I tako prolete svi ti dani, sve te godine i tako prolazi nam taj jedini život i jedino što nam ostaje jest samo pomisao na neke dane koji su prošli, na sve te uzdahe, na još sve te otvorene rane, na sve te uspomene koje nikada neće nestati iz nas. Sve se nekako vrti u krug. Danas samo ti, sutra opet samo ja... Dan kasnije vjerovatno netko treći...
Sreća pogodi baš svakog makar samo jednom u životu. Kod nekog i ostane, kod nekog samo proleti, a ponekada niti ne primijetimo da je tu kraj nas. Cijelo svoje vrijeme gubimo na neke nevažen stvari koje nas okružuju, izgubimo se u kompletnom besmislu s ciljem da otkrijemo bit cijele stvari, očajnički tražimo slamku spasa za bijeg odavde, iz ovih prostora. Svaki dan izbjegavamo okrutnu stvarnost tražeći izlaz u svojoj mašti i prolaznosti svega oko nas.. Ponekad postoji želja za život u snovima gdje je sve prekrasno, opustiti se od svega, pokušati zaboraviti da je oko nas samo bol, ta jedina bol koja postoji, koja je uz tebe poput sjene u polumraku, ta bol koja je dio života poput sreće.
Trebalo je vremena da se spustim na zemlju, da primijetim da stvari nisu onakve kakve bi želio da budu, da ne mogu biti takve kakve sam zamislio da budu, da svijet oko mene nije onakav kakav bi htio da jest, da život nije postelja od ruža. S vremenom, bol i tuga u meni pretočili su se u osmijeh i veselje umjestu suza i depresije, nekako ipak s nekom iskricom u oku ili prošlošću u glasu. Navikne se čovjek na sve, pa i na ono loše. Sudbina, jest kakva je, ako je ne možeš pobijediti, pridruži joj se, vjeruj joj...
Moj život nije prestao, i dalje sunce sije svoje zrake, i dalje se zabavljam i dalje sam veseo, trudim se krenuti dalje što jače mogu, trud se počeo isplaćivati.
Zamislio sam, bila je u mom životu samo dio sunca, samo netko da mogu reći da sam voljeo nekog. A volio sam, možda u tome trenutku više niti sam ne znam koliko. Čovjek shvati što je imao kada to izgubi. Nisam lagao, kada je vrisak poletio koliko mi nedostaješ, koliko si mi trebala, i koliko sam bio izgubljen bez tebe. Ti dani su prošli, ljudi se smire s vremenom, počinju učiti svoj život, počinju shvaćati sebe, počinju tražiti izlaz. Prošlost.. prigušeni uzdasi iz srca, svaka kap suze na licu,i laž samome sebi-to je kiša, a ne moja suza. Ja sam jači! Prošlost, podignute glave kretanje prema naprijed, puzanje unutar sebe, samo da te ne povrijede, da vide da si jak, da to možeš podnijeti. Unutar sebe, praznina, jad i čemer. Preboli se i to..
A ti? Koja je tvoja uloga u toj priči? Kamo tebe svrstati u tu priču? Zašto te ne mogu svrstati ni u jedan segment patnje i boli ove priče? Gdje si da vidiš da više ne pokrećeš pomutnje u mojim redovima? Gdje si da vidiš da više nema onog osjećaja u mojim očima kad te vidim? Nadam se da si sretna, da si tamo, na tome mjestu..
Bog mi je bio svjedok koliko sam te volio, ali Bog mi je svjedok sada da ti kaže koliko te sada cijenim i ne volim. Želim te za prijatelja, prijatelja kojem neću reći sve, čak prijatelja za kojeg ne želim da ovo čita. Znam da bi te ove riječi povrijedile, zato bolje da ostanu gdje jesu, da ostanu ovdje i tu neka pokušaju preživjeti. Vrijeme ide dalje, vrijeme liječi i vrijeme boli. Bez tebe sam umirao, a sada – i nemam te i imam te...
Poanta, krenuti dalje.. može se, ako se stvarno želi.. pjesmica..
Vrata od zlata
Kucam na tvoja zlatna vrata,
tako lagano, na zlatna vrata
Kucam već dugo, kucam tiho,
da te probudim nježno
da mi otvoriš, ..snena
da te vidim takvu
pospanu, nasmijanu
da me zagrliš
primiš pod svoje
povedeš..
uzmeš sve moje
sakriješ me u snove, koje
čuvaju vrata zlatne boje
-Josip-
Post je objavljen 18.08.2006. u 11:45 sati.