PlayStation, dvije čarobne riječi koje su Rastislava vraćale u najljepše doba njegova djetinjstva. Toliki sati pred TV ekranom, Rastislav mjesecima nije redovito jeo, spavao, učio ni pisao zadaće, nije se tuširao, on bi postao likovi iz igri, a likovi iz igri su postajali on. Zajedno su spašavali svijet, vozili aute, sk8 bez ozljeda, zaljubljivali se, mrzili i bojali, Rastislav je upijao njihove vrline i mane te se trudio postati kao oni. Najviše je vremena Rastislav poklanjao Final Fantasy-u..VIII,IX,X,VII,VI..Igrao ih je sve, ali najviše osmicu, otišao je toliko daleko da je (namjerno ili slučajno) poprimio neke karakterne crte glavnog lika, asocijalnost, samotnjaštvo, bijes prema svijetu i nepravdi..
To su bila davna vremena, prisjećao ih se rado sad već skoro odrasli Rastislav, no, kad bi taj dio sebe, svoje djetinjstvo i idole pokušao približiti voljenoj djevojci, naišao bi na hladni zid indiferentnosti i nerazumijevanja..
«Halo?! Koka, šta mi lijepoga radiš?», dopirao je slatko kreštav zvuk iz telefonske slušalice.
- Ma ponovno igram FinalFantasy VII, zaboravio sam kako trulo izgleda..
«..Grump..khm,khm..hmm-da..A daj, više voliš taj svoj FinalFantasy nego mene..pa ako si imao vremena mogao si doći do mene..», ovo zadnje je rekla toliko maznim glasom da je Rastislavu odmah bilo jasno što bi to oni kod nje radili.
- Ma htjedoh se odmoriti, plus toga, šta se ti javljaš, šta ne gledaš neke svoje sapunice ili tak neć??
«A daj, a koka moja, ti mene više ne vojiš..», Rastislavu su se digle dlake na vratu kad je začuo tu rečenicu u obliku dječjeg prenemaganja..
- M da, da.. Ajd čujemo se kasnije, stara mi je došla..
Poklopio je slušalicu i odpauzirao igru. Rastislav je još jedanput postigao potpunu katatoniju sa svojim PS-om, sa svojim FF-om.
Nakon dva, tri dana, primijetio je kako opet boluje od sindroma FF depresije. Njegov život mu se činio tako siv i dosadan, sve te društvene norme, sve te pizdarije za koje ga nije bilo briga.. Htio je nestati, biti upijen u taj drugi svijet fantazije, putovati u dobrom društvu sa mačem u ruci po svijetu i ubijati čudovišta, a ne slušati prenemaganje svoje djevojke koja je odjednom postala silno napaljena (ili se on ohladio??), ili slušati dosadna predavanja koja nije shvaćao , ili svoje dosadne prijatelje kojima je vrhunac života bio napiti se, ili se pilati na poslu..
Shvaćao je da mora nešto napraviti, ali ni to mu se nije dalo, pa je stalno odgađao svoju ponovnu resocijalizaciju, tonući sve dublje i dublje u svoj svijet mašte..