Svoju prijateljicu više ne viđam. Ne mogu je dotaći, ne mogu je čuti.
S našim oproštajem, neka su se događanja sjedinila u novu prekretnicu, u kojoj ona nije sudjelovala svojim sudom i utjehom, ali me uvela u nju na način koji nazivamo nepoznanicom.
Prolazila sam pored velikog parka u središtu grada. Prekrasnog i raskošnog, a usamljenog.
Uz dugačku stazu čekaju klupe, a sve uokolo široka stabla, neka posve ogoljela.
Obećavala sam si kako ću poći ranije samo da bih sjela na neku od drvenih samotnica.
To neko jutro, čulo mi se priljubilo uz klupu koja nije bila drugačija od drugih.
Nije remetila niz, samo je bila druga ili treća.
Iako nisam uspijevala sabrati misli, na trenutak se osjetih stvarnijom no što sam sada i moja prva, čista pomisao bila je Martina, kako sjedi na toj klupi, blago okrenuta prema meni, brade naslonjene na dlan, kao da me čeka.
U tom me osobitom dijeliću vremena ponijelo ushićenje, ali mi nije prepriječilo put jer bila je to neutabana staza svijesti.
Ta me ista slika uporno dočekivala i svakog idućeg jutra u kojemu su neznanje i strah upirali prstom jedno u drugo govoreći; Znam. To je stoga što mi toliko nedostaješ, što sjećanja zatiču iznenada, što utjehu pronalazimo na posve neobičnim mjestima...
Ali, tko bi mi vjerovao kad bih mu rekla da smo se tamo trebale naći, zbog nekih početaka, a na izmaku potrage za njom.
Martina je bila lijepa. Ne izmišljam da bih laskala našem prijateljstvu.
Ona je zaista, ljudskim očima mjerljivo, bila lijepa. Poput princeze.
Jednom davno, a voljele smo davnine, moja nas je majka počastila svojom šminkom, ogledalom i četkom za kosu. Sjedila sam nasuprot svoje, tada dvanaestogodišnje, vršnjakinje koja je raščešljavala svoju gustu, dugu, ravnu kosu. Kad je namazala usne, napućila ih je onako kako je to činila i dvadesetak godina kasnije. Jer, i dvadesetak godina kasnije mi je od nje zastajao dah.
Sjedile smo u istoj klupi, odlikašice, nad kojima su bdjele mame sove i zahvalni profesori. Bijasmo savršene mete pubertetskim strijelcima. Kako smo se tomu znale smijati...
Posve bi se isključile i samo se nama razumljivim jezikom podsjećale na lica zaspalog vremena.
U srednjoj smo se nakratko razdvojile iako smo pohađale isti razred. Ja sam svejedno znala koja je njezina omiljena boja i što misli o mojoj muci da pronađem svoju.
Moja ju je baka voljela. Martina i ja smo ju pozorno slušale dok nas je savjetovala mudrostima koje su nas nasmijavale jer su nam se činile isuviše jednostavnima.
Nedavno mi je moja prijateljica kazala;
Ja zaista želim posjetiti tvoju baku, često je se sjetim.
Rekla sam joj; Uskoro stara, neka zatopli, ti ćeš biti jača pa ćeš je posjetiti.
Pomislih, laž je najmanje što mogu podnijeti, jer moja baka već godinama nije na ovom svijetu.
Od svih laži kojima smo je umirivali jer smo ih i sami voljeli čuti, to je bila jedina u koju nisam željela vjerovati i jedina koja se obistinila.
Postoje događaji iz prošlosti koje bih rado mijenjala.
Izuzev što bih je uporno slijedila ne bih li što više vremena provela s njom.
Ona bi sada rekla;
O čemu pričaš? Umjesto da ovdje sjediš i pišeš o svemu što već znam, budi uz svoje. Ne tjeraj ih iz sobe jer želiš biti sama.
Znala me je prekoriti, a opet...znam da je mnogo toga prešutjela.
Kao onda kad se nismo razumjele praveći se da jesmo, pa nam je taština uskratila gotovo dvije godine prijateljevanja.
Martina je bila osobita.
Bila je ćudljiva, lepršava...kao vjetar. Neopisivo vesela i luckasta, oblačna i sjetna, neopisivo zadovoljna i smirena, razočarana i gnjevna, nježna i blaga i...neopisivo hrabra.
Jednom sam je nazvala.
Rekoh; Sve je crno do Crnog mora.
Strašila me pomisao da bolujem od neizlječive bolesti. Kako je prošlost znakovita.
U najkraćem mogućem vremenu, ona je bila na mojim vratima. Što je morala napraviti, pod kojom izlikom ostaviti posao da bi uz spretan zaključak odagnala moje brige.
Bila je brižna. Spram svih i svega, spram mojeg kućnog bilja koje je odahnulo kad ga je presađivala, hraneći ga zdravom zemljom po koju me potjerala tonom koji ne trpi protivljenje.
U dvije godine, koliko nismo prozborile jedna s drugom, baš kao i danas, nije protekao dan u kojemu nisam pomislila na nju. Nije bilo jednostavno ostati važan. Na rođendane, primjerice.
