Qrio SDR-4x! Zadnja informacija je da su oba ova hodajuća PC-a naučila hodati i po neravnim i promjenjivim površinama i nagibima.

Androidi

Asimo i Qrio nisu jedini robotići te vrste, ima ih u Japanu mali milijun. No, neki su Japanci ponovo iznervirani jer njihovi humanoidni robotići i dalje izgledaju samo kao kao simpatične igračke. Da bi izgledali više kao ljudi treba im dati nekakvu kožu, obući ih u nekakvu odjeću, i naravno postaviti ih na nekakvo javno mjesto nek razgovaraju s ljudima. I tako dolazimo do serije visokih japanki zamamnih oblina, iako im koža djeluje malo photoshopirano a pokreti su im lagano pijani. One su androidi. ne skroz, ali malo jesu. Android je zapravo robot koji svojim ponašanjem oponaša čovjeka u pojavi i ponašanju. Tvorenica android dolazi od grčkog andr- (čovjek, muškarac) i nastavka -eides (sličan, jedan od vrste, eidos je vrsta) No, u svakom slučaju, da popijem pet piva pojačanih s dva konjaka, prevarili bi me. Ona se zove EveR-2. EveR-2 je kćer od EveR-1 čije je ime nastalo po biblijskoj Evi (eng. Eve) i slova R za robota. Prilično ambiciozno, zar ne? A evo još jedne koja pokušava uspostaviti komunikaciju, actroid žena (ACTor + andROID), mislim da se zove DER-1 ali nemojte me držati za riječ.

Iako dobro izgledaju, na žalost ukopane su na mjestu jer prioritet njihovih tvoraca nije mobilnost. Mislite li da je tu kraj priče? Ne, budućnost je već stigla, i to u većoj količini nego vam se čini. Naravno da i sami uviđate ideju da bi najnovija dostignuća u mobilnosti i izgledu trebalo spojiti u jednu mašinu i tako nas približiti pravim androidima. Pronašao sam da se radi i na tome. Na tijelo robota poznatog kao Hobo (mislim da je to Asimov i Qriov bratić) namontirali su glavu nikog drugog nego Einsteina. Njegova glava ima kosu, bore, oči i milijun malih motorića za razne izraze lica. Dok odgledate ovaj filmpomislite kako će to izgledati kad mu i tijelo repariraju s tim novim materijalima. Nisam siguran koja firma to radi ali pronašao sam i jedan clip: Jules Face expression. Slučajni pokreti oka, okretanje glave, izrazi smijeha, bijesa, začuđenosti. Još se vidi da je robot jer malo slabo miče usnama kad govori a i fali mu zadnji dio glave pa mu vire žice. U svakom slučaju zanimljivo.

Još malo pa gotovo. Nije li sve ovo scary? Tehnologija radi i napreduje, moraliste tek čeka veliki posao. Vanjski izgled se može dorađivati s vremenom. A onda se roboti mogu spojiti na Google da bi nekog vraga naučili. Zašto to govorim pročitajte u prethodnom postu. AI, umjetna inteligencija. Vjerujem da čim se mobilnost robota do kraja usavrši, da će se naći netko tko će prvo napraviti androide vojnike kako bi nas oni zaštitili od vanzemaljaca, actroid žena, Elektroluxovih usisavača, Einsteina i svih ostalih namijenjenih da nam ponešto pomognu. Pametno oružje, koje samo košta para ali njihov gubitak je moralno neupitan a učinkovitost velika. E, to je scary. Unište li nas androidni vojnici svejedno ćemo biti samo krivi. Trebat će nam pod hitno jedan commander Data.

Hoće li postulati Isaka Asimova ostati u ljudskoj svijesti, ili će umjetna inteligencija razmišljati sama za sebe. Možemo im dati znanje i mobilnost, učinit ćemo ih neprepoznatljivima dok će se kretati među nama. Uspije li im da počnu stvarati i sami sebe, pitanje je kad će se pojaviti prvi robo-terorist ili robo-diktator. A onda nam možda preotmu Mars.

Za sam kraj današnje dizertacije jedna reklama za Johny Walker, prilično inspirativna. Ako i na trenutak pomislite na dan kad će androidi ovako razmišljati, odmah po bocu Walkera. Možda zaboravite, dok se zaista ne dogodi.

Post je objavljen 01.03.2007. u 20:02 sati.