Što smo stariji, spremniji smo prepoznavati vlastite mane i prihvaćati tuđe - jednom riječju, miriti se s ljudskom nesavršenošću. Sve je to dio odrastanja. Tako bi bar trebalo biti. No, je li zbilja tako?
Neki, doduše, nikako da shvate da ni sami nisu savršeni, tj. sebe uvijek opravdavaju, a za druge - jednostavno nemaju riječi! Ako čitaju ovaj tekst, vjerojatno će već na početku odmahivati da ne mogu vjerovati kakve glupe teme obrađujemo i da njima ne pada na pamet time se opterećivati. No, možda da ipak pročitaš dalje, osim nekoliko minuta, nemaš što izgubiti.
Takve osobe imaju osjećaj da su nevine dušice koje drugi samo žele povrijediti. Ta se pojava zbiva u zbunjujućim tinejdžerskim godinama (prati je revolt, često i depresija, zatvaranje u sebe i vjerovanje samo jednoj ili dvije osobe), no kod nekih traje i duže i nikako da prestane. Nije nam namjera uvjeriti te da imaš mnogo mana ili da moraš biti jako samokritična osoba, već pripomoći da se riješiš silnog tereta koji nosiš.
Da život nije lak, to znamo još od vrtića ili od doba kad smo se oprostili od baka-servisa, a često je i kompliciran zbog različitosti ljudskih karaktera i nerazumijevanja. Jedna je od najvažnijih stvari koju možeš sam/a napraviti, a zbog koje ćeš se puno bolje osjećati i imati manje problema s drugima, prihvatiti kako svoje, tako i tuđe slabosti i pokušati razviti svoj smisao za toleranciju i oprost, jer je to jedini put do sreće.
Kao buntovnim tinejdžerima, sve i svi nam često idu na živce, pitamo se koliki je kvocijent inteligencije naših roditelja, jesu li našoj braći sve daske na broju, jesu li profači stigli s drugog planeta da bi testirali naše živčane stanice, misli li ona susjeda zbilja što govori ili govori, a da uopće ne misli...
Rješenje i utjehu često pronalazimo u samosažaljenju, tj. lijemo suzice nad vlastitom bijedom u samoći kreveta prije spavanja. Je li ti poznato ovo: Kako mi je mogao to učiniti?!, Mislila sam da smo prijateljice!, Zbilja me jako povrijedio, Sve to radi da bi me naljutila! i sl. Pa, idemo razjasniti neke stvari, najčešće pogreške u razmišljanju:
PRAŠTAŠ LI DRUGIMA?
Nitko nije savršen, osim mene
Što smo stariji, spremniji smo prepoznavati vlastite mane i prihvaćati tuđe - jednom riječju, miriti se s ljudskom nesavršenošću. Sve je to dio odrastanja. Tako bi bar trebalo biti. No, je li zbilja tako?
Vidiš li samo tuđe mane, a svoje ne želiš priznati?
Neki, doduše, nikako da shvate da ni sami nisu savršeni, tj. sebe uvijek opravdavaju, a za druge - jednostavno nemaju riječi! Ako čitaju ovaj tekst, vjerojatno će već na početku odmahivati da ne mogu vjerovati kakve glupe teme obrađujemo i da njima ne pada na pamet time se opterećivati. No, možda da ipak pročitaš dalje, osim nekoliko minuta, nemaš što izgubiti.
Takve osobe imaju osjećaj da su nevine dušice koje drugi samo žele povrijediti. Ta se pojava zbiva u zbunjujućim tinejdžerskim godinama (prati je revolt, često i depresija, zatvaranje u sebe i vjerovanje samo jednoj ili dvije osobe), no kod nekih traje i duže i nikako da prestane. Nije nam namjera uvjeriti te da imaš mnogo mana ili da moraš biti jako samokritična osoba, već pripomoći da se riješiš silnog tereta koji nosiš.
Mrziš cijeli svijet, svi su glupi? Zašto im ne daš šansu?
Da život nije lak, to znamo još od vrtića ili od doba kad smo se oprostili od baka-servisa, a često je i kompliciran zbog različitosti ljudskih karaktera i nerazumijevanja. Jedna je od najvažnijih stvari koju možeš sam/a napraviti, a zbog koje ćeš se puno bolje osjećati i imati manje problema s drugima, prihvatiti kako svoje, tako i tuđe slabosti i pokušati razviti svoj smisao za toleranciju i oprost, jer je to jedini put do sreće.
