U jesen te davne 1984. bili smo sedmi razred osnovne škole (koja odavno više ne nosi ime sirotog idealista Otokara Keršovanija) i smrzavali se u hladnoj ordinaciji stojeći goli i bosi na ružnom linoleumu Doma zdravlja u Laginjinoj ulici. Mi dečki iz sedmog be. Cure su bile u drugoj prostoriji.
Iako bi tih dana bio dao desnu ruku i sendvič da sam mogao vidit cice Sandre S. ili bar one Snježane L. (čije su bile daleko najveće), želja mi se nije ostvarila. Iako sam u prolazu uspio škicnut Sonju K. u potkošulji, u koju sam također bio zaljubljen. U Sonju, ne potkošulju.
I dalje smo cupkali po podu ružne prostorije dok je neka teta upisivala naše rezultate iz visine i težine u smeđe kartone. Robi V., inače moj uzor u nogometu (iako je Siniša K. bio profinjeniji), tiho mi je šapnuo na uho:
«Ak ti se stisnul, malo ga protresi. Ko nakon pišanja»
Na moj začuđeni pogled, odvratio je šeretski:
«Reko mi stari»
I dok je Robi svirao Air Guitar po Jockeyicama, ja sam ušao. Tetu doktoricu koja je čekala u drugoj sobi uopće nije ni zaintrigirao a bogami ni dojmio moj smežurani pimpač, nego je dosta dugo naslanjala hladnu i okruglu glavu stetoskopa po mojim leđima sve dok se nisam skoro srušio u nesvijest od dubokog udisanja. Sve mi zvjezdice počele vrludat oko tintare.
Pitala me jel pušim, a ja sam joj odgovorio da neću u životu zapalit cigaretu jer starci dnevno popuše 2-3 kutije. Onda je kimnula glavom i spomenula nešto kao «Bonhijelnu asmu», ali je u tom trenutku sestra otvorila vrata s pogledom na curke iz razreda, konkretno Ivanu J. u koju sam bio zaljubljen još od trećeg be prvo polugodište, pa je ta informacija otišla u nepovrat. Sjetio sam je se koju godinu kasnije kad sam ostao bez zraka na koncertu KUD Idijota i jedva osto živ.
Četvrt stoljeća kasnije, u firmi se pojavila obavijest o besplatnom sistematskom. Kad sam bacio ideju da odemo grupno, izvrijeđali su me da nisam normalan.
«Koji ću kurac ić' kod mesara? Još buju mi nekaj i našli. Si lud?»
Svejedno, kako sam imao nekih zdravstvenih problema u zadnje vrijeme (vidjeti simpatičan te optimističan post iz lipnja nakon rezanja hemeroida), a u trudnoći sam dobio 15 kila koje su se razmjestile i cementirale ko bakice po tramvaju - odlučio sam ipak otić.
Kako sam kao mladić bez prevelikog džeparca i bez veze na Student servisu uz nošenje ormara, čišćenje podruma i snijega, rušenja, istovara, selidbi, noćne smjene u Ledu cijelo treće desetljeće života išao i na davanje plazme za sto kuna (a trombociti za 130! Mašala!!!), krvna slika mi se mrvu izobličila. Da ne spominjem ona tri puta kad sam bio pokusni kunić za nifedipin i još štošta.
Tako sam prilikom jednog sljedećeg sistematskog pregleda dobio uputnicu za dodatno vađenje krvi jer su mi u istoj našli hepatitis ce. Kad sam pročitao što je hepatitis ce i da mogu polako zaboravit na ćevape i pivu, lagano sam se zabrinuo i poslušao savjet o dijeti koju mi je propisala općepraktična doktorica dok sam čekao rezultate nalaza koji se čekaju mjesec dana. Prije bi dogledao krušku kako zrije...
