Obzirom da čovjek ne postoji niti nije (suprotno uvriježenom deklarativnom vjerovanju i definiciji čovjeka koji jest samo po tome što tehnički ima kosu, oči, kile mesa i sl.)nego se čovjekom korisnim za društvo u znanju, osobinama i moralu tek postaje, tako bi svaki poduzetnik trebao znati osnovne postulate ekonomije, poglavito investicijskog sektora.
U vrijeme tehnološki uzbudljive propasti morala čovjeka i kršćanstva, krivnjom EUrizama, EUkrokratizama i sličnih društvenop(o)raznih političkih i gospodarstvenih nepogoda, političari u sadašnjoj (S)RH, nazivani ne tako davno 'društveno političkim radnicima', pljačkaju sadašnjost i budućnost stvarnog poduzetništva koji donosi novu vrijednost, na kojoj se temelji pozitivna platna bilanca zemlje, stvarna jačina valute, stupanj stvarne zaposlenosti u svrhu stvaranja nove vrijednosti društvu itd.
Ti političari, nerijetko djelujući kao činjenična mentalna i moralna mizerija društva, svojim postojanjem ugrožavaju stvarna ljudska prava hrvatske nacije, a napose stvarni moral Hrvata.
Veliki broj navedenih predstavljalo je tijekom Jugoslavija, a neki predstavlju još uvijek civilicijski ološ najniže kategorije obzirom na svoje neskriveno koristoljublje i odsustvo svake odgovornosti.
Stoga su oni stalno u izočnosti javne korekcije stalno na granici, odnosno s druge strane, veleizdaje poduzetničkih i inih nacionalnih interesa (odnosno svih Hrvata, tj. svih nas u našoj domovini, ne računajući one za koje postoje uvezena 'ljudska prava', tj. profesionalne homoseksualce, četnike, islamiste i slične niske oblike života, koja kao moramo ispoštovati 'po nalogu EU' (?????????).
Prag (ne)znanja Hrvata o ekonomiji, investicijama, novcu, poduzetništvu, intelektualnom kapitalu i radu zaista je odurno nizak (što se može zaključiti samo po činjenici tko su nam premijer, predsjednik, gradonačelnik Zagreba – za njih, naime, glasaju, glasuju i oglašavaju se primitivni, neobrazovani i neinformirani došljaci -ruralci za koje su Big Brother i shoppingiranje najbliži dodir s civilizacijom, Zapadom, odnosno tehnološkim tekovinama i postavkama informatičkog društva.
Ispred svega, trebamo biti svjesni da postoje dvije vrste imovine u društvu (državi): stvarna i financijska. Stvarnu imovinu čine strojevi i svu drugi resursi za proizvodnju roba i usluga, uključujući znanje, naravno uz prirodna bogatsva: minerale, more,vodu, plodnu zemlju itd.)
Financijsku imovinu, pak, čini vlasništvo nad stvarnom imovinom ili prihodom koju ista stvara.
I tu dolazimo do termina investicija, koji znači uporabu trenutačnih sredstava (novca, kapitala, roba,s trojeva, nekretnina itd.) s očekivanjem da će predmet/sredstvo investicije polučiti višu vrijednost od postojeće u definiranoj budućnosti.
Ljudi mogu živjeti isključivo za danas te sva sredstva uporabiti za potrošnju bilo koje vrste, ili mogu višak svog.likvidnog i nelikvidnog, kapitala (novac, vrijednosnice, nekretnine i sl.) investirati, posredno ili neposredno, u stvarnu imovinu. Ukoliko se pojedinci odluče za potonje, uradit će to putem uredjenih tržišta kapitala (burze i sl.), odnosno putem poslovnih prigoda ( pritom, dakako, ne mislimo na privatizacijske pljačke i sl.).
Domaćinstva u gospodarski razvijeni(ji)m zemljama posjedjuju financijsku imovinu, posredno i neposredno, u obliku štednih depozita, dionica, obveznica i sl.
No, stvarna imovina koja sadrži zemlju, zgrade, strojeve i znanje (know-how) je čimbenik koji stvara nova stvarna bogatstva, odnosno realne viškove vrijednosti.
