Mnogo je vremena prošlo otkako ste spakirali kovčege i napustili domovinu. Pozdravili majku, sestru, posljednji put pogledali dragi istarski kamen. Došavši u SAD, mučili ste se radeći od jutra do mraka, a kad ono - umjesto pravog dolara - "Ten Tovars!"
Nepodnošljiv zvuk para vam uši i odjednom, nađete se u mračnoj zagušljivoj sobi. Gledate na budilicu; eight AM Central European Time! Ne morate na posao jer ste u starom kraju, a cijela je dogodovština samo san, sjećanje na predivno poslijepodne provedeno u prvom istarskom rezervatu magaraca "Liburna" kraj Raše. Vlasnik Ivan Perko u njemu drži 30-ak primjeraka ove u povijesti zapostavljene i nepravedno ismijavane životinje. Za druženje s njima izdvojit ćete deset kuna i dobiti ulaznicu u obliku američkog dolara. Dio magaraca naš je sugovornik povjerio na čuvanje uzgajivačima i vlasnicima u Istri sve popularnijih agroturističkih imanja. No, Ivan Perko poznatiji je Labinjanima kao organizator manifestacije "Tovari fest", koja, osim pregršta zabave za školarce, svake godine iznova otvara i brojna ozbiljna pitanja. Na festivalu je krajem 2003 godine osnovan Savez uzgajivača sitnog magarca te istoimena zaklada za njegovo očuvanje. Nositelj programa zaštite je rezervat "Liburna", a pripomoglo je ministarstvo poljoprivrede i zaštite okoliša, ali i turizma. Poznato je da Perko već nekoliko godina uz pomoć turističkih agencija predstavlja svoje štićenike kao jednu od ovdašnjih atrakcija. No, vratimo se u doba kad su jedini turisti na Labinšćini bili bečki i rimski službenici i oficiri.
Magarac je prije stotinjak i više godina uglavnom prenosio teret i ljude. Tim davno minulim vremenima posvećena je izložba u natkrivenom dijelu rezervata. Stari ulari, brente, rankuni i koseri, bili su dio nekadašnje svakodnevice. Razvoj tehnike učinio je svoje. Ljudi su pobjegli u gradove, zaboravivši svoje vjekovne pomagače i vjerne prijatelje. Danas u cijeloj Hrvatskoj obitava tek 70-ak grla ugrožene pasmine istarsko kvarnerskog magarca. Njega je, za razliku od svojih francuskih i talijanskih rođaka, kojih ima na tisuće, zadesila znatno teža sudbina. Ipak, Perko smatra da vrijeme nije do kraja pregazilo ove simpatične životinje.
«Magarac za 21. stoljeće, odnosno njegova opstojnost je u tome da je on svoje odradio. On se više ne koristi u radu, mi smo apsolutno protiv da se koristi za meso dok ne dobijemo određeni broj magaraca. Njegova uloga će biti hipoterapija, turizam, foro safari, odnosno održavanje staništa. Mi se nadamo da će on u tome svemu naći svoju opstojnost.» - priča Perko.
Očekujući bolje dane, Perko ističe da bi uz pomoć nekoliko jakih uzgajivača na Labinšćini dosegli broj od oko 100-tinjak grla. Ovaj lijep primjer čuvanja naše živuće baštine tada bi nekima zasigurno postao i novi izvor prihoda
« U korištenju magarca, smatramo da ćemo ovdje u ovom rezervatu, odnosno sa nekoliko potencijalnih jačih uzgajivača na Labinštini doći do 101 magarca što bi bio jedan broj, kada bi cijela Istra bila u takvom obimu pokrivena spas magarca. Današnja tendencije je da tog magarca koristimo u blagodatima kraja primorja, a to je da magareće mlijeko sa eteričnim uljima, odnosno sa produktima pčela – meda probamo dobiti vrhunski medikament koji je u svijetu priznat i ujedno i kozmetiku. U tom dijelu bi magarac dao jednu ekonomsku dobit i opstao bi. Ovaj dio raške doline sa zaleđem prema Barbićima i Letajcu bio bi jedan centar u kojem bi na velikoj i raznolikoj površini bilo jedno sjedište zaštite magarca ali nama je tendencija da vratimo istarsku kozu jer su magarac i koza simbioza uzgoja odnosno opstanka ljudi uz obalu. Pored toga bi štitili stanište, od vodotoka, izvora do tradicijske poljoprivrede. Mislim da će tu biti dobrih ideja, a ako netko može investirati i to prihvatiti, jako puno posla za mlade ljude, odnosno za ljude koji žele razmišljati o održivom razvoju.» - kaže Perko.
Ne bismo željeli završiti u ružnom tonu, ali mnogima je još uvijek magareće meso gastronomski specijalitet. U Hrvatskoj, tvrdi Perko, ne postoje zakoni protiv njegove upotrebe u prehrani, iako se stručnjaci tome izričito protive. Autohtone pasmine treba zaštititi, te s takvim korištenjem započeti tek kad njihov broj naraste do razine na kojoj im neće biti ugrožen opstanak. Nužno je to kako ljudska pohlepa ne bi zadala i posljednji udarac ovoj životinji, koja je kroz stoljeća simbolizirala mir, teško i naporno stvaranje i isposnički život.
(Autor: Kristian Stepčić Reisman, DVD magazin Moja Istra br.2)