Pregled posta

Istina

Nedavno sam na televiziji gledao dokumentarni film o NLO-ima. To je bila emisija u nekoliko nastavaka kojoj sam se veselio od prije, kad sam je zapazio u najavi programa. Dok su prikazivali snimke iz arhive tajne službe neke svjetske sile, moje su misli bile zaokupljene jednim podjednako intrigantnim područjem mojeg osobnog svemira. Tko zna gdje li je sada moja draga žena? Trebala bi biti u gradu, u kupovini. Vjerojatno i jest tako. A što ako nije? Što ako je u ovome trenutku u strasnom zagrljaju drugoga muškarca? U nekom stanu, nekom sastajalištu nezasitnih i lažljivih parova. Možda mi se svi smiju iza leđa. Prije par tjedana se skupilo malo muško društvo i riječ po riječ, čašica po čašica, zapričali smo se o ženama. Znali su da sam ja petljao s onom s posla. Nitko od njih zapravo nije bio čist. Ali to je sve bilo onako,"uz sam život" i kratko je trajalo jer muškarci na te stvari gledaju drugačije od žena. Svojih naročito. Netko me upitao; Marko, što bi ti napravio da saznaš da te žena vara? Rekao sam mu; Što bi ti napravio? Onda se jedan drugi ubacio; Ne, ne, ti Marko. Što bi ti napravio? To mi je već bilo čudno. Rekao sam im; Nema šanse.
- Zašto misliš da nema šanse?
- Zato.
Nisu me više podbadali jer sam se počeo vrijeđati. Nisam im htio govoriti zašto tako mislim. To je moja stvar. Zato što ja, za razliku od njih, poznajem svoju ženu. Imamo takav odnos. Ja znam što nju interesira. A te stvari ne spadaju u to. Koji put mi je to smetalo, ali sam mislio da je možda bolje tako, općenito. Nije trošila na sebe. Taj tip žena o kojemu oni govore drukčije funkcionira. Već bi se to po nečemu vidjelo. A, s druge strane ... tko će ga znati.
Buba je u uhu. Koliki muževi i žene šaraju okolo, a da se nikad ne sazna ako to rade pametno. Jer kad se sazna, onda je to veliki cirkus i koliki se rastaju. To je stvar povjerenja, a to znači da su svi prevareni bili sto posto sigurni u svoje partnere.
Ustao sam i natočio si piće. Moja žena može biti sigurna u to da ja nemam blage veze. Možda mi je netko nešto želio reći. Ne mogu se sramotiti i pitati, ali mogu biti oprezniji. Zašto njoj nije do seksa? Možda zato jer ga ima negdje drugdje. Žene mogu biti takve zmije... Jednom smo se posvađali, ona je bila ljubomorna i rekla mi je; Što ti misliš da si ja ne mogu naći nekoga? Rekao sam joj; Pa nađi si, samo me nemoj više daviti.
Kad je došla kući, bio sam nervozan. Rekla mi je da je umorna.
- A, da? Što te je tako umorilo? – pitao sam zajedljivo. Pogledala me je. - Pa, sve.
Kad smo legli u postelju, počeo sam ju maziti.
- Marko, nemoj, umorna sam.
Skočio sam razjaren.
- Uvijek si umorna. Dobro, neću te više ni pipnuti.
Sjela je u krevetu.
- Dobro, što je tebi?
- Što je meni??? Kad smo posljednji put? Uvijek ja obilazim oko tebe! Kad si ti došla k meni i pokazala mi da me želiš ?
- Pa, jesam... kad smo bili na onoj svadbi.
- Da, da...pogotovo... Što? Imaš nekoga?
Šutjela je i gledala me.
- Danas te nije bilo cijeli dan.
Bacila se na leđa i počela se smijati.
- Ma, boli me briga. – rekao sam joj i otišao u dnevni boravak.
- Marko... - zvala me je, ali joj je i dalje bilo smiješno.
