Razmiljala sam. Danas mi je netko rekao da razmilja o tome tko bi se pojavio na pogrebu da umre. Rei ete - pomalo morbidno. No daje ti na razmiljanje temu - zna li tko ti je prijatelj, ili bolje, zna li komu je stalo? Da si mjesec dana u bolnici, tko bi poslao poruku podrke, kad si na nastupu i ima onu jebenu tremu prije izlaska i osjea da ti se grlo sui, tko je uz tebe, tko te gleda iz publike, tko vjeruje da moe. Kad kae nekome sa smijekom i hladnim oima da si bolestan, iako nije strano, tko e znati da se bojim, da umirem od straha... Kad prizna to je bilo, tko e shvatiti da se boji iako je prolo, tko e shvatiti kad plae suha lica? Kad se nasloni na radijator, tko e osjetiti da eli da doe? A, kad si sam, tko e pogoditi tren da ti poalje poruku samo da te uje... TKO? katkad se pitam... znam nekoliko odgovora... ali, zato nam uviejk i dalje fali? zato ne moemo biti zadovoljni onim malim krugom osoba koje su oko nas nego se nanovo uvijek razoaravamo onima kojima jednosatvno nismo dio ivota? zna ono kad stoji u mraku, na hladnom, zamotan u topli kaput, pije aj i pokuava se sjetiti...da li samotne uvale, zamagljenog kafia, plesa uz osobu koja die uz tebe na Novu ili mirisa one koja tada nije uz tebe. i tako sjedim na prozoru svoje sobe (za to morate biti spretni:-) i sjeam se i pitam - zato prolost nije trajala ako je uvijek kada je se sjeti tako mila i baca te u nostalgian bed dok slua melankoline ''I'll be there for you'' Bon Jovia ili tanke Santanine notice.... Iubrzo je Boi i onda je vrlo vjerojatno da e imati u glavi samo ovakve slatko-gorke misli i postat e nostalgian i sjetan kad god pomisli na snijeg koji se sputao one noi prole godine...kad je