SVJEDOČENJE SVEĆENIKA KOJI JE PROŠAO KROZ NEIZLJEČIVU BOLEST
Kako sam pobijedio rak
Piše: mons. Marko JOSIPOVIĆ
Kad sam prije ljeta 1996. godine slušao kako je ovaj ili onaj čovjek, bio on meni poznat ili nepoznat, obolio od raka, sažalijevao sam takve ljude te ponekoga poznanika, pogođena takvom bolešću, znao i posjetiti, no nikada nisam pomišljao da bih jednoga dana i sam mogao biti jedan od njih. Nisam, doduše, izričito govorio, ali sam se ponašao kao da se takvo što meni ne može ni dogoditi. Vjerojatno da je takvo držanje karakteristično za većinu ljudi i da ja nisam usamljen slučaj. Međutim, dogodilo se upravo to.
Tijekom ljeta 1993., kad sam se nalazio u Aachenu s nakanom da za vrijeme praznika pomognem svome prijatelju župniku Heribertu Augustu u dušobrižničkom poslu, on je želio da me liječnici temeljito pregledaju i to mi je velikodušno omogućio u bolnici "Marienhospital". Razlog tome bila je činjenica što sam 1992. godine više od sedam mjeseci, sve dok u studenome te godine Vrhbosanska katolička bogoslovija nije bila izmještena u Bol na otoku Braču, živio u opkoljenom Sarajevu, u ratnim okolnostima, koje su mogle pogodovati raznim oboljenjima. Zbog toga je moj prijatelj insistirao da se dadem temeljito pregledati. Čak je mimo moga znanja za mene rezervirao sobu u bolnici.
Tom prigodom bijaše ustanovljeno, iako nisam osjećao bolove, da imam čir na dvanaesniku i, uz to, da imam proširene vene na nogama. Ovo zadnje sam i ja otprije znao, jer se moglo dobro vidjeti. Nikakva druga organska bolest, pogotovo bolest unutarnjih vitalnih organa nije bila utvrđena. Protiv čira na dvanaesniku propisali su mi nekakve tablete i to je - po kasnijem liječnikovu nalazu - uspješno bilo zaliječeno, a proširene vene na nogama bile su uspješno operirane. Sve se to dogodilo u srpnju-kolovozu 1993. Nakon toga vratio sam se u Bol na Braču, u dominikanski samostan, i bez zdravstvenih smetnji nastavio svoju djelatnost u izmještenoj Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji.
Kasnije, tijekom 1995, godine, znao sam imati bolove u leđima, ali se ta bol polagano premještala u područje trbuha. Bolovi su koji puta bili vrlo jaki i znali satima trajati. Nažalost, nisam tražio liječničku pomoć. Pomišljao sam da mi je zbog novih preuzetih odgovornih obveza i zbog brige koju su uzrokovala nepovoljna ratna i politička zbivanja, vezana za BiH i vlastitu mjesnu Crkvu, ponovno "proradio" čir na dvanaesniku. Jedna od časnih sestara, djelatnica Bogoslovije, ponudila mi je neke kapsule protiv čira. I doista, svaki puta kad sam osjetio bol, uzeo bih jednu kapsulu i bol bi nakon pola sata prošla, tako da sam poslije toga i po dva mjeseca znao biti miran i bez problema.
Za Petrovo 1996. trebao sam biti u Sarajevu na svećeničkom ređenju. S Bola sam krenuo 27. lipnja i, stigavši navečer u Sarajevo, osjetio sam vrlo jaku bol otprilike na području slijepoga crijeva. Bio sam uvjeren da je ono u pitanju. Odlučio sam potražiti sutradan liječničku pomoć.
