Čaša Ožujske. To je bilo djedovo poslijepodnevno piče. Kao dječak, volio sam držati njegovu čašu i osjećati njenu hladnoću na mom obrazu. Podizao bi je da mogu vidjeti svjetlo što prodire kroz tekućinu zlatnu kao moja kosa na djedovu ramenu. Djed bi si je natočio nakon ručka, ostavio na kuhinjskom stolu pa odlazio u dnevnu sobu, otvarao kutiju i postavljao šahovske figure. Onda bi se vratio u kuhinju po svoju čašu. Služio mi je i moje piće. Kuhani kompot s velikim komadima voća. Kucnuli bi se, a onda bi ja obišao oko stola i zauzeo položaj nasuprot njega i gledao kako se to dešava: rubovi dana koji se tope, sve što je bilo dan, ulaze u gibanje, promjenu, pokreću se i odlaze od nas, sve manje istiniti i očiti kao crno bijela polja, lišeni svake dvojnosti, nestaju u pokretu, šumu zelenog filca po lakiranom drvetu, klize poput figura prema vremenu za spavanje. Uvečer, uz noćnu lampu, djed čita Karla Maya... Pridrijema, a ja ga budim da naštima antenu na ORF kako bi gledali Night Ridera ili Kung Fu s Davidom Carradineom... Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine zieht, nur mit seiner Flöte bewaffnet, barfuß durch das Land.
Post je objavljen 20.12.2006. u 17:55 sati.