Da se nije tomu smijala, bilo bi sumnjivo, mislio sam. Došla bi k meni i vjerojatno bi rekla; Marko, pa otkud ti to? Nemoj pričati gluposti... Ovako joj je godilo što sam ljubomoran pa se smijala.
Sve bi se to zaboravilo da u jednom od idućih dana nije došla kući s novom suknjom.
- Došla je ona žena u firmu. Sve su cure nešto kupile. Znaš koliko košta? – opravdavala se.
- Nije li malo prefina za posao? - pitao sam je.
- Zašto? Pa, dugačka je i ide mi uz sve.
- A prorez?
- Samo do koljena. Nije elegantna.
Nije shvatila na što ja ciljam. To mi je odgovaralo.
Odlučio sam se suzdržati na riječima, ali stati na kraj svojoj muci. Nema ništa loše u tome da malo pročeprkam, kad već sumnjam. To je svakako bolje nego da hodam s povezom preko očiju. Samo malo, diplomatski, ako je sve O.K., tim bolje. Prvi korak bio je njezin adresar. Nisam imao pojma gdje ga drži.
- Čuj, jel' Sunčicin muž još ima dućan s autodijelovima?
- Ja mislim da da.
- Daj mi, molim te, broj. Treba mi za kolegu.
Izdiktirala mi je broj napamet.
- Nećeš ga zvati? – pitala je.
Kad je zaspala, iskrao sam se iz kreveta i dograbio njezine torbice. Mislio sam da ću se osjećati glupo, ali nisam, bio sam previše uzbuđen. Adresar je bio unutra. Shvatio sam da će to biti prilično neizvedivo. Adresar je bio pun imena i brojeva za koje ja nikada nisam čuo.
- Kako je to moguće - mislio sam - tko su svi ti ljudi?
Mislio sam da poznajem većinu, ali to nije moralo ništa značiti jer slabo pamtim imena. Zapisao sam brojeve telefona pod muškim imenom. Bilo ih je svega par.
Srce mi je brže zakucalo. Ako je pametna, ona taj broj drži u svom adresaru pod nekim bezazlenim imenom. Ili je nažvrljan da izgleda poput brojke. Bio sam siguran da negdje postoji trag. Ženama treba neko vrijeme da muškarcu daju zeleno svjetlo. Taj je broj, dakle, mogao biti upisan dok još nije bila sigurna hoće li mutiti. Prepisao sam još nekoliko brojeva. Osjećao sam se kao da imam groznicu, skoro da sam bio razočaran što ništa nisam pronašao. Pregledao sam pretince u torbici i u novčaniku, a onda sam sve vratio na mjesto. Nisam se mogao sjetiti u kojem sam položaju pronašao torbicu. Namjestio sam je onako kako sam mislio da je stajala. Navirio sam se u spavaću sobu. Ona je mirno spavala. Oznojio sam se. Što sad? Garderoba. Tiho sam zatvorio vrata spavaće sobe da je ne probudi svjetlo na hodniku. Otvorio sam ormare i krenuo od kaputa. Ništa, osim papirnatih rupčića i sitnog novca. Prošao sam po policama. Tada sam, u najdubljem dijelu najviše police pod rukom opipao malu kutiju. Osjetio sam bjesomučno zadovoljstvo. Izvukao sam ju i otvorio. Unutra je bilo pet stotina kuna i ključ. Srce je udaralo. Zatvorio sam kutijicu i gurnuo je na mjesto. Trag. Dokaz da od mene nešto skriva. Nisam razmišljao o novcu, makar je to bilo puno novca i bilo bi zanimljivo znati u koju ga je svrhu mislila upotrijebiti, a da ja za to ne smijem znati. Da, zanimljivo. Zar smo mi dva svijeta? Ona u svakom trenutku zna koliko novca ja posjedujem i na što ga kanim trošiti. Jedine investicije za koje ona nije znala, bila su pića s onom ženom. Tako je. I taj novac puno govori o njoj i njezinoj iskrenosti. Ključ me je proždirao. Koja vrata on otvara? Ona koja zatvaraju vrata našeg braka. Bilo mi je strašno drago što nisam zanemario svoje instinkte. Postoje načini da se otkrije tajna, a što je mračnija, to će snažniji biti povratni udar za onoga koji ju je zacrnio. Počeo sam kovati svoj plan. Mogao bih uzeti onih tjedan dana godišnjeg od lani, mislio sam. Ne, to ne bi bilo dobro. Sigurno bi bila opreznija da zna da sam po cijele dane doma. Jedino da joj ništa ne govorim. Imao bih dovoljno vremena saznati s kime živim.
