Marketing
Prvih 390 dana...
Rok ima 390 dana. I ja ga obožavam!
Sedmozubi čovječuljak samo slijedi knjigu kako bebe trebaju napredovat i još je tu i tamo pretekne za par dana. Nekad poludi, ali i to je slatko.
Hoda ko lud, gura nešto po podu, ili onu besmislenu igračku bez imena
slaže kockice i mrmolji nešto kao «dja, dja dja» što povremeno prelazi u «ta, ta, ta» i od ovog tjedna na Mihino oduševljenje «mamamamammm». S tim da je ono «ta» lopta, a ne tata. Meni se, kad me vidi, samo nasmiješi i ode nekam u nepoznato. Uglavnom kopat po smeću koje je sad na balkonu ili na višim policama.
Zašto u jebenoj IKEJI ne smisle stropne kante za smeće za djecu sitnog zuba?
Polako ulazi u fazu da razumije što mu se govori. Iako ne kužim njegovu igru skrivača kad se pokrije zastorom pa moraš glumit da ga tražiš pa je on sretan kad se ti iznenadiš kad ga nađeš.
Kužim da muškarci ne razumiju žene. Ali djecu!?
Uredno daje ručicu na «daj pet» (ne kuži moju foru – daj četri) i primi se za glavu kad mu kažeš «pametna glavica». Za sve je to zaslužna Zdenka, baka nad bakama, koja samo sipa trikove i pjesmice iz rukava (isuse, di ih nađe!?!?!?).
Jede ko Gargantua, Pantagruel, Frkachu, Kutle i Gagro skupa (čuvajte se ove zadnje trojice, nisu fiktivni) i bogami ne bira. Obožava puter štangicu, kruh općenito, čokolino dijeli s okolinom (hlače, pod, stolac, tatino oko) u odnosu 50:50, mandarine ni ne žvaće nego guta, sladoled i kinder pingui proždire, a kad iz svoje čaše s dva uha cucla na glas – nema ništa slađe.
U biti, ima nešto slađe. Kad ga hranim pa umoči prstić u hranu i da tati da proba. Šmrc. Mrcina od 96 kila mišića i simpatičnim trbuščićem pa se ovako razemotivi... Damn... A tek kad bacimo lovice po Zrinjevcu ili nekom drugom parku...
Ili šećemo i pijemo kave s nekim čudnim razvratnim tipovima koje Junior obožava...
A tek kad učimo vozit...
Čudna smo mi civilizacija. Sve što je djeci dobro – nama smeta. Bude se po noći, pišaju i seru u gaće kad im se sere i piša, prde i podriguju u svim prilikama i gledaju ti u oči jer je to sasvim prirodno i normalno, plaču kad nisu zadovoljni... Čemu norme? Zašto ih tjeramo na nešto što nije prirodno jer nam neke crkve, odgoji i zakoni to nalažu?
Neki dan smo otkrili Rokovu ljubav prema hrenovci. Skuhao sam kelj sa špekom i uvalio unutra tu vječnu nepoznanicu nama smrtnicima i sakralnu tajnu starih mesara koji nikad ne otkrivaju koliki je omjer kravljih vulvi, kobiljih trepavica, jarećih kurjih očiju i telećih hipofiza samljeveno u ukusnu blijedoružičastu flafljivu smjesu. Obožavam onu milisekundu kad je zagrizeš pa ti onaj sok od hrene pukne ka jezičcu a žarenje senfa ti se širi nepcem (jebote, da Ilinčić ovo pročita!)...
Rok nije papao svoju prvu hrenovku. On ju je ponizio. Pogubio. Uništio. Mrmoljko se dizao na prste i skakao samo da bi odgrizao komad. Fanatik. Totalni. Nalazim sa je to zato jer je hrenči iste boje i viskoze kao i bradavica, pa se identificira s praizvorom hrane. Ali, Riba i njegove pretpostavke...
