Marketing
HKD, 1.12.2006.
Petak, napokon, razmiljala sam. Tako krepivam cijeli ovaj tjedan, ma to je strano. Neto je ubilo u meni volju za kretanjem i micanjem od kue. Svi neto priaju o Ri-rocku, fensi mjestima di e kao ii van a ja sav sretna da je petak i da imam 5 sati i da u icat da me pusti ranije pa da stignem na bas u 18:15 i da se zavalim u krevet i ne radim nita korisno, samo da zurim u strop i to bez muzike jer mi se vjerovatno ne bi dalo ni cd koji staviti jer bi me pokoja pjesma ivcirala pa mi se ne bi dalo ustati i promijeniti ju. Ali to sad nije bitno. Petak je. I imam 5 sati. I dan borbe protiv AIDS-a je i prolazimo Kuzma i ja po Korzu, kraj tanda i iskoi od nekud Sanda (nje stvarno svuda ima), tako malo priamo, stavili mi onu crvenu manicu, dajemo sitno onom ongleru sa bakljama i dogijem, sluamo kako treti Elemental tamo sa tanda. Uglavnom, spomenem da imam 5 sati. I Sanda predloi da joj doem praviti drutvo u HKD. Da invalidi imaju neku priredbu. Onda tamo mora biti jer je u nekoj organizaciji, ja mislim Rijeka zdravi grad ili tako neto, pa da doem ako bi mi se dalo. Ja onako, pa moda, vidjet u. To mi je remetilo koncept o ljenarenju. Ali nekako me zaintrigiralo. I htjela sam vidjeti tu predstavu, da im ne dou samo mama i tata. Sad ja po koli traim nekog ko bi iao sa mnom, ali veina ima sat (hehe-->kad sam etiar pa u petak imam 5 sati!!), onim ostalima se ba i ne da. Bukva kae da ne ide jer je to njoj tuno. I nagovara me da odem s njom na kavu poslije kole. A ja ba neu. Zavrili smo ak i prije est, a to ba poinje u est pa sam se krenula gegati prema HKD-u i jo mi nije bilo jasno zato ja tamo idem. Al kao, idem se bar javiti Sandi da sam dola. I neu se guvati u autobusu za doma, bit e manje ljudi kasnije. Na ulasku itam plakat: IV. festival osoba s invaliditetom, ili tako neto, ne upamtih ba dobro toan naziv manifestacije. U predvorju tandovi pojedinih centara sa stvaricama koje su izradila autistina djeca, retardirana djeca, djeca s cerebralnom paralizom, ona s potekoama u razvoju... Penjem se gore i ve lagano razmiljam o njima, i o onoj Bukvinoj izjavi. Ulazim u gledalite, tamo skroz iza. Sve je krcato, nisam mogla vjerovati koliko je ljudi dolo. A na pozornici djeca u kolicima pjevaju Srce nije kamen. Neto me presjeklo. Na sreu, zove me Sanda i izletim van da se javim. Njoj onako mrvu suzne oi. Ovi jo tamo pjevaju. I ja si nisam mogla pomoi. Sjela sam tamo negdje sa strane i rasplakala se. Jako. A znam da nisam ja ta koja bi trebala plakati, nego ta jadna djeca, koja se toliko trude. I njihovi roditelji/lijenici/terapeuti, njima je teko. Ne meni. Oni bi trebali plakati to se bore protiv neizljeivih bolesti, protiv zadrtog drutva koje uope ne pomae i ne ini gotovo nita da bi im olakao. Bila sam ljuta na sebe. Ogorena to im ne mogu pomoi, to je njima teko, jako teko, a ja stalno neto serem i kukam, ne mogu ovo, ne mogu ono... A oni mogu sve. Jer stvarno, treba sve to moi izdrati, nositi se s tim. Vraam se u gledalite. Pogledala sam plesne toke, pjevake, glumake, komiara Igora (njemu sam ak i ime zapamtila!!). I bila na rubu suza cijelu veer.
Hvala Sandi to me tako, sasvim sluajno dovela na festival. Potakao me na razmiljanje, i to veoma ozbiljno razmiljanje. Vrijednost ivota. Vrijednost onoga to imamo. Nau sebinost. Njihovu hrabrost i volju. Strpljenje onih koji rade s njima. Dosta mi je da samo sjedim i sluam o svim sranjima koja se dogaaju. Mislim da u se ukljuiti u neko volontiranje. Da ja bar nekako pomognem toj djeci. Jer su ona meni stvarno puno pomogla tu veer.
Post je objavljen 02.12.2006. u 22:40 sati.