Pregled posta

Umrla je Doha

Ode ...
Propade ...
Probati će još s umjetnim disanjem, ali gotovo je ...

???

Ko je ta „Doha“ ? Čija je ? Di živi ? Što se desilo - pitate se Vi dragi štioče sve misleći da je to bila neka važna persona (da ne bih, u stilu legendarnih likova iz crtića, žaba Tora i Panča, rekao „vrlo važna žaba“ :-).

A jest, bila je to „vrlo važna žaba“. Koliko važna, moći će se reći tek za 5 – 10 godina. Možda će čak (ne daj Bože) u povijesnim knjigama jednog dana stajati: „Da tog, 24. srpnja, anno domini 2006 nije umrla Doha, možda bi sve bilo drugačije“.

Ali, umrla je.
Tihom, birokratsko-proceduralno-administrativno-u biti-nedostatkom-volje-i-vizije smrću je u povijest otišla trenutna runda pregovora o slobodnoj trgovini, tzv. Doha round.

A bila je bolesna, to se već neko vrijeme znalo. Ipak, gotovo uvijek se u toj priči spominjalo da su i Dohini prethodnici (GATT koji je je u prvoj verziji zaživio još 1947, da bi zrelost postigao u 80-tim, tzv. Urugvajskom rundom kojom je prerastao u WTO) imali sličnih problema. Uvijek je bilo povuci-potegni, ali bi se stvari nekako uspijevale izvući.

Ali ne i ovaj put.

Nakon maratonskih 14-satnih pregovora između Amerike, EU, Japana, Australije, Brazila i Indije, Pascal Lamy, generalni direktor WTO-a, je proglasio smrt.

E sad, ako niste dobro upućeni u stvar (a barem je 90 % šanse da niste), sve to zvuči malo čudno. Kako runda pregovora o slobodnoj trgovini može „umrijeti“ ? I što je to uopće „runda pregovora o slobodnoj trgovini“ ?

First things first, odnosno, najprije činjenice.
S obzirom da države danas (sve više i više !) međusobno trguju, nužno je uspostaviti pravni okvir unutar kojega se ta trgovina obavlja, odnosno postaviti skup formalnih (i pravno obvezujućih !) pravila pod kojima će se ta trgovina odvijati. Poglavito to znači definirati (i ograničiti) carine i razne tarife koje države mogu postavljati na uvezenu robu. U osnovi, takva pravila su potrebna zato jer sve države imaju instinktivno merkantilistički pristup trgovini – „ono što ja proizvodim jeftinije (čitaj konkurentnije) od tebe bi ti trebao uvesti bez carina (i time omogućiti veći uvoz odnosno izvoz i profit za mene), a ono što ti proizvodiš jeftinije od mene – e tu ću ja opaliti carine kako bih zaštitio svoje domaće proizvođače koji nisu konkurentni na globalnom tržištu“.
Takav princip vodi u ekvilibrij gdje svi opale carine 100, 200, 1000 % na uvezenu robu i gdje nitko s nikim ne trguje. E, zato su potrebna pravila (međunarodni ugovori) kojima će se ograničiti mogućnost postavljanja carina, i time liberalizirati međunarodna trgovina. A ta pravila se dogovaraju tijekom runde pregovora o slobodnoj trgovini. Trenutna runda, u kojoj se trebalo ispregovarati nasljednika WTO je trebala započeti 1999, na konferenciji u Seattle-u, 1999 (to sam morao pogledati u Wikipediji) - mislio sam da je to bilo 2003 !?? Toliko je već prošlo ? Koliko sam samo članaka o tome u međuvremenu pročitao u Economistu :-). Uglavnom sa strepnjom, (ponekad) prožetom nadom.
A koji su tek rusvaj napravili NGOs u Seattleu :-))) Toliko su omeli konferenciju protestima, paradama, sukobima s policijom da ovi nisu uspjeli niti započeti rundu pregovora. Amerika se sramila, odnosno bila ponosna, ovisno o točki gledišta :-) (btw. 1999. je bila godina kad je .com boom u Americi bio na vrhuncu. Mislio sam tada, a mislim i danas, da im je jednostavno bilo predobro i da su imali (previše :-) vremena i volje posvetiti se „izvannastavnim“ aktivnostima – okoliš, antiglobalizacija, rat protiv siromaštva – sve je to bilo tako in, a NGOs si su tu bili da majstorski kanaliziraju tu energiju u konkretne ciljeve – notta bene, hvalevrijedne ciljeve, ali koji zahtijevaju racionalnu i pažljivu cost-benefit analizu, i to ne samo ekonomsku, a ne iracionalno i apsolutno postavljanje svetog cilja antiglobalizacije – pogotovo je to bilo licemjerno od „hipija novog vala“ u SAD kojima je dobro upravo zahvaljujući globalizaciji i činjenici da su Kinezi spremni za male pare raditi ono što oni spremni nisu).
Pa kad porođaj nije uspio u Seattleu, pokušali su, uspješno u Dohi 2001. Retrospektivno, već se tada znalo da su izgledi preživljavanja do zrelosti slabašni. Ali, guralo se. I to uglavnom probleme pod tepih. I kad je došao deadline, kad guranje neslaganja pod tepih više nije bilo moguće, proglasili su smrt.

