Marketing
Lovac
Nije pratio tragove niti je elio loviti. Nije ni imao puku,niti je bio u umi. Nije ni bio obuen za lov. ivio je u umi dogaanja koja su se ispreplitala jedno u drugo bez poetka i kraja,bez datuma i naslova,bez strasti koju pokree ljubav. Nije ivio.
U tom trenutku shvatio je da ga iz sna budi potres. Nije potres. Tresao se auto za ijim je volanom zaspao. Od umora. Monotonije. Loih metafora. Svjetla su se ugasila i on je jurio izmedju drvea kroz tamu i granje sve dublje u provaliju. Kroz misli mu nisu polazile slike ivota,samo mrak i tiina,konica koja ne radi,pojas koji ne moe otkaiti,svijest o neemu neizbjenom,a u trenutku je razmiljao i kako je to zapravo zanimljivo,moda je to misao koja dolazi u svijest svakome tko doivljava taj trenutak,saznanje da e moda ve sljedei trenutak umrijeti. Saznanje o nepoznatom,nikada dovoljno istraenom. Tako se je i lake oprostiti od ivota. Ionako je,izuzev nekih trenutaka za koje vrijedi ivjeti,sve ostalo samo nada...
Udarac je bio presnaan. U tom trenu izletio je kroz vjetrobran i izgubio svijest.
Snovi su bili mutni,nije mu bilo jasan njegov status,iv ili mrtav jer je osjeao da lebdi,ali na tuim rukama,njenim,moda dlakavim,malim,velikim,mirisi su se mijeali od jakih,ivotinjskih,divljih,do skoro ili moda ljudskih,jak miris,teak,ali privlaan na neki ivotinjski nain. Moda se ponovo raao kao ivotinja.
Netko ga je lizao po licu,erotian uitak.Naporom je razmaknuo kapke i ugledao elinosive oi. Na glavi vuka. Htio se nasmijati,ali nije znao zato. Bio je sretan,mada nije bio siguran u pitanje o ivotu i smrti. Odnekud se ulo zavijanje i vuk je maui repom napustio peinu,ostavljajui ga da se iznenadjuje ili pribere,da shvati. Podigao je ruku da opipa lice,imao je bradu,moda tjednima staru,glava mu je bila zavijena nekom krpom,vlanom i toplom,netko se brinuo za njega. Divan,jo nepoznat osjeaj. U pokuaju da se pridigne,pao je od vrtoglavice,ali je ipak,polagano uspio stati,ne ba najsigurnije. Peina je bila prostrana i topla,obuena u tkanine i vezeno drvo,vatra u kutu,zapravo ar,grijali su taj prostor i davali mu ari iskona. Odluio je ispuzati prema izlazu,bio je znatieljan,bez straha..
Ispod peine je bio puteljak jedva metar irok,strm,utaban snijeg,koji se sputao do nevelike udoline koju su sa svih strana okruile visoke stijene u ijim su podnojima bile naikane rupe koje su vodile u unutranjost i iz kojih su mirno izlazili vukovi svih veliina,oni mali,preslatki skoro psii i oni veliki,sa sjajem u oima,ponos je bio ta slika koju su stvarale. Poredali su se ukrug oko velianstvenog prizora:
Plesala je u tiini,obasjana punim mjesecom,predivna.Crna joj je kosa vijorila nestvarno,a njeni su pokreti hipnotizirali,stvarala je glazbu tiinom. Bila je skladno,preskladno,enstveno graena,pune grudi su nadopunjavale njenu enstvenost,usne su bile roene za poljupce,struk za zagrljaj,a rame za ugriz.
Zavrila je s plesom,a ivotinje su zavijale na mjesec koju sekundu i pokupile se svaka u svoju peinu,prvo najvei,a za njima i enke i potomci. Vjerovao je tada da je ipak mrtav. Ona je,u pratnji vjerovatno voe opora krenula prema njegovoj(ili moda njenoj)peini.
Nije znao to rei,kako i zato se zahvaliti,nije znao vie ni tko je. Ona je prila bez rijei i gledala ga duboko u oi. Vuk je zareao,ljut,bijesan,ljubomoran,ali nespreman na borbu,jer rat ne donosi nita dobro,ak ni rat za ljubav. Jer ona ne bira pobjednike,nego srodne.
Uzela ga je za ruku i povela u dubinu peine. Plesali su oko vatre,goli,bez rijei,bez uvjeravanja,bez lai,bez pitanja,bez optereenja,bez svjedoka. Nije postojala prolost,ni budunost,samo arolija sadanjosti. Pomislio je kako je ovo najljepi Badnjak,bez obzira na to je li iv ili mrtav,jer osjeao se kao u raju...Ako je sanjao,nije se elio probuditi. Znao je da i ona isto osjea,jer bili su jedno.
Post je objavljen 17.12.2006. u 16:01 sati.