Helllooouuu svima! 

Napokon sam uspjela naći malo vremena, da malo uredim blogić, i nešto napišem...
Kod mene je sve po starom. Ovaj viknd ostajem u Zgb, možda uspijem naći žrtvu s kojom ću otić van, jer uopće nemam volje z učenje 
Sad sam na faksu, tu je oko 10-ak kompjutora, i trenutno se nekakve glupačice kraj mene smiju ko da su iz ludnice pobjegle i ubijaju u meni i ono malo inspiracije što je bilo da napišem ovaj post... totalni bed.. 
Još uvijek sam sama i tak mi je stvarno mrak, nitko me ne maltretira sa svojim glupostima, nikom se ne moram ispovjedat kuda idem i taj feeling mi je stvarno super, neopisiv... napokon sam slobodna!
Nakon dugo vremena... Finally free
Razorblade kiss
KAD CEŠ TI PLAKATI

Moj dragi, neznam da li je to ono što smo zaista htjeli.
... smrt se poigrala nama.
Sudbina nas je spojila, a smrt je ta koja nas dijeli.
Jedno ce od nas morati otici.
Duboko u sebi osjecam da cu otici ja.
Ljubav je u mom srcu postala druga strana,
a smrt se zaljubila u nas.
Zašto je tako moralo biti, ako to nismo željeli?
Dišemo još samo zato da bismo živjeli,
a volimo da bismo postojali i bili voljeni.
Kad prestanemo oboje - VIŠE NECEMO POSTOJATI.
Zbog toga smo i živjeli,
a došao je tren kad jedno od nas mora umrijeti.
Bježimo od stvarnosti i istine,
ne shvacajuci da ce nas jednom uloviti.
Bojimo im se pogledati u oci,
a zapravo ih tražimo hraneci glad svoje ljubavi.
Naše postojanje ne bi imalo smisla kad ne bismo umrli.
Nakon smrti naš je život okrunjen besmrtnošcu.
Kad umremo tek tada saznamo jesmo li živjeli.
Okus ljubavi je sladak, a dah smrti gorak.
Ne možemo da biramo dragi,
ovo je naša posljednja granica.
Nema povratka.
Za nama ostaju samo tvoje suze
i moj prah raznošen vjetrom u oluji naših osjecaja.
Odlazim u besmrtnost i suze me tvoje ne mogu vratiti.
Nemoj sada plakati, jer napokon je došao dan da umrem zbog ljubavi.
Budimo barem sada sretni...
Ostao si sam, dragi...
Ostavljam te u suzama...
jer mene više nema,
Možda je tako najbolje...
Za oboje.

Post je objavljen 20.11.2006. u 00:19 sati.