Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ribafish

Marketing

Bande Zagreba 3

k. Perači stakala na cesti

Ljeto. Toplo. Kasniš. Kako god da staviš pred facu onaj kurac koji te štiti od sunca, ono ti i dalje piči u primozak. Gužva na cesti. Zgasi ti se semafor pred nosom. Znojiš se. Svaki dio tijela koji ti dira dio auta je ljepljiv. I onda dolaze oni. Nekakvi prljavi likovi sa spužvom u ruci koji hračnu na tu skoro crnu krpu (ili je namoče u bari kraj ceste) i počnu ti mrljati staklo. Isus ti mater. Kao da te kirurg ide operirat nakon što je odštopao zahod. Blatna prašina pomiješana kalom se slijeva po šajbi, frajer noktom grebe govno od goluba koje ima emocionalnu vrijednost (a usput i guli farbu) ti otvaraš prozor da mu kažeš da ne treba te dobiješ slučajan štrcaj odvratno prljave tekućine u oko i potpuno si lud.

Šajba ti izgleda kao proljev od sipe, oko te peče za poludit, a majmun ti gura ruku pod nos za pare. Škvadra od iza trubi jer ti je zeleno. U tom trenutku najčešće zvoni mobitel koji ti titra lijevo jaje na kojem je ili majka koja želi dugo pričat kako je vrijeme kod njih prekrasno ili odvratno ili svejedno, ili osoba kojoj upravo kasniš i koja te dodatno požuruje i diže ti tlak.

Odbijaš dat pare i frajer ti pljune na šajbu, lupi nogom u vrata i opsuje nekog od onih koji i dalje zovu na mobitel od kojeg ti je testis već duplo veći od drugog. Ako izletiš van, on zbriše a kad se vratiš u auto još te pogodi nekim kamenom s distance. Katastrofa…

Prat ću auto kad se meni pere, nemojte me jebat i silit na nešto što vas nisam tražio. Nabijem vas na krpu.

Rješenje – Čim se približi pogodit ga vodom za staklo u oko. U slučaju da nemate vode u spremniku (80% šanse), mirno ga pustiti da obavi posao i gledati u daljinu, a kad tip zatraži lovu i dalje tupo gledat u prazno i pustit da vam slina u potočiću curne iz usta.


l. Jehovini svjedoci

Zla sekta koja se bazira na toma da te davi sve dok ne potpišeš da si njihov. Od tog trenutka si po njihovim riječima u velikoj obitelji s kojima slaviš njihovog boga i vabiš novu raju u vašu familiju. Onog trena kad si potpisao, shvatit ćeš i da nisi pročitao ono što piše sitnim slovima – da Jehove postaju vlasnici svih tvojih nekretnina i pokretnina. Tako da se baš i nećeš naživit. Zato i napadaju starije osobe. To su oni udavi koji vam šalju retardirane powerpointe svako jutro sa slikama rađajućih leptira i debilnim srcedrapateljnim porukama. Jako naporni ljudi koji te uvjeravaju da si glup, jadan i nesretan i da ti treba njihovo društvo i da će ti onda biti super. Iako ti nikad ne bi htio biti nesretan kao oni...

Obično tumaraju u borbenim dvojkama odjevenim po posljednjoj modi iz Moldavskog Caritasa tridesetih, pretežno bapci preko sedamdeset, dok se nađe i pokoja ex-hipi teta u kasnim četrdesetima obavezno s jako dugom kosom.

Prilaze najčešće držeći u ruci magazin s naslovnicom koja izgleda kao najcrnja noćna mora pijanog lovca na škampe, uljanih boja i nerazaznavajućih obrisa te čudnog naslova. Dobro, meni je čudan jer nikad nisam skontao jel to kula od nekih stražara koji nju čuvaju, ili su ti stražari već u njoj pa se ona tak zove po njima. Sve ovisi o naglasku, a srećom – nikad nisam pročitao nijedan primjerak.

Besposličari imaju jedini cilj da te primame u sektu, i ako pokažeš i najmanji tračak interesa – najebo si. Vrata ne otvaraj, na ulici otrči, bake stajačice s dva primjerka u rukama na frekventnim mjestima zaobilazi u velikom luku.

Rješenje – kad ih vidiš zaurlaj „Sotonaaaa!“ i ugrizi najbližeg do sebe glumeći erekciju.


m. Taperver/cepter/dekice/ta govna

Otkako mi je stari devedesetih pokušao prodavat osiguranja i u tri mjeseca prodao jedno jedino i to samom sebi i kad smo otišli u kurac s parama, imam odvratno gnušanje prema kataloškoj prodaji. Jedan od tih principa koji nikad nisam shvatio kako uspijeva i koliki je promil onih koji uspiju, a koliki ogromni postotak onih koje neki susjed ili rođak zadavi zbog neprestanog zivkanja – je i kućna prodaja.