Pregledao me u bolničkom centru "Sv. Vinko" prof. dr. Dinko Radnić, kirurg. Odredio je da odmah pođem u bolnicu na Koševu jer trebam odmah biti operiran. Nije govorio što bi mogao biti razlog, a ja sam - kao laik za medicinu - i dalje mislio na slijepo crijevo. Istog popodneva toga 28. lipnja 1996. operirao me sam prof. Radnić. Relativno brzo sam se oporavio i dobro osjećao, a rečeno mi je da je odstranjeno slijepo crijevo ali da je bilo "još toga". Predloženo mi je da liječenje nastavim negdje u inozemstvu gdje su bolnice opremljenije nego u razorenom Sarajevu. U kratkom opisu operacije, koji mi je predan pri odlasku iz Sarajeva, navedeno je da sam između donjeg pola desnog bubrega i debelog crijeva imao tumor veličine dvije muške šake, koji je bio perforirao i krvario u abdomen. Ako se ne varam, spominjano je da se radilo o "neurosarkomu".
Vijest o mojoj teškoj bolesti vrlo brzo se proširila naročito u svećeničkim i redovničkim krugovima. Svi su moji poznanici bili pogođeni i bili su spremni pomoći mi na bilo koji način. Za vjernike, molitva je dragocjeno sredstvo. Poznato mi je da su za moje ozdravljenje molili ne samo oni koji me poznaju nego i mnogi drugi.
Koncem srpnja 1996. otputovao sam u Njemačku, u Aachen. Ubrzo sam smješten u bolnicu "Marienhospital" i tijekom nekoliko dana temeljito bio pregledan. Nalazi su bili uredni. Istodobno su bili analizirani uzorci tkiva izvađeni pri operaciji u Sarajevu i utvrđeno je da se radi o "Leiomyosarkomu". Medicinari patolozi u Aachenu tvrdili su, međutim, da tumor nije cjelovito odstranjen. Zbog toga su me liječnici Marienhospitala uputili u kliniku za terapiju zračenjem na sveučilišnoj klinici "Klinikum". Prihvatio sam terapiju zračenja koja je počela 12. kolovoza 1996.
Budući da mi je u više navrata spominjana sumnja da je pri operaciji u Sarajevu odstranjeno cijelo zloćudno tkivo, te da zbog toga možda terapija zračenja neće donijeti željene rezultate, predložio sam da me se ponovno operira i eventualno preostalo zloćudno tkivo izvadi, te tako otklone sve sumnje. Bilo je to važno i za mene osobno. Terapija zračenja je prekinuta 29. kolovoza 1996. a već sutradan 30. kolovoza operirao me je prof. dr. V. Schumpelick, direktor kirurške klinike. Nakon operacije ispričano mi je da sam i intraoperativno primio određenu dozu zračenja, a patološki nalaz ukazuje da nema tragova malignosti, što znači da je prof. Radnić u Sarajevu temeljito obavio operaciju izvadivši cjelovito perforirani tumor. To mi je naknadno i pismeno potvrđeno. Nakon oporavka od operacije nastavljena je terapija zračenja prema prije utvrđenom programu. Završila je 2. listopada 1996. Ubrzo sam se vratio u domovinu (prvo u Bol, a 16. listopada s cijelom Bogoslovijom u Sarajevo) i nastavio s radom, uvjeren da su otklonjene sve mogućnosti da se tumor ponovno pojavi.
Pod konac 1996. osjetio sam neke promjene u abdominalnom predjelu te sam se podvrgao pregledima i kontrolama na Radiologiji kliničkog centra koševske bolnice u Sarajevu. Nalazi CT kontrole, koju je napravila uvažena prof. dr. Lidija Licinder, ukazivali su na prisutnost tumoroidnog tkiva, a to je za mene značilo da trebam što prije ići na operaciju. Početkom 1997. krenuo sam iz Sarajeva za Njemačku, opet u Aachen. Pripravni pregledi u "Marienhospitalu" pokazali su postojanje tumora te me je prof. dr. K. Nagel 24. siječnja 1997. operirao. Po njegovu uvjerenju, a vidljivo je to i iz opisa operacije i otpusnice, radilo se o metastazama, no on je odstranio sve što je smatrao malignim. Ponovno sam vjerovao da se tumor definitivno neće vratiti.
Vrativši se u Sarajevo nakon oporavka, dr. Sonja Ljiljak mi je ponudila na čitanje fotokopiju knjige Rudolfa Breussa o "totalnoj terapiji" protiv raka i leukemije. Knjigu sam pročitao, ali sam smatrao da je to za mene nepotrebno...