Ujutro smo skupa popili kavu. Ona je kretala na posao gotovo sat vremena prije mene. Promatrao sam ju. Bila je stvarno zgodna. Izgledala je kao curica. Gledao sam ju dok nam je točila kavu. Duge noge, lijepi bokovi... Osmjehnula se. Imala je lijepe, bijele zube, mali nosić i bujnu, kovrčavu kosu.
- Nisi li se malo prejako našminkala? – pitao sam ju.
- Misliš na ruž?
- Na sve. Imaš i previše pudera.
- Pa uvijek se tako šminkam, Marko. A pudera skoro da i nemam.
Provjerila je svoj odraz u ogledalu, upila malo ruža s usana, poljubila me na pozdrav i otišla.
Nekoliko sam je dana provjeravao na poslu i bio u blizini kad je izlazila iz poduzeća.
Činila mi se sretna svaki put kad sam je nazvao.
– Nikada me nisi zvao samo da mi čuješ glas – rekla bi mazno.
- Nikada? – pitao bih prisno. Da se ne radi o ozbiljnom poslu, mislio sam, mogao bih uživati u tom zavođenju. Kad niti nakon nekoliko dana moja istraga nije urodila plodom, polako sam počeo posustajati. Dok sam virio iza ugla velike zgrade u kojoj je radila, postalo mi je jasno da ako me već ona nije radila budalom, radio sam ju sam od sebe.
Odlučio sam ju dočekati na izlazu, odvesti je na kavu i porazgovarati s njom. Tada sam ih ugledao.
Usudio ju se primiti pod ruku i otpratiti do svog automobila. To nije bio njen kolega s posla.
Ja sam ih sve poznavao. Povukao sam se iza ugla i drugom stranom došao do svog automobila.
Neko sam vrijeme sjedio u kolima. Nisam ih imao vremena pratiti. Uočili bi me. Proklinjao sam je. Onda sam se malo primirio i pomislio; niti to ništa ne znači. Vidjeti ćemo što će mi ispričati kad dođe kući. Tek sam zatvorio vrata stana kad sam čuo telefon.
- Malo ću zakasniti doma – rekla mi je.
Čudno je zvučala. Suzdržano.
- Gdje si? – pitao sam ju.
- U firmi. Ali sad idem. Otići ću sa Sunčicom da si kupi onaj kostim. Rekla sam ti.
- Nisi mi rekla. Dosad si bila na poslu?
- Da... – rekla je nestrpljivo.
- I kad ćeš doći doma?
- Marko, ne znam. Kad to obavimo. Zašto?
-Samo pitam... samo pitam.
Htio sam pući. Bio sam stvarno, očajno, užasno bespomoćan. Tko zna koliko to traje. Stvari koje su mi u tom trenutku padale napamet, dovodile su me do ludila.
Samo sam stiskao pesti na stolu. To još uvijek ništa ne znači, govorio sam si.
