Marketing
Tok svijesti
Odlučih napisati pjesmu da se oslobodim nekih tereta. I tako se već neko vrijeme gledamo prazan papir i ja... Razmišljam o promjenama stila i o razlozima koji su utjecali na to. Shvaćam da radim bespotrebne analize iako su se pokazale točne – ipak se ne smije sve pokazati svijetu vrlo otvoreno. Začkoljice su puno zanimljivije i lakše. Emotivno i bilo kako drugačije.
Uhvatim se s vremena na vrijeme, također, da analiziram ljude i razmišljam koje sve psihičke poremećaje imaju. Zaključujem da svi ljudi imaju po bar jedan poremećaj. Ja ih imam barem šest.
Zaključujem da se mijenjam...
No to još uvijek nema veze s mojom pjesmom. Neki kažu da je potrebna inspiracija da bi napisali pjesmu, neki kažu da se najbolje piše u tuzi, neki da je potrebno samo malo slobodnog vremena, vremena za sebe. Umjesto spavanja, izabrala sam ovakav način trošenja vremena – samo za sebe (požaliti ću kasnije...).
Osjećam se kao dio Matoševe pjesme Jesenje veče.
Razmišljam o načinu na koji bih mogla izražiti veličinu i težinu tih svojih osjećaja. I koji bih im oblik mogla dati? Ništa pametno ne pada mi na pamet.
Pokraj mene osušeno cvijeće, razmišljam što bih s njime.
Nakon beznadnih pokušaja, ipak odustajem i zaključujem da su determinante pisanja poezije ipak:
vrijeme
inspiracija
tuga (većinom) i
samoća.
Nema pjesme, bit današnjeg posta je ovo:
Sva vrata otvorena
a sreća iza zatvorenih,
na dnu ormara.
Post je objavljen 25.11.2006. u 16:59 sati.