Toplina, božanstvena toplina.. Rastislav se topio od miline dok je osjećao sve topline njegove drage; Toplinu njenog čvrstog zagrljaja, toplinu njenih mekih grudi, toplinu njenih leđa koja mu je palila dlanove, toplinu njenog daha na svom obrazu, te naposljetku toplinu njenih nježnih usnica na svojima. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put toliko uživao u jednom poljupcu; Točnije, mogao je, ali ne sasvim detaljno, jer je taj poljubac ujedno bio i jedan od prvih u njegovom životu. Dok su se Rastislavova čula prepuštala svoj milini hormonalne navale, njegov je um, kao i obično, radio punom parom. Zgražao se sam nad sobom; Kada i kako mu je sve ovo postalo rutina, običan ritual prije pražnjenja jaja?? Kada je on to zaboravio uživati u običnom poljupcu, zagrljaju, nježnom dodiru?? Nije si to olako priznao, no morao je, Rastislav je jednostavno imao obrambeni mehanizam, mehanizam koji je sprječavao emocije, mehanizam koji je svaku aktivnost pretvarao u igru.. Rastislav je sav život gledao kao jednu veliku igru sa mnoštvom čudnih pravila, pravila koja je on obožavao iz inata kršiti (ali zato u igrama nije volio varati op.a.)..
- Tvoj sam.
«Moj, moj i samo moj..ah..Mmmmm..», tepala mu je kao neka uvrnuta dječja brojalica dok ju nije ugrizao u vrat.
«Tvoj, moj i samo svoj..», nastavljao je brojati u svojim mislima.. Tužna istina je bila da je on sebe smatrao samo svojim.. «Private property», ili točnije «ničija zemlja», «solus» i te pizdarije.. Još tužnije je bilo to što je on nju smatrao samo svojom, samo on je imao pravo na nju, pravo gledati je požudno, milovati je, ljubiti i ..khm..ati. Već sto puta je vikao na sebe: «Sebična pizdo!», ali nije se osjećao previše krivim za to, on je znao da se ljudsko biće ne može posjedovati, naše meso da ( živo, mrtvo, cijelo, ili u komadima ), no ljudi sami, njihov razum, Ego, to im nitko ne može uzeti, kao i što oni sebe ne mogu dati, eventualno posuditi..
Žar ljubavne igre je prisilo Rastislava da prestane voditi filozofske rasprave sam sa sobom te se opusti i prepusti i duhom i tijelom svojoj zamamnoj djevojci.
«...jer ti me niiiisi..zna-o razuuumjeti..i ne bi mooooga-o..za mene uuuumrjeti...», tiho su stihovi Ninine pjesme prelazili iz auto-radija u Rastislavovu svijest.. «Umrijeti za Ninu, buahahaha..», smijao se Rastislav svojoj budalastoj misli. No onda ga je uhvatio njegov uobičajen slijed misli: Počeo je razmišljati i došao do zaključka da je to najveća glupost od sviju. Mi smo sebi samima sve što zapravo imamo, a svi drugi su nam zamjenjivi; Doduše, neki su kao potrošna «upotrijebi i baci» roba, dok gubitak drugih ljudi uzrokuje malo dublje rane koje je kasnije teško popuniti, pa ih vučemo za sobom kroz život u obliku bolne, stare uspomene. Nina ga je podsjetila na «Romea i Giuliu», za koje je Rastislav zaključio da ih je smislio ili netko tko godinama nije vidio pičke, pa je jako napaljen, ili žena, ili možda netko tko se tim dijelom htio dodvoriti ženi.. Jer muškarci su najromantičniji (i najagresivniji, ovisi o individui) kad su im jaja puna, ali su svejedno daleko od patetike ženskih emocija, jer muške emocije imaju svrhu (razmnožavati se), pa ih u tu svrhu i koriste, a žene su tobože emotivnije (jer dublje osjećaju >J), tj. njihova sama svrha i jesu emocije, pogotovo one obiteljske.. «Tipovi su tu da začnu obitelj, a ribe da je održavaju..», zaključio je Rastislav svoju pomalo šovinističku teoriju, te se zadovoljno uparkirao pred zgradom i izašao iz auta.
..Kraj trećeg..četvrti čim ga narišem..
Post je objavljen 25.10.2006. u 18:31 sati.