Financijska imovina, tj. instrumenti poput dionica i obveznica zapravo ne utječu neposredno na povećani kapacitet stvarne ekonomije.
Svaka imovina, s druge strane, ujedno predstavlja i odredjenu vrstu obveze. Naime, svaka dionica ili obveznica predstavlja obvezu izdavača istih, jer se izdavanjem/emisijom primarnih vrijednosnih papira kojima pripadaju dionice i obveznice, kao i njihovi derivati, financira odredjena dob razvoja tvornice, poduzeća, projekta i tomu slično.
Stoga, financijsko tržište, odnosno financijska imovina/sredstva, nipošto se ne smiju poistovjećivati s stvarnom imovinom, koja sadrži zemlju, nekretnine, inventar robe, opremu, znanje i strukturirane ukupne odnose.
Vrijednosnice se dijele, po stupnju rizičnosti, na vrijednosne papire sa fiksnim prihodom, te vrijednosnice koje spadaju u sektor vlasništva, odnosno podložne su riziku, ali i mogućnosti kudikamo višeg prihoda/profita od onih sa fiksnim prihodom (pr. kamate na štednju).
Svaki vlasnik dionice/skupa dionica (lotova) ili obveznica, time je vlasnik dioničkog društva koje je dionice/obveznice izdalo kao vlasnički papir (makar je kod obveznica za stjecanje ovakvog pravno-imovinskog statusa potrebno da budu konvertibilne u imovinu, tj. dionice koje se odrede ugovorom kao kolateral za vlasnike obveznica). Ukoliko dioničko društvo dobro posluje vrijednost imovine, time i dionica raste u veličinama dividende (godišnjeg prihoda na dionicu) i tržišne cijene dionice.
Treći skup vrijednosnih papira kojim se trguje predstavljaju financijski derivati, tj, izvedenice (opcije, unaprijednice ili futuri i sl. poput ugovora unaprijednica). Derivati su odredjeni izvornom vrijednošću dionica i obveznica iz kojih su izvedene (broj derivata je ogroman, kao i vrsta, tako da imamo derivate na kredite itd.). Inicijalna svrha derivata je bila smanjenje rizika (npr. tečajevi valuta.) za pojedine poslove u budućnosti, ali tijekom posljednja dva desetljeća razvili su se u sustav samostalnih vrijednosti.
U investicije koje se smatraju najsigurnijim zasigurno spadaju one u stvarnu imovinu, tj. zemlju, vodu, minerale, kovine (zlato, srebro itd.).
Tajna i magija tzv. tržišne ekonomije (ma štogod to značilo) predstavlja neprestrana alokacija sredstava, čime novac ispunjava jednu od svojih funkcija. Naime, u svakom trenutku netko ima više novaca nego što mu treba (bilo da je riječ o fizičkoj ili pravnoj osobi), a netko manje novca nego što troši pa time ta osoba upada u dug (putem kreditnih kartica, kredita itd.).
Stoga se uvijek kaže da novac nikad ne nestaje nego samo mijenja oblik (i vlasnika). Štoviše novaca je stvarno sve više (fizički i u nominiranoj vrijednosti), jere banke i kreditori zapravo stalno 'tiskaju' novi novac davajući kredite uvećane za kamate i troškove obrade kredita.
Investiranje u poduzetništvo odvija se putem zajmova (dužničkih aranžmana) ili ulaganja u imovinu (dionice itd.). Broj takvih ulagača - pojedinaca - zavisi o gospodarskom stanju zemlje (recesija, inflacija, ili pak pozitivni smjerovi razvoja što se ponajbolje očituje u platnoj blanci zemlje, kao i postotku unutarnjeg i vanjskog zaduženja kako javnog tako i privatnih i fizičkih osoba unutar te države).
Hrvatska javnost, pa tako i društveno političke (ne)radnike u Vladi, Saboru itd. koji su svi zajedno izabrani s oko 50 posto onih koji imaju prava na glasovanje (a u čemu nije sudjelovalo, radi urbane gadljivosti, više od 80 posto hrvatske stvarne inteligencije), nenavikla je na pojmove poput 'alokacija – raspored - rizika', 'razliku izmedju upravljanja i vlasništva u nekom poduzetništvu', 'investicijski portfelj-portfolio' i sl.