Kao buntovnim tinejdžerima, sve i svi nam često idu na živce, pitamo se koliki je kvocijent inteligencije naših roditelja, jesu li našoj braći sve daske na broju, jesu li profači stigli s drugog planeta da bi testirali naše živčane stanice, misli li ona susjeda zbilja što govori ili govori, a da uopće ne misli... Rješenje i utjehu često pronalazimo u samosažaljenju, tj. lijemo suzice nad vlastitom bijedom u samoći kreveta prije spavanja. Je li ti poznato ovo: Kako mi je mogao to učiniti?!, Mislila sam da smo prijateljice!, Zbilja me jako povrijedio, Sve to radi da bi me naljutila! i sl. Pa, idemo razjasniti neke stvari, najčešće pogreške u razmišljanju:
SVI SU GLUPI I IDU MI NA ŽIVCE
Ovakvim razmišljanjem ćeš najviše iživcirati samoga/samu sebe. Ako si prekritičan/a i prepustiš se ovim mislima, ubrzo ćeš se vrtjeti u krugu zlovolje iz koje je teško izaći. Što je najgore, takvo razmišljanje može postati 'zarazno', tj. i kad nešto nije ispod tvojih intelektualnih kapaciteta i načina razmišljanja, već ćeš naći neku 'caku' koja će sve 'zaglupljeti'. Jest da većina ljudi nije prepametna, no nije li ljepše ipak priznavati nekakve autoritete u vidu mame, tate, profača, susjeda (jer oni daju sigurnost) i nečiju ljubaznost ili originalnost (npr. one cure koja se uporno pokušava sprijateljiti s
tobom, a ti je i ne pokušavaš razumjeti jer imaš dovoljno drugih frendica), ma kako se besmislenim činili? Opusti se i otvori um onima za sve te silne ljude za koje misliš da su drukčiji od tebe, da baš nisu pametni ili da su dosadni – možda ćeš se ugodno iznenaditi!
TOLIKO SU ME PUTA IZNEVJERILI
Najčešće prijatelji, ali i mnogi drugi. Npr. roditelji koji te ne razumiju, baka koja im je otkrila tvoju tajnu, teta koja ti za maturu nije darovala ni sto kuna, profač koji ti je obećao dvojku, ali sad zbog njega moraš na popravni itd. Čudiš se koliko su ljudi oko tebe nedosljedni, bezobzirni, nemilosrdni... Ah, ah, jadan li je svijet u kojem živiš! No, hej, godine će te naučiti da su ljudi jednostavno takvi – puni mana.
Doći će vrijeme kad ćeš shvatiti ovu činjenicu: Postoje osobe koje isto tako misle o tebi i smatraju da si ih iznevjerio/la, a isto misle i o svijetu u kojem žive. Pa ako svi misle isto, onda smo ipak svi u istom sosu i njime obojeni. Ili, jednostavno rečeno, nekome si i ti ostavio/la ožiljak na duši, a da to i ne slutiš. Možda svojim roditeljima, koji su imali drukčiju viziju tebe i tvog karaktera, pa misle da im je sudbina zapaprila, možda tvoja frendica koja misli da nisi dovoljno uz nju kad ima probleme, ali ti to nije rekla, možda tvoja susjeda koja je ozbiljno očekivala da joj ljetos prazniš sandučić, ali se ti uopće nisi ni sjetio/la ponuditi joj takvu pomoć... Život nije crno-bijeli, a prihvatiš li tuđe mane ili barem samo shvatiš da ih vjerojatno i ti imaš, lakše ćeš disati!
ONI TO RADE NAMJERNO, SAMO ZBOG MENE
I baš kad ti se čini da je tako, vjerojatno nije. Većina ljudi ne kroji svoj život motivima osvete ili pakosti, kao u sapunicama, već živi prema svojim osobnim prioritetima. Pa ako ispadne da je to loše utjecalo na tebe, nemoj odmah zaključiti da se radi o zloj namjeri. Time ćeš se samo izjedati iznutra, naravno bez pozitivnih ishoda. Ako si uvjeren/a da je netko napravio nešto loše samo da tebi napakosti, radije zaboravi, oprosti i okreni novu stranicu svog života. Opraštanje nam daje snagu i puno je bolja solucija od osvete. Ne moraš zaboraviti i ne moraš se družiti više s nekim tko te jako povrijedio, ali možeš oprostiti i ići dalje.
NI JA NISAM NEVINAŠCE, ALI DRUGI SU AŽDAJE
Doista, postoje pozitivnije i postoje negativnije osobe, ovisno o karakteru i o tome iz kakve su obitelji, no ne možeš sve takve strpati u isti koš - crnu rupu. Možda spadaš u red manje brojnih dobrica, pa ti tuđe negativnosti još i teže padaju. No, znaj da je vrlo malo ljudi koji su istinski zli ili poremećeni, većini ih ipak samo nedostaje emocionalne inteligencije i zato nastaju konflikti i nesporazumi. Prema tome, drži se svojih dobrih principa i znaj da je posljednje što ti treba mišljenje da su svi zločkići s lošim namjerama. Vjeruj u dobro u ljudima, osjećat ćeš se bolje i doživljavati ljepše stvari.
OSUĐUJEM DRUGE, PA NEĆU VALJDA SEBE
Da, zaista je lako osuđivati druge i pronalaziti im mane, cijelu četu njih. No, svakako treba pogledati i sebe i svoje mane i poraditi na svom poboljšanju. Nitko nije savršen, samo se neki više trude to biti, a neki manje. I, kao što trebaš oprostiti sebi i svojim greškama i manama, tako trebaš i tuđim. Jer jedino tako možeš biti zadovoljan/na i sretan/na u životu.
Nadamo se da sam te bar malo potakli na razmišljanje i da ćeš, ukoliko si nezadovoljna bubamara koja malo previše razmišlja o tuđim manama, ipak s vremenom pronaći mir i sreću.
Post je objavljen 15.10.2006. u 20:34 sati.