Međutim, sredinom travnja 1997. ponovno je utvrđeno da u mom abdomenu postoje metastaze. Pregled je obavljen u "Marienhospitalu" u Aachenu, a na operaciju sam u istu bolnicu došao u svibnju iste godine. Operiran sam 21. svibnja 1997. Neposredno prije te operacije svom sam prijatelju župniku Heribertu Augustu, vrlo zabrinutom za moju sudbinu, otvoreno rekao da ću, ako preživim tu operaciju i kad se malo oporavim, napraviti terapiju prema uputama Rudolfa Breussa, jer ne želim čekati sljedeću operaciju pri kojoj se može dogoditi da mi bude odstranjen neki od vitalnih organa bez kojega se ne može koliko-toliko uredno živjeti. Operacija je bila vrlo teška. Trajala oko deset sati, a neki kažu da sam je jedva preživio. Izvađene su mi 2/3 želudca, slezena i ponovno dio debelog i tankog crijeva itd. Prema kasnijim tvrdnjama najbližih prijatelja, koji su mojim dopuštenjem mogli imati izravne informacije od kirurga prof. Nagela, očekivalo se da ću se najkasnije u studenom 1997. preseliti na drugi svijet.
Prije povratka u Sarajevo, posjetio sam u Dürenu jednog bioenergetičara, koji je predložio i sa mnom počeo izvoditi svojevrsnu akupunkturu na glavi s različitim bojama svjetlosti. Kad sam ga pitao koliko vremena trebam prakticirati tu terapiju, rekao je jedan, dva mjeseca, odnosno dok ne ozdravim. Za mene je to bilo prvi put da mi netko rekne, makar na indirektan način, da imam šanse opet ozdraviti. Na njegov sam prijedlog ponio sa sobom aparat za tu akupunkturu i sestre su mi je u Bogosloviji nastavile praviti otprilike tri mjeseca. Ne znam je li to imalo kakve pozitivne i korisne učinke.
Na temelju iskustva, uvjeren da ću uskoro ponovno morati na operaciju, vjerojatno opasniju nego onu od 21. svibnja, otprilike šest tjedana nakon operacije, točnije 9. srpnja 1997. odlučio sam početi terapiju gladovanja prema metodi Rudolfa Breussa. Onima koji su primili zračenje ili kemoterapiju Breuss ne jamči uspjeh, jer te terapije silno iscrpe organizam i smanje imunitet pacijenta. On zapravo i ne niječe uspjeh i korist, nego tvrdi da je u mnogim slučajevima ipak učinkovita, tako da vrijedi pokušati, pogotovo ako čovjek nema drugog izbora. Prema Breussovu mišljenju "totalna terapija" ne može naškoditi ako se pravilno primjenjuje.
Nakon 42 dana terapije gladovanja, kad sam bio vrlo "mršav" mnogi su mislili da ću ubrzo umrijeti. Nekoliko dana kasnije laborant gosp. Veselko Dizdar izvadio mi je i analizirao krv, te na opće čuđenje ustanovio vrlo dobre vrijednosti izuzev visinu željeza. Mene je i inače pratila oskudica željeza u krvi. Nedugo nakon primijenjene Breussove "totalne terapije" obavljen je u Sarajevu CT pregled abdomena. Ustanovljena je opet prisutnost tumoroidnog tkiva, ali ne u velikoj mjeri kao prije. Terapija nije potpuno uspjela vjerojatno zbog primjene terapije zračenja koja je umanjila obrambenu moć mog organizma. Režim ishrane nakon terapije gladovanja bio je vrlo strog: najviše sam konzumirao povrće i voće, pretežno sirovo, te u malim količinama kruh od integralnih žitarica, potpuno izbjegavajući masnoće, šećer, sol i hranu od bijelog brašna.