Da je bila drugačija i ja bih to drukčije primio. Nekako bih cijelo vrijeme bio pripravan na to. Muškarci čije su žene vrckave to moraju znati i onda su svjesni opasnosti. Ili se s time mire ili su stalno na oprezu. Ovakve su najgore. Zbog takvih su se vodili ratovi i pogibali junaci. Zamislio sam se. Stvarno je bila posebna. Dobra je domaćica, pametna žena, vesela, vrijedna i uz to zgodna. Ne možeš poželjeti više. Naravno da je nekome zapela za oko. Nije mene to ubijalo, već ... kako je mogla. Kad dođe, baciti ću onu kutiju pred nju, pa da vidimo hoće li se snaći. Ili, ne. Moram još malo biti strpljiv. Ona će sve poreći. Izmisliti će nešto i ja joj opet neću moći ništa. Ako me tako prepredeno vara, u stanju je smisliti i brzu ispriku. Moram još malo pričekati i uhvatiti ih tako da nemaju uzmaka.
Došla je predvečer. Izula se, pozdravila me, presvukla se i oprala ruke. Sjedio sam i kipio u sebi. – Idem nešto pojesti – rekla mi je i otišla u kuhinju. Nisam izdržao, pošao sam za njom.
- Praviti ću ti društvo – rekao sam i postrugao stolicom po parketu onako kako se ježila. Ništa mi nije rekla. Nije čula. Zatim sam odložio novine na stolnjak pokraj kruha. Tamo su ostale jer ih ona nije primijetila. Zatim sam ustao i rekao joj;
- Zašto se ti tako držiš?
- Kako? - digla je pogled s tanjura. Pogledala me je prkosno, praveći se da ne razumije.
- Tako, oholo.
- Oholo? O čemu pričaš? Sad sam došla.
Znao sam da se moram suzdržati. Pucao sam po šavovima, ali sam znao da se moram suzdržati.
- Ista si kao tvoja majka.
Tako smo se posvađali da su sijevale munje. Svašta sam joj izgovorio. I ona meni. Rasplakala se. Rekla mi je da joj je svega dosta. Da mislim samo na sebe. Da će se rastati od mene. Ja sam njoj rekao da je glupa, da je dosadna, da dulje ostajem na poslu samo da je ne moram gledati. Ona je meni rekla da zna koliko vrijedi i da ne misli kako sam ja najbolje što je mogla dobiti. A ja sam znao da se moram suzdržati, da moram još malo pričekati... do zadnjeg čina.
Ujutro nismo razgovarali. Otišla je na posao, a mene je mučilo to što sam znao da je sada ne mogu zvati na posao da bih je provjerio. Odlučio sam tamo dežurati negdje od polovine njezinog radnog vremena. Bio sam nesretan. Gotovo da više uopće nije bilo sumnje što se događa.
Jučer nisam trebao izazivati. Ako je i imala grižnju savjesti, nakon onoga jučer, danas će se s guštom posvetiti mojim rogovima. Razmišljao sam o onome što mi je rekla. Da sam sitničav, da mislim samo na sebe, da je ne slušam... Pitala me je da li ja nju uopće poznajem. E, tu. Tu sam skoro pukao, ali sam se u posljednji trenutak sabrao. Ja ne mislim samo na sebe... Za koga stvaram, tko samnom sve dijeli? Kao da je meni sjajno. Mislio sam kako smo možda ipak trebali više vremena provoditi skupa. Možda da sam ju nekud izveo... Da, istina je, ali ja nisam glumac, ja nisam od onih koji znaju titrati, govoriti slatkaste riječi, a raditi drugo. Ja sam postojan. Na mene se uvijek mogla osloniti.
Možda jesam bio malo pretvrd prema njoj. Možda sam je trebao potaknuti da si nešto priušti. Žena je. Možda bih je za vikend mogao nekud odvesti.
Sinulo mi je. Sjurio sam se do ormara i posegnuo za kutijom. Sav sam se preznojio.
Neko sam ju vrijeme držao u ruci. Nisam ju se usudio otvoriti, a onda sam naglo podigao poklopac.
Kutija je bila prazna. Strpao sam ju u džep, uzeo ključeve od auta i izletio iz stana.
Kad sam stigao u njezino poduzeće, Sunčica mi je rekla kako je moja gospođa izašla zbog neodgodivog posla i kako bi se uskoro trebala vratiti.
