Kako sam ipak 4 godine radio ko copywriter, došlo mi da se probam sjetit najboljih reklama u protekloj godini. Naravno da sam kao i svako rastreseno muško kojem je važnije 8 puta vidit isti gol ili masnu dojku ruf-an švabice zaboravio pol njih, ali zato ste vi tu da me podsjetite i dopunite popis. Pa počnimo:
5. PIK šunka
Debeli komadi slasne, poput uzavrelog rascvalog kliće crvene šunke, u sloumoušnu padaju jedni na druge i talasaju ko kad sisa sisu mije (ja bih obadvije), dok u pozadini ide ona divna mjuza iz Šoušenk ridempšna s dvije tete anđeoskih glasića…
Čreva prorade nekak spontano, slina procuri i fridž najebe… Divota
4. Stambena štednja RBA
E sad, ne znam jel RBA ili neka druga, ali ideja mi je sjajna. Naime, tip od tri banke ulazi u sitne jutarnje sate u stan i tiho se uvlači u krevet. Ali caka je u tome da se uvlači u krevet svojim ocvalim starcima i pritom ih budi a krevet se raspada. Slogan – vrijeme je da se preselite ili sl. Kasnije su usrali s nastavkom, ali su s ovom fakat dobro uboli.
U biti, ako više nemam pojma o kojoj je štedionici riječ, onda su potpuno fulali. Svejedno – the ideja!
3. Žuja – Srce moje kuca za nju…
Koliko god ljudi u Ožujskom inzistirali da se u njihovim reklamama pojavljuju tipovi koji nemaju nikakve veze s pivom, Žujom ni ičim na što apelira Zagrebačka pivovara (uvijek nekakvi kenjavi pičkasti japiji, štreberčići, pederčići, džogeri i mršavci koji u životu piju limunade ili eventualno sok od bazge), ovaj put su naboli zrno. Buđenje dana i najava nečeg jakog izvrsno je dočarano sjajnim crescendom u biti glupavog ali i te kako zaraznog pjesmuljka što se zahvaljujući beskrajnom ponavljanju zarezao jako duboko i bogami čak bio i pjevan na stadionima za vrijeme naših tekmi na svjetskom prvenstvu.
Kako se izrazit – ma budi mi patriotizam…
2. Coca – Cola futbol
Animirana reklama rađena za Južnoameričko nogometno prvenstvo pred par godina konačno je preko Atlantika i Ekvatora došla i u naše krajeve. Na besramno duhovit način uz sjajan crtež, genijalan scenarij i apsolutno savršenu muziku svaki put me natjerala da je pogledam do kraja. Velika je šteta što nije postignuta kvaliteta originalnog komentatora (to bi jedino pokojni Tomić mogao) i što su previše utišali mjuzu, ali i dalje – sjajno.
Iako ni nakon sto tisuća gledanja ne bi bilo te sile koja bi me natjerala da popijem gutljaj tekućine okusa zašećerenog šećera s aromom šećera boje tvrdog govneta od koje mi jetra umire, škemba raste a zubi trunu.
1. Karlovačko
Nekako paralelno su krenule tri reklame o tri tipa koji pjevaju Hrvatske pjesme da bi dobili Karlovačko. Izuzmemo li Australca koji i nije bio toliko smiješan i Brazilca koji je dosadio nakon desettisućitog puta, najjači mi je bio Japanac sa svojom obradom Lijepe naše. Za ispišat od smijeha. Naravno da se neko tupo crkven sjetio da bi to moglo nekoga vrijeđati pa je reklama povučena i zabranjena. Mala država – mali ljudi.
Druga genijala iz Karlovačke je Seve koja pada na pod dvorane, a ipak najbolji trenutak domaće produkcije u 2006. onaj kad Navojec i ona dva mršava gledaju tekmu na nekoj pripizdini od stadiona NK Botaničkog ili whatever, i tip na grbavom rošavom terenu uz povike “Dobra, dobra!” opizdi loptu u troposferu…
Svaka čast svoj braći copywriterima što se bore protiv teške čizme accounata, nerazumijevanja klijenata i kritika svojih, uvijek pametnijih kreativnih direktora. Ribafish inače u slobodno vrijeme radi fusheve u obliku slogana, reklama i slogana za reklame, pa ako nemate ideje…
Aj živili!
Post je objavljen 11.01.2007. u 14:52 sati.