Strah od smrti strahuje pred smrću kao onim zastrašujućim. Zastrašujuća smrt jest zlo. Zlo je ono uništavajuće. Smrtni strah zbog toga otkriva smrt kao uništavajuće ništa. No da li smrt zaista jest zlo, zastrašujuće ništa. Što jest smrt zapravo? Ako uopće smrt „jest“, kroz što, na koji način kome se otkriva? Zar je zaista strah ono korz što se na način strahovanja, strahom prežetom biću može otkriti smrt sama i kao takva? Na pričinja li se strahujućem strahu smrt strašnom samo zato jer mu se čini da zna što smrt jest? Nije li smrt samo personifikacija, u osobu osamostaljeno ništa koje pripada nekome „nšeto“??? nije li život od smrti nedovojivo nešto? Pa ako život jest valjda život nekoga živog bića, a ne živog bića uopće, nije li smrt samo smrt ovog ili noog živog bića?? Nije li usmrtivo živo biće pleonazam???
Smrt je poput ljubavi, rada, igre, itd. Jedno od temeljjnih obiljažja ljudske opstojnosti. Premda su i druga živa bića smrtna, premda pokazuju osjećaje zbog smrti onih kojima su okruženi, samo čovjek razumije smrt kao bitno obilježje. To razumijevanje ne zbiva se isključivo, pa ni pretežito na razuman način. Ljudska opstojnost jest bitak k smrti. U svemu što mislimo, osjećamo i činimo usmjereni smo smrti. Pritom je to uvijek osobno iskustvo opstojnosti u svijetu konačnih stvari – iskustvo koje prepada, zastrašuje, čini nas tjeskobnim. No ono nije osobno u bitnove .- nikada se ne može iskustiti vlastita smrt. Ona je potpuno nepojmljiva, pa je stoga bitak smrti uvijek osjaćaj ili slutnja!!!!!!
Nije samo čovjek usmjeren prema smrti u svojoj pojedinačnoj opstojnosti. Svaka ljudska zajednica traži načine simboličkog razumijevanja smrti. Od davnih dana sve ono što se događa u krugu zajedničkoga ćivota u službi je tumačenja života i smrti. Mitovi, učenja, religije lijčništvo, filozofija – sve su to oblici kolektivne svijesti u kojoj se događaji smrti tumače i kojima se članovima društva posreduje odnos spram smrti. U tome posredovanju ona je misterij koji do kraja razumiju samo odabrani, apsolutni konac ili poečtak života koji nije spoznatljiv svima na jednaki način, ali je u kolektivnoj svijesti predodžba koju svi dijele na jednaki način. Granica života ili smrti jest prostor posvećenja – bilo da je riječ o sposobnosti da se spozna i razumije bilo da je riječ o umrlim članovima koji su tu granicu prešli. Te predodžbe određuju i ono što se u pojedinoj zajednici naziva stav prema smrti, koji osivi o matičnoj kulturi. Pritom taj stav može, primjerice, nalagati postojati u vijeri i dostojanstveno držanje, načine izricanja sućuti, načine odijevanja, pokapanja itd. Suočiti se s nečijom smrću, razumijeti osjećaje bližnjih i sudjelovati u zajedničkome sijećanju ili pogrebu – sve to dio je posebnog obreda koji i u svojoj profanoj, sekulariziranoj varijanti zadržava elemente kulta.
Paradoks je da što smo tehnološki opremljeniji i spoznajemo kompetetniji zahvaćati svijet živih bića, to smo sve više u strahu od mogućnosti potpunoga preoblikovanja zakjonitosti u tome svijetu. Što smo sposobniji utjecati na život, to smo manje sposobni utjecati na strah od mogućnosti posvemašnjeg uništenja živoga. Kao nikada u povijesti suvermeni čovje je gospodar života, ali i rob tjeskobe pred smrrću. Strah od globalnih nsailnih sukoba s mogućnošću atomskog rata, bolesti i genetske promjene, ekološko ujništenje prirode i čovjeka dovode nas do toga da počinjemo sumnati u vjerodostojnost samotumačenja čovjeka. S jedne strane smatramo gospodarima koji nadziru svoje vlastite tehnološke mogućnosti, a s druge se strane bojimo onoga što smo sami učinili kao i svoje vlastite moralne svijesti. Stoga dans neka teološka, ali i filozofska stajališta upozoravaju da živimo u okružju CIVILIZACIJE SMRTI.
Epikur:
PRIVIKAVAJ SE NA SHVAĆANJE DA NAS SE SMRT NIŠTA NE TIČE, JER JE SVE DOBRO I ZLO U OSJEĆANJU, A SMRT JE GUBITAK OSJEĆANJA. STOGA SE TOČNA SPOZNAJA – DA NAS SE SMNRT NIŠTA NE TIČE – OMOGUĆUUJU DA UŽIVAMO U SMRTNOM ŽIVOTU. ONA NAM NAIME NE NAMJENJUE BESKRAJNO VRIEJME, NEGO NAM JE UKLONILA ŽELJU ZA BESMRTNOŠĆU. NEMA, DOISTA, U ŽIVOTU NIČEGA STRAŠNOGA ZA ONOGA KOJI JE JASNO SHVATIO DA NEMA NIČEGA STRAŠNOGA U NEŽIVLJENJU. TKO, DAKLE KAŽE DA SE BOJI SMRTI, NE ZATO ŠTO ĆE MU ZADATI BOL KAD DOĐE, NEGO ZATO ŠTO MU VEĆ SADA ZADAJE BOL TIME ŠTO IMA DOĆI, LUD JE. ONO NAIME ŠTO NAS NE SMUĆUJE KAD NASTUPI, TO NAS, KAD SMO ISTOM U OČEKIVANJU TOGA MOŽE NEOPRAVDANO ŽALOSTITI. TAKO NAS SE TO TOBOŽE NAJSTRAŠNIJE ZULO, SMRT NIŠTA NE TIČE, JER DOK POSTOJIMO MI NEMA SMRTI, A KAD DOĐE SMRT, TADA VIŠE NEMA NAS. SMRT SE DAKLE NE TIČE NI ŽIVIH NI MRTVIH, JER SE NA PRVE NE ODNOSI, A ONIH DRUGIH VIŠE NEMA. NO MNOŠTVO SAD BIJEŽI OD SMRTI KAO OD NAJTEŽEG ZLA, A SADA JE OPET ŽELI KAO PRESTANAK SVIH ŽIVOTNIH NEVOLJA. MUDRAC, NAPROTIV NITI TRAŽI ŽIVOT, NITI SE BOJI NEŽIVLJANJE, JER ŽIVOT NE STOJI DO NJEGA, NITI SMATRA DA JE NE ŽIVJETI ZLO!!!!!
Malo razmislite o ovome svemu pa mi napišite što mislite!!! A uz to uživajte uz Placeba!!!!! Pouzzzzzz!!!!
Post je objavljen 25.09.2006. u 22:24 sati.