Alokacija rizika odnosi se na činjenicu da je u tržišnoj ekonomiji;
- stvarnoj, ne nametnutoj Hrvatskoj, na štetu razvoja hrvatskog poduzetništva u dobi pripreme što je danas temelj uspjeha jedne države,
- stvarna imovina podložna riziku. Kada izgradite tvornicu, vi zapravo ne znate kakav će tijek novca ta tvornica 'proizvoditi'. Čak ni ne znate hoće li tvornica biti profitabilna u srednjem ili dužem roku zbog turbulencija na sve globaliziranijem tržištu koje ruši cijene industriji i promiče uvozno posredništvo u najprofitabilniji sektor.
Zbog toga, pokretači jedne tvornice projekt financiraju izdavanjem dionica i obveznica, s tim da dioničari sudjeluju u riziku, a u manjoj veličini i vlasnici obveznica, kojima je zajamčen fiksni prinos (kupon). Tako dioničari, dakle vlasnici d.d. društva, moraju isplaćivati vlasnicima obveznica premiju, tako da oni u iščekivanju porasta cijene dionica i poduzetništva, zapravo sudjeluju u disperziji rizika pokretanja tvornice.
Interesi i ciljevi vlasnika nekog poduzetništva s više dioničara (suudjelnika) nerijetko se razlikuju od onih koji upravljaju poduzetništvom, pa je poduzetnička praksa razdvojila ove kategorije. Broj vlasnika nekog dioničkog društva zastupljeni su jednim predstavnikom kako je odlučeno na skupštini dioničara, na kojoj nerijetko sudjeluju isključivo predstavnici dioničara zbog velikog broja dioničara.
Vlasnički interesi nerijetko se razlikuje i od interesa menadžmenta tog dioničkog društva, obzirom da je prodaja financijske imovine moguća 24 sata dnevno na burzama, tako da dioničari uglavnom žele što brži porast vrijednosti dionice, a menadžment stvara dugoročniju poslovnu politiku kako bi osigurali stabilan rast.
Problemi nastaju kada dioničari izaberu svog managera u dioničkom društvu koji potom služi grupi dioničara, a ne ciljevima poduzetništva. Radi toga se managerima nude tzv. kompenzacije u opcijama dioničkog društva, što ih prisiljava da povećavaju stvarnu tržišnu vrijednost temeljenu na rezultatima poslovanja i imovini kakao bi mogli zaraditi na takvim opcijama.
Za desetak godina, ukoliko se politička vlast u Hrvatskoj pretvori u ono što funkcionalno treba biti, tj. Učinkovito i pravično upravlja nacionalnim bogatstvom za opće dobro (prije svih, Hrvata), onda će i gradjani imati prigodu investirati sredstva s ciljem osiguranja svoje ugodne starosti i rasta vrijednosti njihova kapitala.
Svaki Hrvat će postati investitor (ulagač) sa portfeljom koji odgovara njegovoj situaciji.
U tom će trenutku ulagači trebati voditi računa o dvije kategorije: ulaganja u imovinu i vrsta vrijednosnih papira.
Pod pojmom 'imovina', predmijevaju se nekretnine, dionice, obveznice, prava, patenti, udjeli u investicijskim fondovima i sl. Za tako nešto, potrebna je analiza vrijednosnica (vrijednosnih papira), obzirom da cijene tržišta uglavnom zavise o kamatnoj stopi (eskontna kamata) centralne banke, recimo SAD, EU, Velike Britanije itd. Ukoliko je kamatna stopa visoka, onda se investira u oplodnju novca kroz kamatu, što posljedično dovodi do recesije poduzetničkog rasta. Ukoliko je eskontna kamata niska, onda se kupuju udjeli novih, objektivno perspektivnih, poduzetništava, dionice i sl. Tako je 'buknulo' poduzetništvo u Silicijskoj dolini, što je predstavljalo fiskalnu mjeru vlade SAD.
