Pregled posta

Don Pave je bija u pravu

Jednog dana prije nekog broja godina, ja i moja tadašnja zaručnica, a danas supruga, smo „obavili“ vižitu kod popa (gore spomenuti don Pave) u mom rodnom (malom dalmatinskom) mjestu. Uobičajeni posjet prije vjenčanja da se dogovore detalji, predoče „vjerodajnice“ (čiji si, odakle si, di si kršten, ...) i da se malo porazgovara s popom. Onako „neobavezno“. Pa se razgovor dotaknuo i broja djece koju bi „pravi hrvatski par“ trebao imati. I tu su stvari postale zanimljive.
Don Pave je uzeo jedan papirić, uzeo je i olovku, i na papiriću napisao broj 1.
„Jedno dijete“, reče don Pave i energičnim pokretom olovke prekriži tu jedinicu, „to ništa“. Da je don Pave koristio lokalni sleng rekao bi „nula bodova“.
Pa ispod te jedinice na papiriću napiše broj 2.
„Dvoje djece“, i opet istovjetnim pokretom, slično kao kad kod ispravljanja zadaća stavljaš kvačicu da je zadatak dobar, prekriži i tu dvojku, „to je isto slabo. Ljudi misle da je to u redu, ali Hrvata je malo i to nije dovoljno“.
Pa napiše broj 3.
„Troje djece“, pa malo zastane i onda opet na isti način prekriži i tu trojku, „to je samo na prvi pogled dobro. Jer, jedno ti odnese droga, alkohol, auto, loše društvo i onda opet ne valja“.
I onda napiše broj 4.
I osmjeh mu ozari lice: „E, četiri, to je već u redu“. I onda je zaokruži i podeblja, valjda da dodatno naglasi važnog tog broja.
Nakon toga je on još malo lamentirao, kao što to popovi danas vole činiti, mi smo to lijepo pristojno sve odslušali i to je bilo to.

Razgovor sam prenio po sjećanju nagriženom tijekom vremena, pa se gornji citati ne bi trebali uzeti kao 100 % točni ali mislim da dobro prenose bit te (jednosmjerne) konverzacije. Opisani razgovor je kasnije u društvu bila izvor nemile zajebancije (naravno, na račun don Pave) i kao takva bi, da je život lijep i pravedan i da se odvija nekim zamišljenim i predviđenim tokom, čak zaslužio i svoj vlastiti post.

Ali, život ponekad nije lijep, ponekad (prečesto ?) nije ni pravedan, a sasvim je sigurno da se ne odvija zamišljenim tijekom.
I tako je na kraju ispalo da je don Pave bio u pravu.

Jedan trenutak nepažnje, jedan splet nesretnih okolnosti i (u retrospektivi) „krivih“ životnih odluka i u trenutku se sve promijenilo. Posjet policajca u 6 ujutro u nedjelju, izrazi saučešća, i nakon toga ogromna bol. I vječna praznina.

Kad bih vjerovao u Boga mogao bih se „tješiti“ da je, eto, neki „don Pave“ gore na nebu, iz nekih samo njemu i Bogu znanih razloga, odlučio prekrižiti dvojku koja je stajala kod imena mojih roditelja, pretvoriti je u jedinicu i ostaviti vječnu prazninu u našim životima. „Nedokučivi su putevi Božji“ mogao bih se tješiti s nadom da ću se jednog dana opet naći s bratom i pitati ga što se desilo te noći, na tom ravnom dijelu široke ceste da je pad s motora pri umjerenoj brzini (80 km/h) bio tako koban.

Ali, ja eto, ne vjerujem u Boga. I, nažalost, prilično sam siguran da više nikada neću vidjeti svog brata.

I onda ostaneš sam.

Istina, roditelji su još uvijek tu, iako ih življenje trenutno uopće ne zanima.
I obitelj je tu – supruga puna podrške i dvoje prekrasne djece koji su sada jedini razlog smijeha u kući.
I prijatelji su tu (malo ih je, ali vrijede).

Ali, nitko ne može ispuniti tu prazninu.

Jer imati brata (ili sestru) znači kroz cijeli život biti blagoslovljen prisutnošću osobe koja ti je generacijski bliska a s kojom si vezan krvnom vezom. A krv se računa – zato jer ti je ona (za)dana za cijeli život. Imao sam prijatelje u svom životu koji su mi bili kao braća (a ponekad i više od toga) a koji su odavno svedeni na sjećanje na davne dane i (možda) broj u adresaru. Bili su, i prošli. Neki su (rijetki) i ostali. I to im daje posebnu težinu.

Ali brata više nema.

Nikad više picigin neće biti isti (iako smo nekidan odigrali neke od najboljih poteza ikad), nikad više ni Warcraft neće biti isti (a ostati će zapisano da mene i brata nitko nikad nije pobijedio 2 na 2), nikad više se neće odigrati turnir u trišeti i briškuli sa svih 6 „originalnih“ sudionika i nikad više nećemo u jedan poslije ponoći zapaliti i u tišini ljetne noći, dok svi u kući spavaju, diskutirati o životu, politici, selu, susjedima i svemu ostalome što nam padne napamet.
Nikad neću biti stric, a moj sinčina nikad više neće zaigrati nogomet sa svojim strikom.

Previše je tih nikad više ...

Da li bi bilo išta lakše da imam još kojeg brata ili sestru ? Sigurno ne bi. Ali bi život koji slijedi sigurno bio ispunjeniji.

I zato je don Pave bio u pravu (iako iz krivih razloga, ali to je tema za novi post ...).


Post je objavljen 21.08.2006. u 23:32 sati.