Zagaslih oiju i pod suncem i u mraku
kapljice znoja klize niz obrve
utrkujui se koja e stii do hrabrih usana
neustraivih misli.
Pogled prestraen.
Nesvjestan svoje hrabrosti ne upire se
vie ni u to, osim sebi slinom.
Ne upire se, kao laa o stijene,
o tui pogled.
Ne upire se, kao sidro o dno
dubokog modrog mora,
o tue neodsanjane snove.
Obruuje svu svoju bol o ono, svemu krivo,
beskrajno plavo nebo.
I zuri nepomino u ono pomino i,
unato svojemu pravu, ne svaljuje krivnju.
Ono krivo nebo, pogled upija
i blaga milost u suhim oima.
ljeto, 2005.
Post je objavljen 10.02.2007. u 09:11 sati.