Financijska tržišta, koja se još jednom ponavljmao pozicioniraju isključivo prema stanju stvarnog gospodarstva i realne imovine nekog društva, države i sl., strahovito su konkurentna, i stručnjaci stalno traže nove 'mete' za investicije. Najpoželjnije su, a to su u Hrvati najbolnije iskusili, podcijenjene vrijednosti, s tim da su Kutli, Todoriću, Rajkiću, Darku Ostoji i sličnim tzv. tajkunima (u kriminalistici postoje razaznatljivije definicije poduzetnika čiji je ciklus pokrenut na štetu javnog interesa) poduzetništva i bogatstva naprosto utrpana u ruke bez kune, odnosno bez natječaja, ispitivanja podrijetla novca (ako je novca za 'kupovinu' uopće bilo)....
Ali, posvetimo se normalnom tržištu u kojem je svaka investicija (s pravim, pošteno stečenim novcem ulagača) povezana s rizikom. Investitori, od najmanjih do najvećih, vole vrijednosnice s najvišim očekivanim prinosom. No, takve su dionice ili udjeli najrizičniji, pa stoga nose i najveći prinos (dividendu, porast vrijednosti itd.). U upravljanju financijskom imovinom, ljudi se najčešće odlučuju za društva za upravljanjem investicijskim fondovima koja, primjerice, u Hrvatskoj investiraju u napredak Coca Cole itd. zanemarujući hrvatsko poduzetništvo.
Važno je naglasiti da u postupku upravljanja financijskom imovinom (portfeljem) ulagači mogu nastupati pasivno ili aktivno, u odnosu prema vrijednostima unutar portfelja koje su netočno procijenjene i čija cijena ne odgovara objektivnoj.
Na financijskim tržištima u svijetu, a uskoro i kod nas, postoje tri vrste sudionika:
a) Trgovačka društva koja se zadužuju na tržištu kapitala izdavajem vrijednosnica za kupnju stvarne imovine (strojeva itd.) kojim će stvoriti profit vlasnicima dionica,
b) Kućanstva, odnosno fizičke osobe, kupuju vrijednosnice koje trgovačka društva (dionička, društva, korporacije itd.) izdavaju,
c) Državna tijela su ili kreditori ili korisnici kapitala kad se izdavaju, primjerice, obveznice. Ukoliko vlada udje u deficit, znači da su porezni prihodi manji od troškova, pa vlada posudjuje novac kako b i pokrila tu razliku. U tom slučaju vlada neke države služi kao financijski posrednik, poput pr. investicijske banke-agenta (underwriter) čiji je cilj priprema, otkupi (tu postoje varijabile) i izdavanje primarne emisije vrijednosnih papira nekog dioničkog društva.
Upravo su financijski posrednici prilično mistificirana kategorija, makar je njihova uloga spajanje kreditora (zajmodavatelja i sl.) i korisnika kredita. Medju financijske posrednike ubrajaju se banke, investicijska poduzeća, osiguravatelji i investicijski fondovi. Banka, tako, posudjuje novac s financijskog tržišta i plasira ga kroz kroz, primjerice, kredit pravnoj ili fizičkoj osobi za cijenu koja je za ugovorenu kamatu, koja sadrži procjenu rizika aranžmana (povrata posudjenih sredstava i kamata), troškove obrade, veća od one koju je banka posudila.
Financijski posrednici se, nadalje, razliku od drugih gospodarskih jedinki po tome što su njihova imovina i obveze isključivo financijske, bez ili s malo stvarne imovine.
Društva za upravljanje investicijskim fondovima služe manjim investitorimn i domaćinstvima koji nemaju dovoljno kapitala, znanja i vremena za proučavanje tržišta. Stoga takvi ulagači kupuju udjele u pojedinom investicijskom fondu, kojih je veliki broj vrsta (od dioničkih, balansiranih, aktivnih, čak i tzv. indeks fondova, cash fondova itd.), a manedžeri takvih fondova investiraju uplaćeni novac u kupovinu širokog spektra vrijednosnica čime smanjuju rizik i stabiliziraju godišnju razinu dobiti).
