Pregled posta

Došao je u moj život kad sam tek bila načeta, tek sam se provlačila kroz tanke membranske opne pravih čuvstava i zrelosti te sam doslovce bila sigurna da sam uistinu posebna i mudra. On se rugao mojim osjetilima, trgao im dijelove, oduzimao im od usta i namjerno sadistički puštao da ožedne ne bi li ih tada nahranio kakvim nježnim pogledom ili toplom riječju i smatrao se pobjednikom. Davao mi je ostatke, a ja sam ih primala kao zvjezdanu prašinu dok je uživao u činjenici da je ne razlikujem od one obične. Bio je brus-papir mome nježnom pahuljastom neiskustvu na kojem je markiranim slovima u velikom fontu pisalo ''nevinost'', a ne sumnjam i ''glupost'' preko čitave površine i on je, dobro to znajući, uživao istražujući granice.

No, i sad kad znam, a i tada kad sam naslućivala, pomalo sam uživala, ili bar onaj preverzni dio mene, u tom slatko-gorkom mučenju i voljela sam – uistinu voljela, igrati tu ulogu. Kad je dosegao granice, a ja se dovoljno uživjela (ili obrnuto?!) ostali smo iza svog iskustva na pogledu koji pamti svaki pokret njegove ruke kroz moju kosu i svaku raspravu koja je u nedogled dokazivala da on nikada neće promjeniti svoje mišljenje, vjerojatno iz razloga što nikad nisam imala argumente koji bi zasitili njegovu glad za pobjedom veličine kratera koje su probne a-bombe ostavile u pustinjama mnogo prije Nagasakija. Kad sam osjetila da se zasitio, pustila sam ga neka luta i nije mi se dalo analizirati sve u detalje jer sam barem jedno od njega naučila, a to je uživati u činjenici, a ne tražiti mogućnosti da ju uništim. Kažem – naučila, ne zato jer se on s time slagao, već zato što sam ja uživala prkositi njegovim uvjerenjima.

Tugu sam rješila suzama. Tihim – u ponoć. Slušala sam kako jesen dolazi i ogrtala se dekom. Nisam htjela toplinu, htjela sam njegov oštar i britak jezik i gledati mu osmijeh kao kad sam ležala potrbuške pretvarajući se da sam ljuta, a nije znao da me ni sat ispunjen dječjom tučnjavom jastucima neće natjerati da izgubim snagu da ga gledam. Štoviše, dat će mi ju. Ono što mi se slijevalo niz lice možda su bile suze i zato ih nikome nisam spominjala. Imalo je okus mora... okus ljeta, okus ledenih ruku pod vodom, okus svjetala one noći kad smo sjedili na kamenu u uvali bogu iz nogu i kada nije trebalo svjetla da nađemo put. Možda je ružno reći – ali već sam se drugi dan nakon što smo se rastali, smijala. Vrlo glasno.