Neki dan sam bio kod Vugija na večeri. Osim što spremamo sjajan projekt, i što sam se udavio u samoborskim kotletima koji su bili meki ko duša nedeflorirane bobe grožđice, sjetili smo se i davnih dana pred desetak godina kad smo igrali rukomet za faks.
Pmf, 94-98, u svakoj generaciji po jedan dečec koji bi bio vanserijski talent ali bi ubrzo odustao od faksa, par tipova koji su odabrali PMF instead of handball carrier, par onih koji su se samo furali na sport i par zaljubljenika. Ja sam kao i obično sanjario da se u oblo-grbavom tijelu malog debelog gnoma krije vanserijski talent, ali sam i tom sportu pridonio u istoj količini kao i košarci i nogometu. Ništa. Nakon srednjeg pa lijevog vanjskog, lijevog krila i plačljivog pivota negdje u apsolventuri sam završio na golu i tu donekle opravdavao trenerovo povjerenje. Iako, ni to nije bilo svjetski. Dobrim dijelom i zbog toga što nam je legendarni profesor/trener Žika bio u poodmakloj fazi života pa nam nikako nije mogao popamtiti imena. Npr.
«Riba, dodaj Ivanu!»
A Ivan na desnom krilu a ja lijevi vanjski. Ne bi mu Stephen Hendrey dodo...
I Riba zasere a trener u dreku :
«Željko, što nisi dodao Ivanu?«
«Ja sam Riba, treneru...»
«Dobro Riba jebemusunce, što nisi dodao Ivanu?»
«Pa htio sam!«
«Ali išo si dodat Kreši!«
«Ma nisam, Krešo je ovaj zubati.»
«Ma ne pričaj, marš u obranu!»
A do tad DIF ima već 5 razlike...
Bilo je lijepo tu i tamo dobiti tapš po glavi od suigrača, ali je karijera naglo završila zbog nedostatka opreme u vidu suspenzora kad me jedna, ne toliko jaka koliko precizna tvrda lopta, odbivši se od parketa pogodila u oba testisa dok sam ja ispred napadača lebdio u zraku u takozvanoj «zvjezdača» pozi.
Kaže Vugi da sam poprimio boju pudinga od bolesne borovnice, i ležao još dobrih deset minuta na parketu tako zgrčen da su morali igrat s drugom loptom jer ovu jajčanu nisu mogli iščupat. Nakon te epizode, do kraja faksa sam se posvetio prvoj ljubavi – odbojci, gdje smo čak jednom i osvojili prvenstvo Zabrega. Ali to je druga priča.
S navijačke strane, ljubav prema rukometu se rodila dok je još harala Metaloplastika. Sjećam se da su u jednom finalu razbili klub nezaboravnog imena Wybrzeze. Mile Isaković je drkuljio neke frljoke s krila, Vujović i Portner ubijali izvana, Bašić radio čuda na golu. Trebalo je dugo vremena da rukometna elita dođe i do Zagreba. A onda bum! Trener Kasim Kamenica (za prijatelje - Dagnja) je za prvenstvo juniora 1987. Ili 1998. okupio sjajnu ekipu klinaca koja je u prvom poluvremenu obavezno gubila 5-8 razlike i onda popizdila u drugom i osvojila zlato. Onda je jezgru tih klinaca sa raznih strana doveo u RK Zagreb.
Dok je Zagreb došao do Teke Santander i finala koje se zbog rata nije moglo održati u Zagrebu nego je domaćin bio Graz, na tekme bi otišao tek tu i tamo. Mislim da sam bio na svega dvije ili tri, čini mi se Zaporožje, ali svaka se utakmica obavezno pratila na telki ako je bilo prijenosa. A onda je za prvu tekmu finala RK Zagreb organizirao pedesetak buseva koji su kretali u 7 ujutro i besplatno furali navijače prema Austriji. E sad, našlo se tu svega i svačega. Od obje sestre tadašnjeg najboljeg frenda (mislim da sam bio zaljubljen u obje), preko pravih fanatika rukometa, ljudi koji su samo besplatno išli u šoping bez ikakvog interesa za rukomet pa sve do ološa koji je išao krast, razbijat i radit sranja.
Osim što su pokrali pol grada, razbili puno izloga i nanijeli vjerojatno najveću sramotu gradu Zagrebu u njegovoj povijesti (Zagrebačka je Filharmonija u znak stida odsvirala desetak besplatnih koncerata u Grazu) te digli na noge svu Austrijsku i Bavarsku policiju tog toplog nedjeljnog popodneva uključujući i dvadesetak konja i neka vozila koja su podsjećala na tenkove, većina njih nije ni ušla na tekmu. Tada sam shvatio da od mene nikad ne bu huligan. Samo navijač. U biti, skužio sam to nešto kasnije, kad smo na povratku u busu doživjeli nervni napad neke poštenjačine kojem su sa sjedala busa ukrali krigle koje je kupio starcima. Ni sam ne znam zašto su nas Austrijanci pustili preko grane nazad. Divljaci su ukrali blagajne, brnjice za konje, ribičku opremu... Neko je u busu provalio da u Hrvatskoj da nas nisu pustili nazad više ne bi bilo kriminala...
