Stara godina je otišla polako, povukla se s pozornice života. Neobično mi je. Na mojoj pozornici više nema stare, nezaboravne 2oo6. godine. Otputovala je u zbirku sjećanja.
Jučer sam su svojoj sobi ugledala mali kalendarić na stolu. Još uvijek je pokazivao prosinac. Uzela sam ga u ruke i polako počela listati mjesece. Polako, prisjećala sam se svih ˝važnih i značajnih˝ dana, trenutaka u mom životu tijekom prošle godine. Na kalendariću su datumi bili zaokruženi različitim bojama. Svaki od njih je imao posebno značenje. Neki su predstavljali ispite, neki odlazak ortodontu, neki rođendane... No, niti jedan nije predstavljao one nezaboravne trenutke Ljubavi, pružanja sreće, pružanja lijepe riječi. Iznenadila sam se. Koliko samo lijepih i monumentalnih trenutaka bješe, a ja to nisam zabilježila? Zašto? Zašto sam zabilježavala sekunde tuge, a nisam trenutke beskrajne sreće?
Znam... Ti trenutci će zauvijek ostati zabilježeni u dnu moje duše. Oni su smisao mog života. Njih nisam trebala zaokruživati jer su oni vječni znamen na meni...
Kada sam prelistavala kalendar, uhvatila me nekakva neobična sjeta. Kako je smo brzo proletjele ova godina? A imam osjećaj da je tek jučer bio prvi mjesec... Kako sve brzo odlazi... Odlazi ostavljajući neizbrisive tragove.
Koliko smo bijaše lažnih putokaza koji su me htjeli odvući. Ne, nisam ih pratila. Išla smo za putokazom srca jer je ono istinito, putokaz Ljubavi...
-BITNO JE OČIMA NEVIDLJIVO, SAMO SE SRCEM DOBRO VIDI!-
Post je objavljen 02.01.2007. u 23:40 sati.