NEW YORK DOLLS: 'ONE DAY IT WILL PLEASE US TO REMEMBER EVEN THIS'
(Roadrunner/Dinaton; 2006.)
70-ih godina u onoj bivšoj državi sve je nekako kasnilo. Kasnili su vlakovi, zrakoplovi, bonovi za topli obrok… Sve je kasnilo. Tako je bilo i s albumima. Na svu sreću Pupinov radio prijemnik je činio život "obojenim" i aktualnim. Tako sam ja "surfao" po programima Radio Luxemburga, BBC-ja, a čak mi je polazilo za rukom da ubodem i kakvu prekooceansku američku radio postaju s koje bi "američkim engleskim" komentator objašnjavao fantastičnu odigranu, zavrnutu loptu na baseball tekmi.
Dakle, 1976. godine, ukoliko nisam vrijeme provodio uz radio prijemnik , nastojao sam da budem što više vani igrajući nogomet "na male" sa mojim prijateljima iz susjedstva. Preko ljetnog raspusta šutali bi mi tu loptu sve do kasnih večernjih sati, a onda bi onako modrih nogu i poderanih koljena sjeli na obližnji tobogan i raspravljali o svemu i svačemu. Predo, Zijo, Bojan, Amne, Boro, Dane, Senad i ja, predstavljali smo nešto kao okosnicu mladosti "A-Naselja". Neki još uvijek osnovci, a neki već pri kraju srednjoškolske naobrazbe. Najstariji među nama je bio Senad. Mislim da se on upravo u to vrijeme vratio sa "generacijama nametnutog" odsluženja vojnog roka. Senad je bio ljubitelj "čudne" muzike i facera koji su bili više "drag-queen" karakteri negoli bilo što drugo.U svojoj kolekciji albuma imao je Alice Coopera, Gary Glittera, T-Rex i tome slične perjanice glam-rock glazbe. Iz te zeničke radničke perspektive nama je netko poput Gary Glittera izgledao kičerski i šupački. Mislim da je Senad imao samo jedan Glitterov album i to nešto kao "Najbolji Hitovi".
Jedne ljetne noći, godine 1976. , nakon stote odigrane malonogometne tekme došlo je do prepirke u kojoj smo se kladili tko ima više novih albuma i, naravno, Senad je zajapuren otišao do svoje zgrade i vratio se nakon nekih 10-ak minuta noseći ispod ruke najmanje 20tak vinila. Jedan od vinila koji je meni zapeo za oko je bio album benda po imenu New York Dolls. Istina, imali su svoj "drag queen "izgled, ali mi je nešto govorilo da ovo nisu papci, nego naprotiv da bih ja to trebao preslušati. U istom trenutku kada sam baš zaustio da upitam Senada da li može da mi pozajmi taj album na slušanje, iz obližnje kuće, točnije podruma, začuli su se ženski uzdisaji koji su značili samo jedno: muškarac i žena u ljubavnom zagrljaju. Naš susjed , u to vrijeme jedan od najpoznatijih motorista u gradu čelika i dima, u podrumu ispod svoga trosobnog stana imao je nešto što bi se dalo nazvati "ljubavnim gnijezdom"… Jedan krevet, neko bordelsko crveno svjetlo, gramofon s možda nekih desetak ploča, nekoliko boca "vatrene vode" i to je to… Mi smo klinci još od prije bili izloženi govorkanju i slutnjama da se u njegovom podrumu često vodi polemika o tome da li djecu donose rode ili je za takvo što potrebno imati usaglašen ritam pokreta između muškog i ženskog obnaženog tijela. U svakom slučaju, ta govorkanja navela su moga prijatelja Ziju, još prije nekih mjesec-dva, da sa jednog stakla s podrumskih prozora malo sastruže zelenu boju kojom je to staklo bilo obojeno. Razlog za takvo što nije bila želja da se nađemo u kakvome felinijevskom dugometražnom filmskog zahvatnu, nego da po prvi puta vidimo (barem mi koji smo još uvijek išli u osnovnu školu) kako to netko "uživo " vodi ljubav. Da se ne lažemo, ja sam već uveliko imao "filmsko iskustvo" glede te iste teme. Sylvia Kristel (njen "karakter"iz filma 'Emmanuelle') je već dvije godine imala poseban VIP status u mojim noćnim polucijama. No, ovoga puta susjed motorista i njegova mistična djevojka su kroz taj podrumski ambijent, malenome Zoki dali prvo i, nažalost, jedino voajersko iskustvo.
Dakle, nas osam dječaraca smo se združenim naporima zbijali oko toga malenog otvora na prozorskom staklu ne bi li uhvatili djelić ovoga živog prenosa u kome nam je konačno objašnjeno da djecu na ovaj svijet ne donose rode. Istinu govoreći ništa ja tu puno nisam mogao vidjeti… Obrisi ženskog tijela preko kojeg je ležao dlakavi susjed i, naravno, dosta ženskih uzdisaja. Onda se desilo nešto neočekivano. Mi koji smo još uvijek nosili epitet "osnovaca" , jednostavno smo se posramili cijele te situacije i zbrisali smo brzinom munje ka svojim obližnjim kućama. Utrčavši u kuću, s kratkim pozdravom mojim roditeljima, stustio sam se u svoju sobu pa pravac pod pokrivač. Tu noć Sylvia Kristel nije živjela u mojoj sobi. Moja mašta je razmišljala o misterioznoj djevojci iz susjedovog podruma. Razmisljao sam o njenim obrisima i uzdisajima. To je zapravo i moje prvo sjećanje na New York Dolls - voajersko iskustvo i konačna spoznaja da djecu ne donose rode.