Anyway, tekma. Graz, nešto-Halle (Švarceneger tad još nije bio toliko popularan), pjesma, skandiranje, navijanje. Nerviranje. Imali su Španjolci kao i uvijek para (mamu im jebem konkvistadorsku) i sve je frcalo od zvijezda. Mali kosooki Kirgiz meteorske ruke Dušebajev još ni 35 nije imao (uvijek je ko neki deda bio), Ruiz, Garralda, a meni je u mozgu ostao dugokosi švedski golman plavušan preteča metroseksualca Olsson koji je na parket keljio komade crne ljepljive trake da zna di je u svakom trenutku bez okretanja prema golu. Nije mu pomoglo. Tomljanović i Gudelj su dominirali i završilo je dva razlike za nas. Malo. Užasno malo, ali bar nešto. Nisam se nadao naslovu, ali onda se dogodila Teka. Slovenac Pušnik je branio i jajima, Puc podivljao i dobilo ih deset razlike. Kupili me. Skakao sam tako divljački po dnevnom boravku da sam valjda zgnječio punđu teti Jeleni kat ispod. I onda sve isto godinu poslije protiv Wallaua. Puc u zadnjoj sekundi i trka... Peribonio, Čavar, Jelčić, Puc, Obrvan, Kljajić, Gudelj, Goluža, Tomljanović, Pušnik, Jović, Banfro… Jebat ga, žao mi ako sam nekog izostavio. Kakva ekipa…
Jučer sam opet kvario punđu teti Jeleni. Nakon dvostrukog cepelina kad je Balić u padu zafrljio nešto migoljavo, a onda kasnije i Špoljarić samo tutnuo loptu iza ogromnog Korejskog golmana. Koreja je jaka ekipa. Bili bi među prva 4 da se igra prvenstvo kod njih. Ovako su objektivno među osam repki svijeta. Ali su imali peh naletit na naše luđake vođene onim sitnim Hugom alike trenerom koji je dozlaboga dosadan dok priča i hvali se (iako još uvijek deset puta manje od Bandića), ali genijalan za složit ekipu.
Večeras razvaljujemo Ruse. Nije bed. Ali onda idemo u skupinu sa Španjolcima. Ne bu dobro. Sjećate li se brutalnog prljavog starta Pajoviča prstom u oko Metličiću negdje u Sloveniji pred 4-5 godina? E, to je goli kurac prema onom što je napravio golman Barrufet Džombi u jednom od finala Zagreba i Barce, onih ružnih godina kad je Barca bila puno previše prejaka. Ono je bio najprljaviji sportski potez koji sam u dugoj te doista picajzlastoj karijeri vidio. Englezi bi za to proglasili Maradoninu desanku, Španjolci flašu kokakole Juanitu u bulju na Marakani, Mostarci Engleza koji je slomio nogu Semiru Tuceu minutu nakon što je debitirao na Wembleyu, ili bilo ko bilo što ako je ikad igrao protiv Materazzija, ali Barrufet je Mirzu (tada deset kila lakšeg) jednostavno pederski počkaljio kad ga ovaj nije gledao i bio u naletu dva metra od stative. U koju se onda zabio svom snagom i skršio glavu. Umjesto da šugavog španjolskog šupka (ššš) doživotno diskvalificiraju i nabiju na kolac na glavnom gradskom trgu, sudac (u vlasništvu Barcelone) je samo rekao Džombi da se makne s terena.
E, to im nisam oprostio. Dakle, oni koji rjeđe čitaju moja sranja na blogu i oni koji ne shvaćaju moju zajebanciju – Ribafish ne mrzi Španjolce kao narod, nego samo smatra da je odvratno to kako oni kupuju pobjede, varaju, kradu i imaju moć nad sudačkom organizacijom. Sjetite se samo košarke u Beogradu...
I onda još smjeste Dominikoviću. Čovjeku koji teško daje golove i djeluje nekako tromo dok trči u polukontre i kontre, ali koji je fakat doslovni stup obrane (nešto ko Goluža nekad, iako me taj iritirao svojim stalnim fingiranjem faula i trzajem glavom). A obranu je u rukometu jebeno teško igrat. Samo su me u vaterpolu više tukli.
I onda mu onako pederski namjeste doping. Isuse, kako su me naživcirali. Isuse, kako će napeto bit gledat tu tekmu... Morat ću isplivat deset kilometara, bacit osam hiper turbo drkica i vezat se čelično-kriptonitnim lancima za radijator jer slutim pakao. Dobri i kvalitetni igrači, onaj rukometni Beckham-pičkica – zet kraljevske obitelji, Romero, Garabaya, Enterrios, ubojiti dida Dušebajev (večiti talent ovaj Talant – Nikita, pokoj mu duši) valjda više ne igra, ona konjina na crti i barem pet golova prednosti od strane sudaca koji će Sulića isključit čim se zakašlje i Baliću govorit da je pao jer mu je kosa masna.
Grdo. Žao mi je što neću pisat do tog dana, ali pukle su me uspomene. Samo želim da sve prođe u fer atmosferi bez vrijeđanja i da Mirza zabije neku od onih svojih «Čavrndžija» (opet Nikita, koji mi je danas...), dok stoji dvije sekunde u zraku i provuče posranom Barrufetu (o da, još brani - drugi golman) krivudavi podpimpečni felš tako da ovaj ne dođe sebi do kraja prvenstva i ode na Tibet uzgajat mahovinu. Baš kao što je onomad Mile Isaković razjebo Rica iz sedmerca, pa ovaj više nije ni jednu loptu do kraja tekme ulovio...
I da ih razvalimo toliko bolno da se uvijek useru kad budu igrali s nama i da skidaju šešir kad čuju za Hrvatsku, makar i na radiju. A ni dalje mi nije jasno kakva čuda može raditi zemlja od 4 milje stanovnika. I da nismo talenti...
Razvalili su ih već u Portugalu? Dobro, i? I ovaj put će isto. To će bit moj dan.
Ajmo dečki. Rasturite. Skužit će teta Jelena...
Post je objavljen 22.01.2007. u 20:24 sati.