Telefonom sam razgovarao s gosp. Josinom Gabre koji živi u Torontu. On mi je preporučio da trošim čaj taheebo, da u ishrani izbjegavam svinjetinu, govedinu, suhomesnatu hranu itd. No, sada smatram da je u tom trenutku za mene najvažnija bila njegova izjava da on, slušajući moj glas, vjeruje da imam šansu ozdraviti. To mi je bila važna riječ čovjeka koji je i sam prošao put liječenja i nadvladavanja bolesti raka (objavio je knjigu: "Kako sam pobijedio rak i kako ga vi možete izbjeći"). U međuvremenu počeo sam trošiti i tzv. Goldenove preparate.
CT nalaz u proljeće 1998. pokazao je da se tumoroidno tkivo u mom abdomenu dalje razvija. Zato sam ponovno započeo strogu "totalnu terapiju" prema metodi Rudolfa Breussa. Uzimao sam osim propisanih čajeva i soka od povrća također čaj taheebo. Nakon 25 dana stroge terapije, kad je vaga pokazivala da imam svega 58 kg, dr. Sonja Ljiljak, koja me je vjerno pratila i bila mi vrlo važan oslonac, tražila je od mene da prekinem s gladovanjem, jer bi po njezinu mišljenju nastavak terapije mogao dovesti do neželjenih posljedica. Osim toga, ona je mislila da je ovom dodatnom terapijom od 25 dana zaustavljen daljnji proces napredovanja tumora. I CT snimke su to uglavnom potvrdile.
Koncem kolovoza 1998. u Aachenu sam se dogovorio s prof. dr. K. Nagelom, koji me je bio već dva puta operirao, da nakon kontrole koja je trebala biti načinjena tri mjeseca kasnije odlučimo što ćemo dalje poduzeti. Složili smo se, na njegov prijedlog, da se ponovno podvrgnem operaciji u slučaju da nalaz pokaže napredovanje tumora, ali da se dadem operirati također u slučaju da se pokaže da tumor ne raste. U prosincu 1998. u Sarajevu je napravljena CT snimka koja je pokazala da u usporedbi s nalazom prethodnog snimanja nema promjena veličine postojećih komada tumora. Telefonom sam to prenio prof. Nagelu i dogovorili smo se da početkom 1999. godine dođem na operaciju. Želio je iz moje utrobe izvaditi postojeće tumoroidno tkivo.
Novu operaciju u "Marienhospitalu" prof. Nagel je obavio 11. siječnja 1999. Nakon operacije ispričao mi je kako je izvadio 12 sumnjivih uzoraka, od kojih su njih 8 bili zloćudni. Međutim, od tih 8 zloćudnih uzoraka, tri su bila mrtva, osušena, a ostali zakržljali, te da je to njima liječnicima neobjašnjivo. Kasnije CT kontrole, kojima se podvrgavam otprilike svaka tri mjeseca, bilo u Sarajevu ili u Aachenu, pokazuju da su nalazi uredni, štoviše da se ne ustanovljuje postojanje temeljne bolesti, a ja se osobno osjećam vrlo dobro. U međuvremenu nastavio sam se hraniti kao što sam to činio i prije pojave bolesti. Možda to i nije dobro! Vjerojatno bi bilo razboritije nastaviti s oprezom u ishrani. U svakom slučaju, kad me netko pita jesam li ozdravio, redovito odgovaram da su u zadnje vrijeme nalazi uredni i da se ja dobro osjećam, ali da ne znam jesam li ozdravio ili nisam.
Toliko otprilike mogu i znam kazati o putu bolesti i liječenja koji sam prošao. Mnogi su me pratili na mom putu, svojom molitvom i svojom požrtvovnošću. Svima sam duboko zahvalan. Činjenice da mi je predložena Breussova terapija, da se već dugo vremena dobro osjećam, da ne izgledam kao bolesnik, da su CT nalazi dobri itd. zacijelo nisu bez Božjeg prsta. Ne bih mogao reći da je ovaj ili onaj svetac ili kandidat za oltar kod Boga posredovao za moje zdravlje, jer se u svojim osobnim molitvama, izuzev Gospi, rijetko povjeravam zagovoru svetaca. Moja osobna molitva za zdravlje uglavnom "ide" izravno Bogu... I ne mogu dovoljno iskazati zahvalnost Bogu za dar života, što se dobro osjećam, što mogu raditi...