Barem površno poznavanje premisa financijskog tržišta bitno je za opstanak hrvatskog poduzetništva, obzirom da se isto teško može financirati putem banaka, posebice poduzetništva u ranoj dobi.
Za hrvatske poduzetnike poglavito je bitan pojam sekuritizacije odredjenih stvarnih vrijednosti i financijskih aranžmana (nekretnina,prava, kredita itd.). O tome više o prethodnim tekstovima ovog bloga.
Tu je naravno i financijski inženjering, koji se razlikuje od zloglasnog tzv. financijskog inženjeringaa u Hrvatskoj početkom 90-ih, po tome da mu je funkcija stvaranje nove vrijednosnice iz postrojećih (primjerice, odabir prodajnih i kupovnih opcija), što doprinosi profitabilnosti i smanjenju rizika ukupnog 'snopa' vrijednosnica.
Još jednom:
Stvarna imovina stvara bogatstvo narodu. Financijska imovina predstavlja vlasnost, ili pravo vlasnosti nad stvarnom imovinom. Financijska imovina se može rasporediti kao prinos po fiksnoj stopi, vlasnost i derivativni instrumenti. Vrijednosnice s očekivanim višim prinosim su i rizičnije. Financijski posrednici prikupljaju novac i ulažu ga u daljnje posudjivanje ili kupovinu vrijednosnica (investicijski fondovi) čime ostvaruju široki portfelj. Financijska tržišta se dijele na direktno tržište, koje je ujedno i najmanje učinkovito i organizirano zbog toga što svaki prodavatelj ili kupac mora pronaći interesente; potom postoje brokerska tržišta, u kojem brokeri pronalaze zainteresirane stranke za kupovinu, odnosno prodaju vrijednosnog papira; te dealersko tržište koje je ugodnije zbog toga što dealeri imaju spremne vrijednosnice po interesu. Aukcijska tržišta predstavljaju natjecanje zainteresiranih stranki za robu ili usluge.
Hrvatski poduzetnici trebaju biti svjesni činjenice da postoje tržišta novca i tržišta kapitala. Na tržištu novca trguje se s kratkoročnim financijskim instrumentima koji su likvidni, utrživi i niskorizični. Tržišta novca ponekad zovu i tržište gotovinskim ekvivalentima (cash equivalent).
Tržišta kapitala, s druge strane, sadrže dugoročnije i rizičnije vrijednoswnice koje su daleko diverzifisiciranije od onih na tržištu novca. Tržište kapita se,nadalje, dijeli na tržište s dugoročnijim zaduživanjem (long-term debt markets), tržište udjelima ili imovinom (equity market) te derivativno tržište s opcijama i futurima.
Na tržištu novca, primjerice, u SAD zastupljeni su zapisi Vlade, odnosno tzv. Treasury Bills, koji predstavljaju najjednostavniji oblik posudjivanja Vlade SAD na kraći rok, a razlika izmedju kupovne i prodajne cijene predstavlja po isteku zapisa. Zapisi služe, uz druge tehnike i metode, reguliranju obveza i provodjenja monetarne politike.
Nadalje, na tom tržištu još postoje CD-Certikati depozita (Certificates of Deposits) koje privatne ili parvne osobe drže na banci uz ugovorene kamate. I ovim depozitima se masovno trguje na tržištima novca, kao i komercijalnim papirima (zapisima) trgovačkih društava koji ih izdaju za dugotročnije potrebe (kapitalne investicije) i kratkoročnije ciljeve (obrtni kapital). Ovi zapisi imaju rok do 270 dana.
Banke izdavaju i tzv. akcepte, potvrde da će isplatiti klijentu iznos novca u ugovoreno buduće vrijeme o kojima ću više kada budemo obradjivali poslovanje komercijalno-investicijskih (tzv. poduzetničkih) banka, financijskih institucija ili kreditnih uniona (vrsta kreditno-štednih zadruga, s većim pravima i ovlastima od dosadašnjih).
Spomenimo se Eurodolara, tj. depozita denominiranih na US dolare u stranim bankama ili podružnicama američkih banaka. Unatoč nazivi 'Euro' dolarski računi ne trebaju biti u europskim bankama. Većina eurodolarskih depozita je na veće iznosi na kraće vrijeme od šest mjeseci.
