Marketing
samo za Barby...
Oh, Corrina, to si ti... Mark je odahnuo.
Nisam znala da dolazite? rekla je s pitanjem u glasu
Nisam ni ja...Ali sada zna. Ovo je Corrina, kuepaziteljica, Corrina, Lianne, moja djevojka
ena me pozdravila i rekla da e se vratiti kasnije. Bilo mi je malo neugodno jer sam bila samo u majici. Obukli smo se i sili na doruak. Nakon doruka uputili smo se do plae. Sjeli smo na pijesak, kada su nai znakovi zasvijetlili. Poziv. Morali smo ii.
Nagla preobrazba. I zatim brzi put. Nali smo se u Takeyu. to nas je dovelo ovamo? Nisam znala. Nali smo se u umi. Shea je stajala pred nama. S njom je bio moj otac, ali inio mi se malo udnim.
to se dogaa? pitala sam.
Cassandra. Ne moemo joj dozvoliti da uzme energiju nekog bia u potpunosti, a kani to uiniti, zato smo odluili to zaustaviti. Tvoj otac, tonije njegovo ljudsko tijelo, vie ne postoji. On je i dalje ovdje, i kada doe u Dvoranu, moi e ga vidjeti. Na Zemlji...ne vie.
Shvatila sam to govori. U redu je. Za bolju je stvar. ao mi je to neu vie moi razgovarati s njim kada god me to puhne, ali znati u da je na boljem mjestu! I da nije nestao. Ali Shea nas je zapravo zvala da zatvorimo prolaz koji su otvorili Noti, u Takeyu. Zatvaranje prolaza je zapravo krpanje rupe. Granica izmeu vie svemira moe se zamisliti kao tkanina. Istkana je od elemenata, kao tkanina od niti. E, kada se te niti rasparaju, nastaje prolaz. I Noti su shvatili tehniku kako se to radi. Oni ih doslovno paraju, dok mi uvari te niti raspliemo, da bi se one nakon to mi proemo ponovo same saplele. Ali noti ih trgaju, i onda nastaju rupe, prolazi koji se ne zatvaraju sami od sebe. I te rupe mi trebamo zakrpati. Krpaju se tako da simboli zemlje, vode, vatre i zraka (slikovito tako nazvani) stvaraju materiju, dok ju Mark i ja (naravno, uz Ytninu pomo) pletemo i krpamo rupu. To iako se ini komplicirano zapravo ide jako brzo. Vratili smo se jako brzo natrag. I opet smo sjedili na plai kao da se nita nije dogodilo. Samo smo bili umorni.
Naslonila sam se na Marka, i zaspali smo. Kada sam se probudila bilo je kasno poslijepodne. More se i dalje pjenilo, valovi su zapljuskivali obalu, palme su i dalje utale liem. I veina ekipe je jo spavala. Lagano sam se ustala i sjela na prvu stijenu koju sam vidjela, promatrajui nebo i more. Sve je bilo prekrasno, izgledalo je poput raja. A Noti su se spremali sve to unititi. Oh, kako ih elim zaustaviti! Oni ne znaju za ljepote ovoga svijeta, oni znaju samo svoj svijet, i ele da sve bude tako. Ne znam kakav je njihov svijet, no znam da se nama ini izvrnutim, zapravo, nama on to i jest. Vjerojatno je njima i na takav. No ja prihvaam njihov svijet, dok god se ne mijeaju u na! A oni se mijeaju, i sada me poinju ivcirati... a u ostalom, i fale mi Matt i tata... A tatu znam da dugo neu vidjeti... I sad mi jo i mobitel zvoni... a kvragu.
Ja: Molim?
Neka teta: Dobar dan, da li je to gospoica Lianne Nelson?
Ja: da, izvolite
Teta: Zovem vas iz bolnice Lifedream iz Takeytowna... ao mi je to vas moram obavijestiti da je Va otac preminuo jutros
Ja( a im je rekla da je iz bolnice, znala sam): Ne... nemogue...
Teta: Moja najdublja suut
Ja: Aha...hvala
Post je objavljen 19.01.2007. u 20:27 sati.