Pregled posta

Stilish.

Oduvijek me se to dojmilo. I dok sam bila puno mlađa, znatiželjno sam voljela biti svjesna drugih oko mene. U vrtiću, na primjer, dok doživiš razočaranje u tadašnjeg najboljeg prijatelja. Prvi put si toga svjestan -u malim ljudima otvori se tiranija. Ne u svima, ali takvi su kasnije žrtve. Ubode te, progutaš i u maloj glavi javlja se poziv za rezoniranje prvog doticaja s nečim što će kasnije biti refleksivan alarm za takvo što.



Ketty was a little girl,
Katty was a little girl,
Katty was a little boy.

Na treningu je prijateljica pala i počela plakati…Većina se smije, neki zamišljeno gledaju krvavu ranu. Ja gledam nju, pa gledam njih. Stvaram sliku o njima.

She was watching the world.

Učiteljica na praksi je rekla da dok baci loptu u zrak, da se nasmijemo. Osjećala sam da misli kako smo glupi.
Stvarala je fasadu namještenim govorom za «glupavu» dječicu. Ona je htjela dobiti posao. Ona nije htjela da se smijemo niti tražila razlog zbog čega bi to bilo tako. Bacila je loptu. Jednom. Dvaput. Nepovezani, nasilni smijeh izmanipulirane djece. Nisam se smijala…..Gledala sam nju. Žena ima problema.

Dijete je bilo gladno, i mama mu je donijela tanjur. S dva mobitela u ruci, žena je nesvjesno gurnula djetetu tri hladna rezanca s dva prstohvata šećera pred nos i otišla od djeteta ko mladi zarobljeni buntovnik . Ja sam opet to gledala i upijala svaki osjećaj koji je u trenutku kada je dijete vidjelo tanjur proletio zrakom. Dijete je lišeno osjećaja da situacija može biti bolja. Ne zna za drugo.



Gledala sam ljude kako se svađaju. Što govore. To je tako drugačije od onog što bi ja u tom trenutku rekla. Normalno da je. Ali zašto oni to ne gledaju tako? Zar je moje mišljenje bolje od njihovog? Mojim bi se došlo do rješenja, a njihovim ne? Na kraju će se ipak pomiriti, ali ne na onaj način na koji bi ja to napravila da sam u situaciji u kojoj oni. Pomirenje rezultira istim, a što je različito što se dogodi na putu do toga?



Once she tried to get to hell.
She came to beautiful place,
There were people with red faces.
They were dancing.

Ljudi – događaji – reakcije - uspomene

Različite životne situacije u meni ostavljaju dojam. I to skoro svaka gesta na strančevom ili licu poznanika. Na kraju proteklog dana cijeli film u glavi odvrtim unatrag i zaustavim se na možda dvije sekunde tog dana koje mogu vrtjeti opet i opet i opet ispočetka. Koliko je mogućnosti da se sami u hipu bacimo u rupu najgorih misli i osjećaja, ili da nadmašimo sebe u nekom pozitivnom pogledu.

Koliko smo to što mislimo da jesmo?



Govorim o stilovima, uz onaj stil odjevne prirode, malokad se govori o stilu ljudi kao samih. Način na koji razmišljaju, reagiraju u određenoj situaciji, način na koji zrače i izgledaju…karizma.
Srećem jako malo osoba koji me ne ostavljaju ravnodušnom. A volim dok ne ostanem ravnodušna. Jer se ne želim izgubiti u nametnutoj kolotečini u kojoj su si ljudi sami stavili lisice na ruke.


She went to paradise.
She saw a beautiful place.
The people had white faces.
They were singing.




…Danas su svi nešto punkeri. Starke. Rock, punk, metal against cajki. Cure i dečki na blogovima s crno-crvenom podlogom mrze Britney Spears i vole biti tužni. Više ne vole roznu boju. Cool je raditi ožiljke na žilama i pisati nickove s angelima. Broken angel. Veoma.
Svi govore isto. Miješaju se s pravima i to ove smeta. Gube se u više jednoličnih smjesa? Mi smo različite vrste sladoleda.
To me zbunjivalo. Jel loše ako me na ulici prolaznici obučeni na način koji jesu natjeraju da ih smjestim u kut takvih tipova osoba? Kako ne volim segregaciju. A opet će mi se to, kao i većini dogoditi. Trpat ćemo se u ladice i na temelju izgleda i glasina ćemo postati možda netko drugi, a možda ti koji nas trpaju neće biti daleko od pretpostavki. Ali i zanimljivo je da me osoba koju sam isprva vidjela da je obučena najbliže mom ukusu, kako se kreće , izgleda i privukla da se bolje upoznam s njom. I jesam, i kao osoba je bila užasno slična meni, od interesa nadalje.
Kraj nas je bio jedan dečko obučen kao i većina dečkiju u toj okolini. Nije mi se sviđao njegov zlatni lančić. Upoznala sam ga. Nije mi se sviđao kao osoba. Lančić nema veze s njim. Bilo bi smiješno da napišem da ima. Možda ja mislim da ima, ali neću to napisati, jer, kao što kažem, uvijek može biti drugačije. To je samo jedan primjer, ali bilo ih je puno više. Dal je onda odjeća ogledalo čovjekove osobnosti?


Now she was out of any space.
She colored herself to pink and start singing.
She was dancing now too.

Dok sam u društvu različitog karaktera od mojeg, nemogu bit skroz ja, jer jednostavno imam feeling da se moram prilagoditi, u suprotnom bi bila neshvaćena. Jel bolje biti neshvaćen I odbačen ili djelomično svoj I na razini sugovornika? Probala sam biti skroz svoja. Nešto kažem I dobijem odgovor koji mi prouzroči osjećaj pojedene kugle od 3 kg. Postanem glupa I govorim nešto što nikad nebi rekla. Ali ne glumim I ne pretvaram se da sam nešto što nisam. Samo je jedan dio mene zakinut. Uz onoga čiji se dio slagalice spaja s mojim sam definitivno ja.



The people with white faces came.
The people with red faces came.

The Red were watching, and the White were listening.
Now and Red started to sing, and White started to dance.


There was no more White people and Red people.
Now they were all pink.


And they were singing and dancing.

Post je objavljen 27.08.2006. u 00:00 sati.