- Poslovno? Nekretnine?
- Neee ... – otegla je Sunčica – privatno.
Učinilo mi se da me je značajno pogledala kad je nadodala uz osmijeh; Kavicu?
Rekao sam; Ne, hvala. Mogu li je ovdje pričekati?
Sunčicin je pogled mogao značiti; znam za vašu svađu. Ljudi vole djelovati upućeno.
Za kratko vrijeme, u prostoriju je ušao muškarac s kojim sam onoga dana ugledao svoju ženu. Bio je visok, inače ništa naročito, što mi je godilo.
- Stigli ste, direktore... – rekla mu je Sunčica koketno. Ovaj je klimnuo i produžio hodnikom. U prolazu je klimnuo i meni. Odzdravio sam na isti način, a u želucu mi je titralo.
Za petnaestak minuta pojavila se i ona. Nosila je veliku vrećicu i vidjelo se da sam ju zbunio. Gledao sam je u oči i u njima sam, kao u kristalnoj kugli, lijepo vidio sve zbog čega se mogla samo sramiti. Bližio se kraj radnog vremena i ja sam joj rekao; Čekam te u kafiću. Pozdravio sam se i otišao.
Kad sam naručio kavu, pomislio sam;
Život je veliko odlagalište smeća. Sve su stvari u njemu nekada imale vrijednost i značenje. Sada su samo zatrpane drugim smećem i više nemaju svrhu.
Došla je do stola i sjela nasuprot meni. Neko smo vrijeme šutke promatrali jedno drugo. Nisam imao namjeru progovoriti prvi, mogli smo tako sjediti do Sudnjeg dana. Zauzeo sam stav onoga koji očekuje ispriku.
- Kako to da si došao?
- Zar sam te u nečemu omeo?
- Gluposti. Lijepo te pitam.
Bila je hladna i daleka. To me je prestrašilo.
- Želim da mi sada kažeš što se zbiva – pokušao sam zvučati sigurno.
- Ne zbiva se ništa – kratko je odgovorila.
Pronicljivo sam stisnuo pogled.
Ona se zarumenjela.
- Što ti hoćeš? Zar si zaboravio što si mi sve izgovorio? Sad bih se trebala ponašati kao da ništa nije bilo?
Primijetio sam da gosti okreću glavu u smjeru povišenih tonova. Ustao sam, platio kavu i krenuo prema parkiralištu. Ona je pošla zamnom. U automobilu smo nastavili razgovor.
- Marko – rekla je normalnim tonom – mislim da znam što te muči.
- Znaš li? – procijedio sam podrugljivo.
- I mislim da si u velikoj zabludi.
Zavalio sam se na sjedištu i zagledao pred sebe. Tada sam se okrenuo prema njoj i upitno podigao obrve.
- Ti misliš da sam ja tebi nevjerna.
Pogledala me je sa simpatijom. Kao da me je dotakla zraka sunca.
- Znam da si uzeo stari godišnji.
Trgnuo sam se.
- I ? – rekao sam uvrijeđeno.
- Doznala sam slučajno. Jučer me zvao tvoj kolega s posla... u vezi onih spisa koje ti je navečer donio. Nije te uspio dobiti. Pravila sam se da sve znam. Sama ne bih saznala jer si ti svakodnevno zvao mene.
Slušao sam podignutih obrva.
- Znam da si iz nekog razloga posumnjao u mene i da me cijeli ovaj tjedan provjeravaš. Bila sam bijesna kad sam doznala, razočarana... mislila sam da se događa nešto lijepo... u zadnje si vrijeme bio pažljiv prema meni... ne znam... nekako, dok si me gledao, zvao... a onda sam shvatila da samo igraš nekakvu igru... Zašto to radiš, Marko?
Bio sam zatečen. Živcirao me je njezin ton strpljivog roditelja. Usiljeno sam se osmjehnuo. Otvorio sam pretinac i izvadio kutiju. Širom je otvorila oči u iznenađenju i nevjerici.
