Marketing
Neke stvari koje ti se događaju kad te u jednoj fazi života doma umjesto daljinskog i stripova dočeka izgubljeni preslatki čovječuljak koji ti svim srcem želi gurnuti nekakav komad plastične igračke u usta
Radiš stvari koje bi si dopustio eventualno u prvom tjednu barenja, pod uvjetom da još nisi dobio – kao odlazak u ZOO i gledanje životinja na robiji
(Inače, zagrebački ZOO radi do 15.00. u 15.01 vas neće pustiti unutra pa vam preostaje šetnja s patkama i pokojim labudom. Rok je imao savršene badigarde u vidu Drage i Cat kojoj sam ponosna kuma)
Dijete s navršenih 13 mjeseci ima isto toliko kila, koje uglavnom potječu od njima najdražeg čokolina. Vjerovali ili ne, jedan od najljepših trenutaka u životu je kad vam junior zamoči šaku u zdjelu tople šećerne kaše i onda vam pruži jedan prst s kojeg se cijedi čokolino da i tata papa. I još ti kaže “Ta!”. I gurne prst u nos. Šmrc… Počeo je koristiti i žlicu! Za razmazivanje čokolina po stolu. Al je bar drži!
Majka inzistira na Žvaku i Trešnjevačkim popišanima s obrazloženjem da su to jedini cedeji koje ima. Ja forsiram Mozarta, Allegrija, Deep Purple i Flogging Molly kad Mihe nema u blizini i ovom prilikom apelujem – ima li normalne dječje muzike a da neki tusti klaun ili 50 škripavih klinaca ne dernjaju stupidne pjesmuljke!?
Mali agresivac je nakon omiljenog mu sakrivanja iza zastora (jednom sam se nešto zafušo i skužio da me jadničak iza zavjese čeka dobrih 10 minuta), pronašao je novu igru – "Udri mamu, mama će da plače", u kojoj je Rok nateže s leđa i pokušava bacit, a Miha na to viče joooj, joj, joj, na što se on obavezno odvali smijat. Nije da baš kontam, ali ništa ljepše od veselog Juniora!
Često zažalim što nisam po ocu trinidađanin a po majci Tobažanin pa da mali može ić gol i bos u park, na plažu i di god. Nego ga se mora ututkat tako da djeluje ko bremenita buhtla ili da će londonsku podzemnu dignut u zrak.
A dok mu štrample navučeš, već je ponovo usran.
Davne 1974., dok još valjda niko od blogera nije bio ni u planu (osim Tajpa koji je vjerovatno već nešto piskarao), stari me odveo na prvu tekmu.
Igrali su Dinamo i Radnički iz Kragujevca. U 85. minuti pri rezultatu 0:0 rekao sam tati – dosadno mi je, i uz pečenu kuruzu otišao s njim doma. Sutradan sam u Vjesniku pročitao da je Dinamo zabio dva gola u 88. i 90. minuti, pa msam rekao starom da me ne voli. Pa smo išli i na Zagreb – Čelik, koji su do kraja odigrali 0:0, pa sam odmarao od nogometa do kasnog tinejdžerstva uz slušanje prijenosa na radiju nedjeljom popodne. Ali to je druga priča.
Rokova prva tekma uživo je bila Zagreb – Hajduk. U nedjelju.
A trajala mu je do 75. Minute dok nije pojeo bananu i počeo se joguniti. A svaki bi gol profulao pogledat jer bi se umjesto na teren zapiljio u publiku koja bi urlala na tribini.
Najviše je zanimanja pokazao za scenu kad su neki stričeki zapalili nekakve baklje iz kojih je sukljao dim, pa su onda njima gađali stričeke u smiješnim uniformama na terenu koji su ih onda takve goreće stavljali u kante koje bi se zapalile, a onda su došli stričeci obučeni ko mravi s nečim na glavi s dugim plastičnim slamčicama u rukama koji su tim slamčicama počeli mlatiti druge stričeke koji su se stisli i počeli pjevat.
Rok me pogledao svojim blago nedoumičnim pogledom,
a ja sam shvatio da sam grdo najebo kad me počne ispitivat, tata zašto ovo, tata zašto ono.
Bem ti fudbal, bravo Biliću!
Post je objavljen 17.11.2006. u 08:22 sati.