Vidjela sam te...
Kako nosi svoj jogurt i ravnoduno koraa...
Nisam htjela da me vidi,
ma htjela sam...
Utroila sam sve svoje snage
da se neprimjetno izvinem do tvog lika,
da mi srce jo malo treperi na tvojim koracima...
i opet sam te voljela.
Voljela te kao prvi put...
Voljela sam tvoj nepomian pogled,
voljela sam tvoja usta,
koja su klizila tolike noi
po itavom mom svijetu...
po svim mojim mislima...
valjala sam se po njima vjeno i besramno...
Voljela sam te kao onda...
tvoje oi na meni kao srpanjsko sunce,
koje budi u meni svaku satnicu,
raa u meni novi ivot...
Sada bih pobjegla od tvojih misli,
kao vulkani, ne mogu ostati skrivene...
eruptiraju do zvijezda...
a od mene naprave utvaru iz Pompeja...
Oi koje bih gledala zauvijek
ine od mene enu kakva ne elim biti...
postajem slika divljih zvijeri i runih ljudi
koje su slikali realisti...
Postajem runa, oronula, od vlage pljesniva
soba, s malenim prozorom,
prljavim od mnogih neprospavanih noi,
sa stoliem stisnutim uza sivi zid...
Zid suznih nadanja...
Soba s naslijeenim krevetom,
ve napuklih dasaka,
kripei vie... i odzvanja samoa...
Vidjela sam te...
I voljela sam te...
Koliko sam eljela da tvoj pogled,
tvoj pogled ponovno za me znai buenje...
Da me nasmijava kako bih trepnula...
da prati moje korake...
da uiva gledajui moju ozbiljnost,
koja te ne strai...
koja te privlai...
koja pripada tebi...
I mrzim svako ovo slovo...
Sad kad sam ja za tebe mrtva.
29.12.2006.
Post je objavljen 28.01.2007. u 19:15 sati.