Repoi(reotkupni ugovori) se uglavnom upotrebljavaju pri kratkoročnom, prekonoćnom posudjivanju. Naravno, postoje i druge vrste reotkupnih ugovora, koji se razlikuju od opcija po tome što druga stranka ima obvezu, a ne samo pravo, u ugovorenom vremanu otkupiti ili prodati predmet repo ugovora. Postoje još i re-repo ugovori kada prva stranka može ponovno otkupiti predmet repo-ugovora ukoliko se ostvare uvjeti ponovnog reotkupa.
Glede novčanih tržišta, po kojima se ravnaju kamatne stope, postoje tzv. LIBOR (London Interbank Offering Rate), što je stopa kojom velika banke u Londonu posudjuju novac izmedju sebe. LIBOR je statistički važna kamatna stopa koju pozorno promatraju investitori. Kao orijentiri konačne cijene kapitala služe i EURIBOR i Federal Fund u SAD.
Tržište obveznicama uključuje dugoročnije instrumente (posudjuje se na duže vrijeme) od onih na tržištu novca, a sadrže trezorske zapise, obveznice, korporativne obveznice, obveznice gradova, vrijednosnice temneljene na nekretninama itd.
Prinos obveznica je fiksan,ali iako poznato kao tržište nižeg rizika, tržište obveznicama nije tržište bez rizika.
Mnoge države izdaju obveznice s ciljem 'krpanja' deficita u prihodima. Medjunarodne obveznice se zovu i Euro-obveznice koje su denominirane u navedenoj valuti (u ovom slučaju, Euru) Yankee obveznice su obveznice denominirane u US dolarima, Samurai obveznice u japanskim jenima itd.
Tzv.municipalne obveznice uglavnom se izdavaju od lokalnih vlasti, a dijele su dvije grupe po načinu povrata novca i prinosu. Prvu grupu predstavljaju obveznice čiji je temelj vjera u moć naplate poreza (tzv. federal obligations bonds), dok se očekivani prinosi druge obveznice temelje na očekivanim prinosima projekta koji se financira (pr. izgradnja podzemne željeznice i sl.) .
U dioničkom tržištu treba razlikovati vrste dionica :
1. Obične dionice predstavljaju vlasnost u dioničkom sruštvu. Svaka dionica daje vlasniku jedno pravo glasa u upravljanju diuoničkim društvom i beneficijama poput dividende itd.
Dioničkim društvom, ukoliko ima više dioničara, upravljaju direktori koji su izabrani na skupštini od predstavnika malih dioničara.
Dionicama nekih dioničkih društava se uopće ne trguje po želji vlasnika i statutom.
2. Uz obične, postoje i tzv. povlaštene dionice (preferred stocks) koje su hibridi izmedju dionica i obveznica, s posebnim uvjetima.
U novinama i specijaliziranim emisijama, poduzetnici su upoznali termin 'indeks' u odnosu na neko tržište ili burzu. Indeks predstavlja prosjek odabranih korporacija na burzi, koji sadrži zbrojene veličine podijeljenih s njihovim brojem. Od indexa poznati su Dow Jones Average, najvrsniji indeks još od 1896. godine, te sadrži pregled 30 odabranih cijena vrijednosnih papira na burzi u New Yorku. Jednako ugledan su indeksi Standard & Poor's koji uključuje bazu od 500 komapnija na burzi. Ovaj indeks je poznat po tome što označava vrijednost tržišta koja može biti strateški referentnija od vrijednosti pojedinih dioničkih društava.
Derivati su fenomen koji još uvijek užasava konzervativne stražare stvarne imovine i financijskih tržišta, usprkos inicijalne funkcije derivata kao amortizera rizika. Opcije su medju najraširenijim derivatima, a dijele se na call opcije, odnosno pravo kupca da kupi vrijednosni papir (dionicu) do isteka ugovorenog vremena po ugovorenoj cijeni. Putem opcija, s druge strane, predstavlja pravo prodavača da proda vrijednosni papir po ugovorenoj cijeni u ugovorenom vbremenu.