Dakle, 30 godina kasnije ugodno bivam iznenađen činjenicom da su New York Dolls ponovno aktivni i da su na turneji na kojoj promoviraju svoj novi album, prvi studijski u posljednjih 32 godine. Album se zove 'One Day It Will Please Us to Remember Even This' i uz muzičko glavno jelo, isti vam na poklon nudi desert u obličju bonus DVD-a na kome se strukturalno objašnjava odrastanje i podmlađivanje jednoga benda koji je MNOGIMA znacio MNOGO. I sve to nekoliko godina prije negoli će na njujorškom muzičkom nebu zaživjeti zvijezda zvana The Ramones. Za New York Dolls su tada govorili "Too much, too soon". To je ujedno bio i naziv njihovoga drugoga i posljednjeg albuma iz 1974. Upravo onoga kojega se ja još uvijek sjecam kroz izravnu vezu s ženskim oblinama pokrivenim podrumskim sjenama iz moga djetinjstva.
Neki od mojih današnjih prijatelja iz New York Cityja imali su priliku da vide New York Dolls u nekoliko navrata na njihovim prvim živim svirkama u periodu 1972.-1973. i isti mi se zaklinju da su muzički NYD bili, u najmanju ruku, tragični. No, imali su nešto što je nedostajalo mnogim NY bendovima u to vrijeme - karizmu, šarm i originalnost. To što su mi ovi moji frendovi rekli doista ima smisla. Prisjetio sam se i izjave pokojnog Johnny Ramonea koji je jednom izjavio da je upravo to bilo glavni razlog zašto su New York Dolls imali dosta pozitivnog utjecaja na sve one nove dolazeće bendove iz toga perioda. "Kada smo ih vidjeli, shvatili smo da su fantastičan bend i da zapravo uopće nisu dobri muzičari. Nama je to bio znak da ne moramo da sviramo gitaru nekih 20-ak godina ne bi li postali rock n' roll bend"- zaključio je to tada u svojoj izjavi jedan od mojih muzicčih idola.
Da se razumijemo, ovaj novi album je zapravo album "novih" New York Dolls.
Johnny Thunders - mrtav.
Jerry Nolan (i Billy Murcia kojeg je on zamijenio) - mrtav.
Arthur Kane, čovjek koji je bio glavni motiv za nedavni dokumentarac 'New York Doll'- također mrtav.
Praktično tu su od originalnih New York Dolls još samo pjevač David Johansen i gitarist Sylvain Sylvain s nešto mlađim jebačima koji se itekako dobro uklapaju u nešto što bi se moglo nazvati kvalitetan i karizmatičan rock bend. Tu je i nešto "stariji" mlađi jebač po imenu Sami Yaffa koji je bivši član meni nezdravo ljigavog benda Hanoi Rocks. Miješanje "stare" i "svježe" krvi su na ovome albumu donijeli prijeko potrebnu kvalitetu kako kroz muzički koncept tako i kroz njihov nastup na pozornici. Još uvijek je tu dosta prepoznatljivog hip-shake, boogie zvuka. Recimo, jedna fina honky-tonk zajebancija od 'Runnin' Around' pa do Iggy Popovski 'Lust for Life' začinjene 'Dance Like a Monkey'. I, naravno, album u cjelini zvuči kao Stonesi. Naročito dobijete taj dojam ako obratite pažnju na pjesme 'I Ain't Got Nothin' i 'Take a Good Look at My Good Looks'. Sve to na stranu, pravi biseri ovoga albuma su osjećajne pjesme na kojima se isprepliću ljubav, kajanje i optimizam. Tu u prvom redu treba istaknuti 'Plenty of Musis' (koja me jako podsjeća na doo-wop zvuk Ramones) i 'Maimed Happiness'. Ukoliko vam emocije ne protrese 'Dancing on the Lip of Volcano' na kojoj prateći vokal pjeva Michael Stipe, e onda ste zaslužili da vam vrag oduzme dušu.
Ovo je vrlo optimističan album. Meni je interesantan i zbog toga što je vrlo uspjesan u svojoj želji da prebrodi taj generacijski jaz između novih i starih fanova od kojih su danas mnogi roditelji poput mene. Sve što treba da uradite je da kupite ovaj album i da onda kao na kakvoj karaoke pozornici zapjevate zajedno sa Johansenom: "This life could be so tragic, until you see the magic: Happiness? Fishnets and cigarettes!". Što bi Dr. Elvis J Kurtović rekao: "Bolje se kurvat' sa kurvom nego sa svojim osjećajima. Kada se kurvaš sa kurvom najgore što ti se može desiti je da dobiješ AIDS, ali kada se kurvaš sa svojim osjećajima onda izgubiš dušu". Za NYD nisam siguran da li su se kurvali sa kurvama, ali znam zasigurno da se na ovom albumu nisu kurvali sa svojim osjećajima.
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
1. prosinca 2006
Copyright © 1996. - 2007. Internet MONITOR
world wide web:
Bend
Post je objavljen 04.01.2007. u 14:09 sati.