Sve ovo smišljam i nabacujem dok sam parkiran u kvartu, kiša curi po tutaču, ja sjedim naprijed i tu i tamo palim zbog grijanja. I psujem idiote koji mi tuku farovima u zadnje staklo gdje Junior spava kao beba. Ništa ne smiruje niti uspavljuje kao vožnja. Gledam kišu. Obožavam je na moru kad se mogu kupat dok pljušti, mrzim u Zagrebu gdje služi da te auti poprskaju dok hodaš. Čujem ga kako diše i nešto sanja pa ćufka.
Osjećam se kao neki lik iz Jarmuschevih filmova. A opet skroz drukčiji. Izgubljen, udaljen, s nekim na stražnjem sjedalu kojem bi se povjerio a tko opet nije tu da bi mu se povjerio ali ti je ipak važan jer od njega živiš. S tom razlikom da ja živim zbog Roke Junhiora. Netko tko ti tog trenutka znači beskrajno mnogo. Netko zbog koga si promijenio život i želiš biti bolji. Netko zbog koga se stalno svađaš zbog gluposti s nekim koga jako voliš i zbog čega trošiš energiju u sasvim krivom smjeru. A kiša lije, ja ne pušim ni ne pijem kad sam uz Roka i gledam kako se voda slijeva niz šajbu baš kao kad smo spužvom na ploči u osnovnjaku igrali formule pa se kladili svaki na svoju kap.
Mušterija sa zadnjeg sjedala se ne budi ali Miha zove s posla da ga vodim u stan jer da onda neće spavat po noći. Izlazim na kišu, vadim ga iz sjedalice i pokrivam sponzorskom majicom Curling kluba «Čudnovati Čunjaš» u mirovanju. U stanu mu dajem papat, vadim Trešnjevačke mališane iz diska i stavljam Deep Purple – Picture of home. Uživamo...
Miha dolazi s ćevapima...
27.
Ćevabdžinica: Jarun, Jarunski plac
Cijena: 20 kna – Kajmaka nema u ponudi. Ćevabdžinica bez kajmaka? Ko pivnica bez pive. Kao nekad u «Pivnici» Grand Slam.
«Koju pivu imate?»
«Žuju?»
«A još nešto osim Žuje?»
«Malu Žuju.»
«Pa dobro, piše da ste pivnica. Kaj nemate više niš?»
«Imamo vino za 20 kuna. Magdaaa!»
«Kaj je?»
«Imamo kaj piva osim Žuje?»
«Stelu.»
«Eto, imamo i Stelu. Oćete Stelu?»
«Ne, daj vino. I reci onima kaj tandrću da se stišaju.»
«Pa to su braća Justin.»
«Da, i?»
«Pa oni su legende!»
«Možda su bili prije korejskog rata, ali daj ih stišaj»
«Ma gonite se vi u kurac»
«Goni se ti...»
I tako smo izlazili u Mlinove Krke...
Ćevapi oblik: Kocke, kocke, kockice...
Ćevapi okus: Prije okusa – miris. Po mrtvoj ribi. Okus nije loš, ali ako jedeš s kvačicom na nosu. Dapače, onda je vrlo fin...
Luk količina: Sramota. Djeca im toliko jela dnevno...
Luk okus: Dobar, veliki komadi, odstajao, slan.
Lepinja: Meka, fina, slasna, flafi, ali nedopečena
Opći dojam: Nabijem vas na ovo malo tvrdog kvalitetnog domaćeg penisa ako niste u stanju dat puno luka kad vam se naglasi - «Puno luka». Sklop riječi «Puno luka» znači da uz deset ćevapa i pripadajući somun želim izrezano cca glavicu allium cepe u prirodnoj veličini tako da mogu uz svaki ćevap pojest i luka u obliku dva jebena rondomenta. To mi dajte, a ne prdac od lastavice!!! I smrde. I kad si ih pojeo, legnu ti kao da si pojeo ciglu s pinđurom. Dizaster. Al bolje od Rubelja...
Ocjena: 5,5
Post je objavljen 02.11.2006. u 11:03 sati.