Futuri se ugovaraju radi isporuke neke vrijednosti (novca) na odredjeno vrijeme ili roka po dogovorenoj cijeni.
Na našoj nedavnoj web stranici www.stopostonovac.com pisao sam o načinima financiranja poduzetništva putem sekuritizacije (čak sam i spremio jednu za Projekt: Banka malih poduzetnika, koji se, neshvatljivim odustajanjem tadašnjem MOMSP-a, odgodio).
Kompanije koje trebaju kapital namiču ga izdavanjem dionoica ili obveznica putem Početne javne ponude (Initial Public Offer-IPO) na tzv. primarnim tržištima.
Javna ponuda dionica i obveznica predstavljaju investicjski bankari koji su ovoj ulozi, još zovu underwriteri (agenti). Zadatak agenta je informiranje kompanije o vrsti i cijeni vrijednosnih papira, obavljanje potrebnih zakonskih radnji (dozvola), izdavanja isprva prelimarnog prospekta, koji se po odobrenju komisije pretvara u pravi prospekt.
Jedan od tipičnih aranžmana je da investicijska banka kao agent otkupi sve ili dio vrijednosnih papira kompanije koja ih izdaje i onfda prodaje na primarnom tržištu, po nižoj tzv. sindiciranoj cijeni, koja omogućava agentu stjecanje dobiti.
Postoji i tzv. at best effort aranžman po kojem agent ne otkupljuje dionice nego pomaže kompaniji da ih izda na tržištu.
Sekundarna tržišta su ona tržišta na kojima se trguje vrijednosnicama. U SAD su najvažnije službne burze New York Stock Exchange i American Stock Exchange (Amex), a tzv. over-the-counter tržište, koje je manje rigidno organizirano, a u koje pripada i NASDAQ. Postoje još i tzv. treće i četvrto tržište, s tim da treće tržište trguje vrijednosnicama izlistanim na OTC tržištu, dok se četvrto tržište odnosi na direktno trgovanje ulagača bez posredovanja brokera. Ovo tržište, kao i OTC, postaje sve zastupljeniji razvojem elektronskih mreža (ECN) kao alternativa formalnim tržištima.
Kako svrha ovog bloga nije detaljan opis trgovanja, a o tome postoje blogovi koji detaljno upućuju i analiziraju postupak..
Bitna je činjenica da u Hrvatskoj nedostaje ozbiljnjih ulagačkih kompanija (Venture Capital Companies - Private Equity Companies) koje mogu pratiti hrvatske poduzetnike u svoj dobi projekta. Investicijska društva ili kompanije su zapravo, po definiciji, sve one kompanije koje su posrednici u sakupljanju novca izmedju pojedinih ulgača (pravnih i privatnih osoba) te investiranja istih u vrijednosne papire, nekretnine, udjele i sl.
Tako, primjerice, društva za upravljanje investicijskim fondovima vlasnicima udjela pripremaju redovita izvješća o portfelju, dobicima ili gubicima, dividendama. Potom oni diverzificiraju (raspršuju) dionice koje odredjeno područje (sektor) sadrži, tako da je jedan udjel u investicijskom fondu zapravo mješavina postotaka raznih vrijednosih papira koje pojedini ulagč ne bi mogao sam kupiti zbog cijene, nepraktičnosti itd.
Profesionalno upravljanje imovinom vlasnika udjela svakog investicijskog fonda se podrazumijeva, kao i činjenica da investicijski fondovi kupuju vrijednosnice po nižim transaktivnim troškovima.
U financijskom tržištu postoji rizik i premija rizika, kao i izračuni rizika i povrata na rizik, koji su proučeni mnogim analizima i scenarijima analiza (mogućnostima), vjerojatnostima, očekivanim povratom, standardnim odmacima ponašanja vrijednosnica na tržištima kapitala u nekom razdoblju po odredjenim uvjetima i sl.
Za kraj, tržište može biti bikovsko, optimistično (bullish) ili depresivno (bearish), u kojem se očekuje pad cijena …
Post je objavljen 16.10.2006. u 14:08 sati.