Do ruševina mlina Žakalj na Rječini najlakše je doći markiranim putem od Frankopanskog trga na Trsatu, koji se nakon prolaska uz Gradinu strmo spušta na cestu malo iznad tunela Banova vrata i zatim preko nje do putokaza odakle vodi staza usječena u okomit kanjon Rječine. Već sa početka staze lijep je pogled na slap Žakalj koji je sad bio bogatiji s vodom nego kad sam ga zadnji put vidio, na pohodu do izvora Rječine.
Malo prije stepenica sa zaštitnom ogradom može se spustiti do slapa, ali treba paziti kako se ne bi poskliznulo.
Sa platoa visoko iznad slapa vidi se Trsatska Gradina i most preko Rječine.
Nakon uspona strmim putem od slapa nazad na stazu šetnice koja se ponovo spušta prema Rječini i mlinu i kraj njega vodi dalje uzvodno kroz kanjon.
Ruševine mlina Žakalj su skoro potpuno prekrivene puzajućim biljem.
Na osunčanim livadama u višim dijelovima kanjona bilo je i raznog cvijeća
Mlin u Žaklju najveći je riječki industrijski mlin za žitarice. Podignut je 1841. u kanjonu Rječine, kao jedan od brojnih lokalnih mlinova izraslih sredinom 19. stoljeća, kojih je uz Rječinu bilo 27. Radio je u okviru tvrtke Stabilimento commerciale di farine. Nakon požara 1862., obnovljen je i povećan. Objekt je narastao na šest etaža, dužine 90 i visine 25 metara. U najboljim danima mlin je zapošljavao 300 radnika, koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Ono se u bačvama otpremalo u Istru, Dalmaciju i Trst, u Englesku, Njemačku, Francusku, Egipat i Brazil. Žakalj u sastavu Stabilimenta posluje do 1881., a od sljedeće godine u okviru novoosnovanog Dioničkoga društva za mlin. Mlin radi do 1894. Godine 1918. prodan je Ugarskom pivarskom društvu iz Budimpešte, koje u Žaklju planira izgraditi tvornicu piva. No, poratnim pomicanjem granica prilazna cesta i mlin našli su se rascijepljeni u dvije države pa zamisao o proizvodnji piva nije ostvarena. Žakalj počinje propadati. Na njega danas podsjećaju ostatci visokih zidova pogonske zgrade uz Rječinu, obrasli bršljanom. Mlin u Žaklju romantična je ruševina.
