Marketing
Crtice s ulice
Zadnjih tjedana puno hodam po gradu. Ne zato to me uhvatilo predblagdansko ludilo mahnitog rastravanja po raznorazim nevjerojatnim rasprodajama od 24,99 %, ve jednostavno zato to sam si lijena kupit tramvajsku kartu. A jo sam si i laiko-lakonskom autosugestijom usadila u glavu ideju da e mi hodanje pomoi da skinem ove laufie oko struka i ispod guzice. Pa sa irokim osmijehom na licu trapacam ulicama Zabrega grada. A masnoa se topiiiiiiiiiiiii....
U naem je narodu rasprostranjeno miljenje da je ii pjeke gubitak vremena. Neu sad ulaziti u the big picture i objanjavanje kako e zapravo vrijeme koje smo utedjeli urei i plaajui danak u stresu jednog dana doi na naplatu u vidu post-operativnog oporavka na nekom kardiolokom odjelu... Btw, jel netko ve primijetio moju sad ve opsesiju sranim udarima? Nisam ja inae takav hipohondar, iako bi u ovom sluaju bolje bilo rei pesimist. To je samo zato to me doktorica uputila na kardio-pregled, a ja nikako da odem pa sad ve razvijam svakakve groteske u glavi. A i tatina mi ne doputa da prihvatim modani udar kao jednu od moguih posljedica stresnog ivljenja, jer kad doivi srani (samo!) ipak ti bar pamet (na koju sam tata) ostane netaknuta. Pa ako ve moram birat, dajte radije srani.
Uglavnom, tako ja hodam. I doivim svata lijepo na ulici.
Svaki put mi navru suze na oi kad proem Juriievom a onaj ovjek sa psima svira Jesen stie, dunjo moja. Sva se razgalim od zvuka one njegove usne harmonike. Ali iskreno... Kakav pekmez!
Onda mi na semaforu presijee put neka ne tako mlada darkerica. Presijee, hm... Da, tako da sam morala zakoit ne bih li izbjegla da joj svojim samouvjerenim i-am-the-queen-of-the-world-i-nosim-areno-dakle-vesela-sam-i-vedra korakom ne nagazim crne Martens pete. I tako ona meni ''uleti'' sporim korakom mislioca pognutog pod teretom dugakog crnog kaputa i nihilizma, pogleda uperenog u toku relativne udaljenosti 1,5 m ispred vrha crne kapice u kojoj se skupila sva bit bitka njezinog bivstvovanja. Serem, naravno! Ali zato to je ba takav efekt izazvala u meni. Teko mi je ozbiljno shvatiti ljude koji u 30-ima jo furaju neke faze koje sam ja prola sa 16. Nekako mi izgledaju, vlastitim odabirom ili po zakonu inercije, zapeli u pubertetu. Kao da ih jo pravi ivot nije uhvatio u rvanj. Ne plaaju sami svoje raune, jo uvijek vuku onih 5 zadnjih ispita s faksa, naravno Filozofskog, prevakavaju po tisuiti put Nietzschea, Schoppenhauera i Lovca u itu, utapaju besmisao u Smithsima i americani. Nemam ja nita protiv, apsolutno nita! Da se razumijemo. Svako odabire svoj ivot i ima pravo na to. Oboavam Lovca u itu, ak i Smithse posluam, iako u uvijek prije izabrat The Cure, imam dvoje Marte, a i sama jo vuem 8 ispita s Filozofskog. Ali zaboga, meni je nekako sasvim jasno da Holden nije imao 31. g. U svakom sluaju, zanimljiv mi je taj fenomen.
Idem dalje, a na vrhu Juriieve, tamo gdje se stapa s trgom, ima onaj drugi ovjek s psima. Skuio je i on da je da bi ostao konkurentan na cesti potrebno imati vie od jednog psa pred sobom na tepihiu. Pa je jadniak u nedostatku drugih rjeenja, uz onog jednog pravog, postavio i nekoliko ofucanih plianih. Izdaleka nezainteresirani prolaznik nee ni primijetiti razliku.
Ba me zanima o emu razmiljaju drugi ljudi kad idu pjeke.
Post je objavljen 09.12.2006. u 19:10 sati.