Kao i u odvratnom emveju, i ovdje ti nude nekakvu robu koje nema u trgovinama, triput je skuplja od iste takve u trgovinama, a kako si upravo kod nekog u gostima i pojeo si mu osam štrudli i tri pive, od tebe se očekuje i da uzmeš nešto iz užasno skučenog izloga. Imamo tu usisavača po 13.000 kuna, super madraca po 5, lonaca po 8 i općenito svega što se za puno manje pare nađe u svakom Pevcu. Ne pačam se u kvalitetu, ali usisavač od 13.000 kuna je tolika besmislica da bi me bilo strah da mi ga ne ukradu a i ne bi znao kako da s njim postupam od skupoće pa ga najrađe ne bi nikad ni upalio. A za te pare imam čistačicu jednom mjesečno do travnja 2036.

Najviše me nervira ta atmosfera šatro obiteljskog druženja gdje niko nikom nije prijatelj i gdje je uvijek pola ljudi navučeno na silu i htjeli bi doma rađe nego boga vidit.

Rješenje – na telefonski poziv „Prijatelju, otkad se nismo čuli, kako si!?“ Odgovorite – odjebi.



n. Žderači po domjencima

Sredinom devedesetih gradom je harala skupina mlađih ljudi bez previše para koja je pomno pratila sva kulturna zbivanja. Naime, jedan od njih bi posudio vjesnik ili večernjak na kiosku u ponedjeljak i onda se gledalo gdje se otvara neka izložba, predstavlja knjiga ili čita poezija i tamo bi se i nacrtalo u određeno vrijeme. I tako dok bi neki Vjenceslav Drk Mufić trabunjao svoj turobni haiku na bosančici, gladna banda bi pobrstila sve štapiće, kikirikije i slance iz Vinceka (ako je bio bogatiji party) zalijevajući ih obilato badelovim konjakom iz plastičnih čašica.

Kasnije su pjesnici, kipari i glumci amaterskih predstava postali obzirniji i podlo čuvali klopu i cugu do kraja govora ili predstave. Mi mlađi smo vremenom posustali, neki su poput Ikse i Gunje, ostali, a u povijest je ušlo par starijih gospođa nakinđurenih vjerojatno svim nakitom šire familije, jarko našminkanih obraza i ustiju koje bi se tako gadno laktarile da bi ih pustili da se prvo one nabrste pa bi mi uletili tek u drugoj rundi.

Danas je manje više isto. Samo što ima više klope i cuge. Ali i žicara, koji trpaju pršut u džepove a tanjure pretvaraju u stožac veličine Popocatepetla kojeg onda jedu bez pribora, ko sladoled. To su oni u odijelima i kravatama. Na svakom domijenku grada Zagreba primjetit ćete i danas par starijih gospođa koje tamo ne dolaze jest nego se opskrbit za tjedan dana. Pozdravite mi onu sa sijedom frčkavom kosom, naočalama i obaveznom glomaznom maramom. Ta ne propušta ništa od sprovoda do BB partija.

U kategoriju sitnoiritirajućih idu oni koji krenu grabit suprotno od reda u kojem ste vi zadnji pa dok kroz vas pokušavaju doći do bešteka. Uf…

Rješenje – izbjegavati domjenke ili se prije toga najesti. Ali onda domjenak neka smisla. Uglavnom, nije li domijenak jedna od odvratnijih hrvatskih riječi?


o. ZagrebParking Pauk

Više puta sam htio zvat paukove, ali nikad nisam bio dovoljno iziritiran ili mi se ne bi dalo penjat nazad iz zapaljenog auta. U principu sam bio uvjeren da su to u biti good guys. Baš kao i murija. I onda shvatiš da je uz ponekog pristojnog i simpatičnog čovjeka koji te upozori da iz tog i tog razloga to gdje si stao baš i nije mudro za ostavit auto, to uglavnom pogana bratija koja je zakone prilagodila samima sebi i da ti mogu dić auto kad i kako hoće. Bio ti parkiran na zelenoj površini, blatu, smeđoj površini na kojoj trave nije bilo otkad je Holjevac gradonačelnik bio ili na govnetu od pudla, stoka će ti dignut auto, slikat ga a ti možeš samo bacit drkicu i platit.

Kad dođeš na njihovu naplatnu kućicu čekat će te nadrkani tip koji će ti pokazati sliku tvog vozila. Ti ćeš mu reć da zašto, a on će ti reć da njega nije briga jer nije on slikao. A sliku ti ne da. Kad te to nadrka do ibera, moraš još otić u kućicu do te i platit i muriji. Ako netko od njih primjeti da radiš nevolje, navodno postoje dva štemera koji će te profesionalno izmlatiti po rebrima da ne dižeš glas.

Gadi mi se što nikad ne dižu fine limuzine i humere, džipove i sve veliko što bi im i trebao biti prvobitni posao. Gadi mi se što političari i zastupnici nisu u istoj kategoriji smrtnika poput nas ostalih.

Najgore od svega, po zakonu ti pauk ne smije odnijeti vozilo s ceste nego samo staviti lisicu na kotač. Za sve nas koji sliježemo ramenima, kazna je 800 kuna. Najviše se pazite kad dovezete nekog bolesnog u bolnice, djecu u vrtiće ili škole, jer oni vrebaju na najneopreznije i najslabije. Koncentrirano zlo.

Rješenje – ić tramvajem po gradu. Pa kisnut, kasnit, smrdit... O Isuse…


Ubuduće:

Prosjaci/žicari
Taksisti
Životinje
Majstori
Letkaroši


Post je objavljen 13.12.2006. u 08:46 sati.