Ima jedna stara, suhonjava, sijeda, brkata i nadasve dementna starica koja živi podno ulice kojom svaki dan prolazim.. Ta je bakica nadasve zanimljiva zbog toga što iz nekog meni nepoznatog razloga ona svako toliko izađe na tu nadasve kosu ulicu i tada zaustavlja prolaznike te ih pita ovim redom pritom im pokazujući svoj prilično stari ručni sat:
-koliko je sati?
-da li je točan moj sat?
-koji smo danas dan u tijednu?
Zaustavila je i mene nebrojeni put, na putu do/iz škole/grada, kad mi se nije žurilo i kad je, no uvijek bi joj stao i rekao točan sat, te provjerio njen (koji je ionako vjerojatno bio točniji od mog na mobitelu), a ukoliko bih je uočio prije no stigoh do nje, vadio bi mob i u letu joj vikao koliko je ura i koj je dan, bez da bi me išta stigla pitati.
Jedan sam dan igrom slućaja u toj istoj ulici ali na suprotnom nogostupu od staričina ulaza čekao jednu prijateljicu kojoj se očito nije žurilo.. Dok sam nervozan pušio ko turčin nebo se počelo mračiti od silnih oblaka.
«Tipičan jesenji dan», pomislih, kadli odjednom ugledam staricu kako izlazi iz svog portuna.
Zanimljivo, sjećam se da sam tog trenutka mislio o svojoj prijateljici tužnih očiju, zašto je moram toliko čekati, nisam imao novca na mobitelu pa je nisam mogao nazvati da provjerim.
Kišica je počela lagano padati, ja sam još uvijek čekao naslonjen na zid i promatrao staricu. Zagrmjelo je , ljudi su prolazili pokraj bakice ignorirajući njena pitanja, prvo su prošli neki klinci vraćajući se iz škole, petorica balavaca sa velikim torbama obučeni kao afroamerikanci iz hip-hop spotova. Mogao sam čuti kako dvojica raspravljaju o tome koliko je ko dobio na kladionici i koliki će biti rezultat između nekih španjolskih trećeligaša, druga su dvojca razmjenjivali pak neke podatke (slike,filmiće,pjesme) «plavimzubom», a posljednji je svojim mobitelom treće generacije reproducirao neki «čik pogodi..» turbofolk hit. Sva su petorica zadubljeni u svoje vitalne zanimacije u potpunosti zanemarili staricu pored koje su netom prošli, starica je ostala stajeti gledajući za njima kao da je u neodlučnosti da li da potrči za njima ili ih pusti u pizdu materinu, očito je odlučila ovo potonje, pa se lagano okrenula i vratila u portun. Pored nje je prošla i jedna "princeza", sva našminkana u visokim štiklama, no ona je samo pogledala jadnu staricu s neskrivenim gađenjem i brzo otišla u taktu tak-tak svojih štikli, vjerojatno joj se žurilo da joj kiša ne razmaže besprijekorno našminkanu facu.
Kiša je počela sve jače padati i počeo sam osjećati kako mi hladna voda prodire kroz majicu. Promatrao sam nestašne kapljica kako mi se zadržavaju na kosi, prošao sam rukom kroz nju i uvidjeo da je potpuno mokra, odlučio sam se pokupiti i ić doma na suho te nazvati prijateljicu i nasrati joj koji joj je kurac. No onda opet ugledah staricu kako stoji na suprotnoj strani ceste, imala je vrlo tužan pogled, kao da je plakala, a možda mi se to samo učinilo jer je sada već pljuštilo. Trenutak smo stajali tako, ko dvije dementne budale pod pljuskom koji je topio cestu, u izmaglici kapljica kiše, mokri do kože, pogled nam se sreo i postao vrlo suosjećajan, a zatim se starica okrenula i s haljinom koja se cijedila ušla u svoj portun i zatvorila vrata. Ja sam još malo stajao, sa promočenom cigaretom koja se raspadala u ustima, a čiji je žar odavna ugašen, zatim pogledah u nebo stadoh promatrati kako sivi oblaci plaču na moje lice, no onda mi je jedna krupnija kapljica sletila u desno oko, pa sam pomalo oslijepljen, pokisao i vrlo razočaran svojom prijateljicom (a da i ne spominjem vlastitu glupost) polagano krenuo penjati se po uzbrdici prema doma..
Post je objavljen 03.10.2006. u 20:17 sati.