O našim bi danima telefon zvonio rano izjutra jer su naše čestitke bile prve. Ili, kad bih tramvajem prolazila pored njene kuće, autobusom kraj njenog posla, šetajući mjestima gdje bih je mogla sresti. Nije jednostavno ostati važan kad se sve u tebi oglasi čežnjom za starim prijateljem. Tada si malen poput zrna riže.
Došao je Božić pa smo se jedna drugoj ispovijedile u nekoliko rečenica radosnoga sadržaja, s voljom dovoljno jakom da se činilo kako nema žurbe...
Onda sam postala strašno uznemirena.
Tako sam intenzivno mislila o njoj da mi je D. rekao: Molim te, nazovi ju. Ovo je već smiješno. Nisam nazvala. Bilo je jako bitno da ona nazove mene. To je bilo bitnije od nemira koji se učahurio u mojoj podsvijesti...jer je bio iracionalan...pa ga je valjalo zanemariti.
Nisam ju nazvala.
Nazvala je ona mene. Glasom svoje majke, jer nije bila sposobna govoriti.
Paniku koja me obuzela, prožimala je vječita zahvalnost...u žurbi...pored još tako malo vremena. Uzela sam je za ruku i govorila joj koliko je volim.
Bili su to teški, neizvjesni dani.
A onda se iznenada prenula bolesti i u prkos nesretnim predviđanjima, naš nam je leptir darovao kratko razdoblje gorljivog oporavka.
Martina je željela živjeti. Dostojanstveno se nosila sa svime...nekako je to umijela. A trebalo je moći biti izvan središta svojeg bića, podalje od sunca koje je grijalo, imalo svoje ime i svoje zadaće. Uporište je pronalazila u osmijesima kojima je tugu i brigu činila bezličnim.
Voljela je živjeti jer je vjerovala u život, jer je razumjela vjeru, jer se borila protiv nemoći u zdravlju i u bolesti. Rekla mi je, uplašenoj do kostiju, na sebi svojstven način, strpljivo;
Znaš, dok ležim tamo, u boli i strahu i mislim kako neću preživjeti, stanem.
Ma šta se, u bilo kojem času zbilo samnom, ništa mi se ne može dogoditi.
Njezin je neobičan oporavak bio melem.
Ono što ju je najviše veselilo, (a tako je bilo otkad je pamtim odraslu) bila je kava sa šlagom, slatkiši i kolači. Tako bismo nas dvije krenule put jedne fine slastičarnice koja nam je mogla ponuditi od svega pomalo. Kavu je zapravo smjela tek okusiti, ali u tim iznimnim trenucima nije bilo onoga koji bi je mogao omesti. Do tih je užitaka dolazila ležerno i s puno diplomatike. Ona je uvijek ostavljala dojam kako savršeno zna što radi.
Bila je hitra i spretna. Evo, danas sam spravila objed po njenom receptu.
Proslave u njezinom domu su bile od najmaštovitijih jela i gostiju i svake je godine uveseljavala sliku nekim novim predloškom koji bi se sasvim pristojno uklopio u postavu od lani. Sjećam se kako je, iscrpljena od bolesti, pokušala svojima prepustiti veliki događaj u životu svojeg sina, ali...nije išlo. Sa svejednakim je entuzijazmom sudjelovala u živim raspravama o svemu što priliči takvom danu.
Nije mogla podnijeti pomisao da nije upućena, da ne može donositi odluke, da gubi koncentraciju, pamćenje, ravnotežu... S time se nosila puno teže nego s mučnim terapijama koje su joj patile tijelo. Njezin snažan duh je oduvijek sklanjao barijere koje su ga presretale. Bilo ih je previše. Možda stoga što im je taj duh bio izazov, tako očigledan i neiscrpan.
I dok se njeno tijelo gasilo poput umornog cvijeta izniklog u varljivo doba, njezin je pogled ostao postojan u priči koja nema kraja.
Dok pišem ove retke, predamnom su dvije slike koje mi je darovala njezina majka. I pitam se, hoću li ikada povjerovati u ovu zbilju...do vremena zbilje od svjetlosti, u kojoj će me moja prijateljica dočekati.
Predamnom je i pismo. To pismo čuvam kao najdražu uspomenu, kao najveći podsjetnik ljubavi i prijateljstva, jedinih vrijednosti u koje nema sumnje.
Moja mi ga je prijateljica napisala u vrijeme dok smo se, razdvojene svime što ne posjeduje nikakvu vrijednost, od srca nadale jedna drugoj.
Sačuvala ga je da bi i ono bilo tu, ispred mene, osvijetljeno malom stolnom svjetiljkom i hrabrilo me u mojim nedoumicama, trenucima neizmjerne tuge.
Njezino pismo govori o svemu što je važno, o svemu što je svijetu nevažno...kad toliko tuguje.
I poput njezine ruke na mojem ramenu, pomažu mi riječi kojima me u pismu pozdravlja;
Prijatelji, ma gdje bili, tvore ovaj svijet i blizu su zauvijek.