Aha, ček stani ? Malo mi je to sad sve jasnije, ali otkud ta smrt, što se ne mogu dalje dogovarati ???
E, ne mogu. Razlog se zove Fast-Track Trade Authority. To je ovlaštenje predsjedniku SAD-a da pregovara o trgovini. Preciznije rečeno, ono što predsjednik ispregovara će Kongres prihvatiti (ratificirati) u komadu (da/ne glasovanjem), bez amandmana (jer, ukoliko se kongresmenima dopusti ubaciti amandmane u ugovor, moš ga odmah baciti u smeće, jer ostale države neće prihvatiti te amandmane – e jebi ga, američki sistem checks-and-balances ima svojih mana). E, to ovlaštenje za predsjednika Busha istječe u srpnju 2007. godine. A da bi se ispregovarani skup pravila formalizirao u konkretne ugovore, sa provođenjem svih pripadnih administrativnih radnji, potrebno je barem godinu dana. A sljedeća ministarska konferencija WTO-a je na jesen. Znači prekasno.

I, na čemu je „pala“ ta Doha, pitate se vi, olakšani saznanjem da eto, ipak nitko baš nije mrtav, nego je to više onako, je li, apstraktno ? Hm, to mora biti nešto high-tech, svemirsko, ma posve nerazumljivo običnom smrtniku.

Ma ne ....

Doha je pala na .... poljoprivredi.

Da, da.
Na dobroj, staroj poljoprivredi.
Odnosno, preciznije rečeno, na „zaštiti“ poljoprivrednih proizvoda. U biti, radi se samo o nekoliko brojeva (dobro, nekoliko tisuća brojeva, ali ajde, svi su slični). Tipa, koliko država smije potrošiti novaca dnevno na subvencioniranje jedne krave ! Odgovor, EU 2 dolara dnevno, a Japan, bogami i 7 dolara dnevno (zamisli, japanska država svakom japanskom stočaru za svaku njegovu kravu daje, poklanja, daruje 7 (sedam) dolara dnevno !!! Zašto – jer mu se inače ne isplati). Ili npr. koliko tona govedine će SAD smjeti izvesti u EU. I slično. Pamuk, banane, riža, take your pick. Za svaki poljoprivredni proizvod netko želi izuzetke, bolje uvjete, dopuštene veće subvencije, manje kvote za uvoz.
A sve zato da bi domaći farmeri bili sretni :-))) Nitko ne želi seljake i traktore na ulicama (i autocestama :-). Moćni su, nema što.

I dobro, sad već zainteresirani, pitate se kako je to sve palo u vodu. Pa, otprilike ovako. U novoj rundi pregovora je trebalo dogovoriti daljnje redukcije carina i tarifa te ukidanje kvota za široki skup proizvoda (i usluga, ali do toga nisu ni došli :-).
Amerika je bila donekle neodlučna (domaći su pritisci i tamo gadni, iako su značajno sofisticiraniji od pojavljivanja seljaka na ulicama) ali svjesna problema i želi značajan napredak u liberalizaciji i redukciju subvencija i do 60 % i shodno tome nude značajne ustupke sa svoje strane. Međutim, Evropa ne uzvraća svojim ustupcima, odnosno, oni bi u svom standardnom stilu ni vrit ni mimo – ne bi baš rado rekli da im se to sve u stvari uopće ne sviđa i da se nema što ko petljati u to koliko će oni subvencionirati francuske farmere, pa onda pričaju o nekim simboličnim mjerama liberalizacije. Tu se uključuju i zemlje u razvoju koje se osjećaju prevarene WTO-om i sada traže veće otvaranje tržišta SAD i EU za svoje proizvode a svoja tržišta ne žele liberalizirati (pa drže carine na 95 %). Pa Kina i Indija koje se iz interesa također trpaju u vagon sa zemljama u razvoju, iako su već ekonomski giganti. I kad sve to zbrojiš, malo je razumljivije da se nisu mogli dogovoriti.