- Ne mogu vjerovati... – izgovorila je u dahu.
- Objasni mi to – rekao sam joj. Želio sam da što prije započnemo razgovor o sadržaju kutije. Bio sam kivan na sebe jer mi je bilo neugodno. Njezine su me oči podsjećale na dva čarobna jezerca s nekog pejzaža. Ovo je ludo – pomislio sam – postao sam opsjednut vlastitom ženom.
- Slučajno sam je pronašao... – trebalo je zvučati uvjerljivo -...dobro... – rekao sam – i o tome možemo razgovarati. Nemoj mi reći da ti nikada nisi...
Činilo se da zaista nije. Osjetio sam kako me ponovo obuzima srdžba jer sam nasjeo, preuzeo sam ulogu krivca. Ipak, više nisam imao snage biti osoran, samo sam htio čuti istinu.
Progovorila je tiho.
- Ta kutija postoji već neko vrijeme. U njoj držim naš "crni fond". Da malo obraćaš pažnju na mene i na ono što ti govorim, čim si je pronašao, znao bi o čemu se radi. Sjeti se koliko smo puta ostali bez novaca, pa i nedavno kad si išao na put...
Sjetio sam se.
- Petsto kuna sam uštedjela da bih ti mogla kupiti rođendanski poklon koji sam danas nosila u vrećici. Iznenadila sam se kad sam te vidjela jer je to trebalo biti iznenađenje.
Polako sam se opuštao i to je bio divan osjećaj. Ipak, nisam kanio odustati. Želio sam raspraviti do kraja.
- Ključ?
- Od direktorovog radnog stola. Išao je na službeno putovanje i zamolio me da mu pričuvam rezervni ključ. Zamolio je mene, a ne Sunčicu jer, znaš nju. Prekjučer se vratio. Moram mu ga vratiti. Danas sam zaboravila.
I dalje je govorila tiho, žalosno. Najradije bih je zagrlio, izljubio, rekao joj kako me je zaludila, koliko je volim, koliko sam sretan.
- Vidio sam te s njim na parkiralištu.
Pogledala me je s nerazumijevanjem. Onda se dosjetila.
- Išli smo na procjenu stana.
Naravno. Ja nisam poznavao njezinog direktora. Bio je svega nekoliko mjeseci u firmi. Mlad i sposoban, da, govorila mi je o njemu.
Pomilovao sam je po licu.
- Ja tebe puno volim, znaš to?
Gledala me je. Slegnula je ramenima.
- Voliš li ti mene?
- Znaš da te volim. Ali... više ne znam što bih mislila.
- Nešto te molim. Učini mi još to, a poslije ću kleknuti pred tebe i moliti te da mi oprostiš. Želim se uvjeriti da je taj ključ stvarno od njegovog radnog stola.
Zaustila je da nešto kaže, ali sam je prekinuo.
- Znam da zvuči blesavo, ali ja sam blesav. Totalno sam poblesavio. Moram znati inače neću imati mira. Siguran sam da mi ne lažeš, ali to s ključem je nevjerojatno i...
- Ne dolazi u obzir. Pa što je tebi?
- Nitko neće znati. Svi su otišli.
Iako je bila jadna zbog svega toga, osjetila je nešto za što je mislila da od mene više nikada neće doživjeti. Osjećala se kao da je jedina žena na svijetu. Moj pogled pun iščekivanja činio ju je osobitom, činio ju je ženom mojih snova, činio ju je onom koju ja ne poznajem i koju molim da bude moja. Nije li za tim čeznula svakog dana i svake naše zajedničke večeri, gledajući me kako odsutno jedem, spavam, slušam, pričam, kako je odsutno grlim.
- Dobro – rekla mi je.
Poljubio sam ju i hitro izašao iz auta. Nikada mi se niti na jedan sastanak nije tako žurilo.
Ušli smo u direktorovu sobu. Bilo joj je neugodno i željela je pobjeći, ali ja sam se nestrpljivo premještao s noge na nogu.