Uglavnom, nakon 32 dana bez kapi alkohola i s crnim slutnjama u glavi, dignuo sam nalaze, u dućanu kupio pola litre Karlovačke i sjeo na neku klupicu u Petrovoj. Otvorio sam pivkana, stavio ga na pod ispred sebe i poderao omotnicu. Duboko sam uzdahnuo i pogledao u nebo. Rastvorio sam papir na kojem je pisalo da sam zdrav. Eksao sam pivu. I višestruko nadoknadio propušteno.
Prošlog me je tjedna na sistematskom dočekala prekrasna sestra i razbacala po ekageovima, onom di pušeš u onaj ko karton od WC papira, di ti teta kapa u oči nekaj da proplačeš pa i ono ljigavo kaj ti razmažu po prstima pa stave nešto ko buhtle te na kraju izvadili krv i uzeli drugi mlaz urina kojeg sam pet minuta molio da izađe. Nije bilo linoleuma i niko mi nije gledao pishu.
Sljedeći dan sam dobio rezultate.
«Stroga dijeta i zabrana unošenja alkohola u bilo kojem obliku zbog povišenog kolesterola i triglicerida»
A kraj mene nije bilo pive. Ni razloga da je popijem.
Kolesterol 7,2 umjesto maksimalnih 5, GGT 125 umjesto 55. Jebate, da bar ločem, bilo bi mi lakše, ali jednom tjedno i to ovlaš...
Najebo sam...
Ukurčen i nikakav potražio sam savjet najboljih frendova pa smo se pristojno oblili i uždrali janjetinom ispod peke uz desetak piva i zaključili da su doktori kurac i da nam je svima to vjerojatno nasljedno. Nazvao sam mamu na Korčulu i izokola (kakvo je vrijeme, pa jel tata ulovio nekog ugora, zriju li mandarine) pitao jel imaju problema s mastima. Mama je odgovorila da ne, ali da je i nju i starog nedavno izubijala paradontoza.
Nadam se da paradontoza nije nasljedna.
(Dva sata kasnije nakon razgovora s doktorima i stomatolozima iz imenika)
Kurac moj nije...
I kaj sad. Žene u dvadesetdrugoj godini uđu u krizu tridesetih (jer su u kurcu jer im se jedna iz razreda udala pa sad ne znaju kaj bi sa sobom) koja kulminira baš u tridesetoj kad moraju rodit pod mus makar i s kotlokrpom iz susjedstva, a prati ih do sredine šezdesetih kad završi menga. Muškarci iznad tridesetpete uđu u krizu sebe, jer misle da mogu i lokat i žderat i sportirat i ševit kao da im je dvadeset. A priroda je zajebana koka.
Vratio sam se na bazen. Osim što Junior ide na Bebe-Ribe i uglavnom hoda gore-dole po plićaku s pokojim padom na dno istog, krenuo sam i ja sa serijama po 400 metara. Boli. Ali u kolovozu je svjetsko prvenstvo za veterane na Bledu na 3000 metara.
Ako odem nepripremljen, bit ću devedesetosmi od njih 100.
Ako plivuljim ovak ko pičkica dvaput tjedno – osamdeseti.
Ako stisnem i pojačam uz vježbanje doma, triput tjedno po dva sata negdje pedeseti.
Ako ispišam slezenu i počnem trčat, ostavim familiju na suhom, dam otkaz, nažicam Budu Staničića da mi složi program i mlati me po nogama u stazi, počnem jest zdravo, ne pit, ne radit i pišat krv – među prvih 15.
I onda krepat.
Mnogo sam mator. Kako bi rekao genije DMJ:
Oduvjek sam želio
Da budem Drmator.
Nisam post'o Doktor,
Al sam zato mator.
Al se ne dam.
Uostalom, osamdeseti na svijetu i nije mala stvar. A nakon trke na Laško! Još ako budem među 60 na inat, častim gajbom!
Vidimo se na bazenu!!!
Post je objavljen 18.01.2007. u 08:30 sati.