I, ko je na kraju kriv ? Pa, biti će zanimljivo čitati u novinama prebacivanje krivice s jedne na drugu na pa treću stranu, ali objektivno govoreći, činjenica jest da je Evropa u pogledu otvorenosti tržišta poljoprivrednih proizvoda „gora“ od Amerike (uostalom, nisu bezveze još davno neki opisali EU kao „pravni okvir u kojem njemačka industrija subvencionira francuske farmere“ pa se tako polovica budžeta EU troši na CAP (Common Agricultural Policy), odnosno na subvencioniranje poljoprivrede). Kao da nemaju pametnijih stvari za potrošiti novce (obrazovanje recimo).

A ko je pušiona ? Pa, uglavnom zemlje u razvoju. Jedna studija Svjetske Banke predviđa da bi dobici od liberalizacije trgovine bili 280 milijardi dolara, od čega bi na zemlje u razvoju otpalo 86 milijardi što bi bilo dovoljno da se otprilike 66 milijuna ljudi izdigne iz siromaštva. Ali, u konačnici je ipak važnije da onih nekoliko desetaka tisuća francuskih farmera ipak sebi može svake druge godine kupiti novi auto (umjesto recimo svakih četiri), a tih 66 milijuna Afrikanaca, Latinoamerikanaca i (ponešto) Azijata – e a oni neka brinu svoje brige. Sorry baby, vi ste na radaru samo kad se tu i tamo Bono pojavi u vijestima, ili kad se akumulirana „krivnja“ istroši organiziranjem Live Aid koncerta, ili kad zavlada neka masovna glad (recimo u Etiopiji ili Somaliji) pa se onda svi dušebrižnički očituju o tome kako „jest, imamo problem siromaštva, to bi trebalo riješiti“ i onda se skupe „pametne“ birokratske glave i donesu „plan“ o smanjivanju siromaštva na polovicu do, recimo 2010., ili 2015. ili već neke godine koja je dovoljno daleko da se u stvari SAD ništa konkretno ne mora napraviti. A kad dođe rok i kad gotovo ništa nije napravljeno, onda će se opet skupiti i opet napraviti novi plan i opet postaviti neku daleku godinu kao milestone i priča počinje iz početka. Tako je već barem 30 godina, a kako mi se čini biti će tako i slijedećih 30. Svima su puna usta borbe protiv siromaštva, ali kad treba nešto konkretno napraviti i podnijeti određeno, iz perspektive malog Etiopijca kojem se od gladi napuhao trbuh doista minimalnu žrtvu, e onda je priča drugačija.

Razumijem ja te sve ljude. Frka je kad se odjedanput moraš natjecati s milijardu Kineza i milijardom Indijaca koji su spremni (i sposobni) raditi neke poslove (ali samo neke, i tu je bit !!!) i za 10 (ili 100) puta manju satnicu. Takva situacija zahtjeva optimizam i vjeru u sebe, a to mi se, pogotovo u Evropi, čini in short supply.

Napredak u liberalizaciji globalne trgovine je već imao uspona i padova (recimo, gadno je bilo tamo početkom 20-tog stoljeća – kad su vladali merkantilistički instinkti i Velika Depresija), ali imam vjere da će se stvari ipak dovesti u red. Možda će se daljnji napredak postići za 5, 10 ili 20 godina, ali imam vjere zato što je to jedini mogući put. Svijet kulturološki sve više i više postaje globalno selo, i za očekivati je da će se ta integracija nastaviti i u ekonomskom pogledu.
Jedini zajeb je politika. I političari koji radi svog kratkoročnog interesa (čitaj ponovni izbor) ne djeluju kao prosvijećeni (da ne kažem tehnokratski) izabrani članovi društva koji će educirati javnost, temeljito objasniti alternative, prednosti i nedostatke već naprotiv aktivno sudjeluju u stvaranju „masovne histerije“ podilazeći temeljnim ljudskim egzistencijalnim strahovima.
Stoga, iako je Doha mrtva, imam vjere da ću do kraja svog života (ajde recimo još 40-50 godina, iako sam nedavno doživio bolan podsjetnik koliko se takva očekivanja u trenutku mogu istopiti) vidjeti svijet u kojem 7-8 milijardi ljudi u harmoniji, bez ili s minimalnim administrativnim granicama nametnutih nacionalnošću, živi i radi s ciljem dosizanja što kvalitetnijeg života. U današnjem svijetu u kojem skoro 2 milijarde ljudi živi u, nama Evropljanima nepojmljivom siromaštvu, to izgleda kao visoko postavljen cilj. Nade se ponekad (prečesto) iznevjere, ali ova kod mene još živi ...
Francuskim farmerima usprkos ;-)


Post je objavljen 03.08.2006. u 00:51 sati.