- To je taj stol?
- Ne, ovaj drugi.
Zaobišli smo stol i ona je iz novčanika izvadila ključ. Otključala je radni stol. Mehanizam je otklizao ladicu i otvorio je. Papiri su se pomakli i mi smo u direktorovoj ladici ugledali jednu intimnu Sunčicinu sliku.
Pogledali smo se, zaključali radni stol i pošli kući.
Promatrao sam svoju ženu. Zadrijemala je u mojem naručju.
Život je jedna velika igra na sreću, mislio sam. Svatko ju mora zaigrati iako je mogućnost dobitka posve neizvjesna. Osjećao sam se kao da sam upravo dobio onoliko koliko mi je potrebno da riješim sve svoje životne probleme i da mi još ostane za put oko svijeta. Prislonio sam glavu uz njen kovrčavi pramen i zaspao.
Probudila se i izvukla iz kreveta. Prekrila mi je leđa i izašla iz sobe. Od pomisli na moj zaljubljeni pogled, nije joj silazio osmijeh s lica. Pogledala je na sat. Još je bilo rano. Okrenula je broj mobitela.
- Ja sam.
- Znam – muškarac s druge strane se nasmijao.
- Doma si?
- Aha.
- Sam si? Gdje je Sunčica?
- Nema je doma.
- Morali bi se vidjeti.
- Samo reci kada.
Ušla je u spavaću sobu.
- Marko... -
Otvorio sam oči i zadovoljno je pogledao.
- Moram skočiti do trgovine i u poštu. Ti još malo odspavaj, samo da znaš.
Poslao sam joj poljubac i okrenuo se na drugu stranu.

Čekala ga je neko vrijeme, na klupi, na kraju velikog parka. Dok je uz široki osmijeh išao prema njoj, mislila je koliko je drag i romantičan. Bilo joj je drago što je to ipak odlučila izvesti s njime. Sjetila se kako se uplašila kad sam ja zatražio njegov broj telefona zbog nekih autodijelova, a kasnije ga uopće nisam nazvao. Izgledalo je kao da nešto slutim.
Sjeo je pored nje.
- Brz si.
- Važno mi je koliko i tebi – raširio je ruke.
- Onda? Što ćemo? – pitao ju je.
- Uglavnom smo sve riješili. Još moramo dogovoriti hranu i piće.
- To prepuštam tebi. Ne mogu dočekati.
- Niti ja – zatresla je glavom – al' će se iznenaditi.
- Nisam čuo da je to netko napravio. Kao da su rođendanske proslave iznenađenja rezervirane za televiziju. A uopće nije neki veliki problem.
- Ne znam da li bih to sama uspjela izvesti. Dobro da su Sunčica i Marko rođeni na isti dan – nasmijala se.
- Daj pet – rekao je.
Još su se dogovorili gdje će se naći s ljudima i što će na taj dan reći nama-slavljenicima. Otpratila ga je do automobila. Dok je odlazio, bila je pomalo tužna zbog njega. Nije ga znala baš tako dobro, ali vjerovala je da nitko ne zaslužuje neiskrenost i laž. Trudio se oko ove proslave da bi usrećio svoju ženu Sunčicu. Mojoj ženi nije padalo napamet da mu išta govori. Najgore je miješati se. Dvoje ljudi najbolje znaju gdje je i zašto njihova putanja promijenila smjer i kad je vrijeme da si to priznaju.
Odlučila mi je oprostiti moje sumnje, jer je to tako kad nekog voliš.
Pitao sam se bi li mi oprostila i kad bi doznala da sam ju prevario. No, to je bilo hipotetičko pitanje i svaki mogući odgovor bio bi isti. Život je vaga kojom mjerimo njegove sastojke i greške se događaju. Požurila je kući. Bio sam budan i čekao sam ju. Zagrlili smo se.
Bilo je tako jednostavno vidjeti istinu.




Post je objavljen 15.01.2007. u 06:48 sati.