Marketing
ŠIŠMIŠI
Šišmiši ili netopiri (Chiroptera) su red iz podrazreda viših sisavaca unutar razreda sisavaca. S ukupno 1100 vrsta netopiri su, iza glodavaca, red sisavaca s najvećim brojem vrsta. Red se dijeli na dva podreda:
Velešišmiši (Megachiroptera)
Sitnošišmiši (Microchiroptera)
Bliska srodnost ove dvije grupe, dakle monofilija taksona šišmiša se u međuvremenu smatra vrlo vjerojatnom, no još uvijek ju se osporava.
Znanstveno ime je izvedeno iz grčkog, i u doslovnom prijevodu bi značilo "krilate ruke".
RASPROSTRANJENOST:
Šišmiši su rasprostranjeni na gotovo cijeloj zemlji, nema ih samo u polarnim područjima i na otocima koji su jako udaljeni od kontinenata. Na nekim otocima (primjerice na Novom Zelandu) su do dolaska ljudi bili jedini sisavci.
OPIS:
Šišmiši su jedini sisavci, a uz ptice i jedini kralježnjaci koji mogu aktivno letjeti. Neke grupe sisavaca (kao leteća vjeverica, vjeverica bodljikavog repa, veliki klizač i leteći tobolčar) imaju, doduše, letne kožice između udova, ali mogu samo kliziti s višeg položaja prema dole. Suprotno tome, šišmiši mogu letjeti i uvis.
Lijetna kožica se sastoji od dva sloja kože i proteže se od zapešća do ramena i između nogu. Ovaj dio se naziva Uropatagium (pobliže vidi letna kožica) i uključuje i rep - ako postoji - i često služi za obuhvaćanje plijena. Palac je kratak (ne postoji samo kod Furipteridae) i završava s kandžom, dok su preostala četiri prsta jako produžena i napinju letnu kožicu. Dok velešišmiši uglavnom imaju kandžu i na drugom prstu, većina sitnošišmiša ju nema. Trn na peti služi zatezanju repne letne kožice. Za razliku od većine drugih sisavaca, stražnje noge su okrenute prema natrag i završavaju s pet prstiju s kandžama. Gusto, svilenkasto krzno šišmiša je najčešće sivo do smeđe, iako postoje i bijele i šarene vrste.
Veličina ovih životinja se od vrste do vrste jako razlikuje. Tako se svinjoliki šišmiš veličine od samo tri cm i težinom od 2 gr uz etrurskog malog miša smatra najmanjim sisavcem, dok velešišmiš kalong može imati raspon krila i do 1,7 m i doseći težinu od 1,5 kg.
NAČIN ŽIVOTA:
Većina šišmiša, osim nekih vrsta velešišmiša, su noćne životinje koje dan prespavaju u nekom skrovištu. Pri tome vise ovješeni s glavom prema dole što im u slučaju opasnosti omogućuje bijeg prema dole jednostavnim otpuštanjem kandžica. Za držanje za podlogu im nije potrebna snaga jer se pod njegovom težinom tijela kandžice automatski skupljaju oko podloge. To je razlog, da niti uginule životinje ne padaju s hvatišta. Za orijeniranje u okolišu kao i za utvđivanje položaja lovine tijekom svojih noćnih letova šišmiši imaju vrlo dobro razvijenu mogućnost korištenja ultrazvuka. Ustima ili nosom ispuštaju ultrazvukove izvan područja čujnosti za ljudsko uho. Neke vrste (Megadermatidae, Phyllostomidae) su za pojačavanje tih zvukova razvile upadljive izrasline na nosovima koje podsjećaju na listiće. Uši su im dobro razvijene s često velikim ušnim školjkama kako bi bolje hvatali povrat ispuštenih ultrazvukova. Velešišmiši, osim rozetnih, nemaju razvijen eholokacijski sistem. Šišmiši dobro vide, ali većina ima naročito dobro razvijen njuh.
Šišmiši tijekom dana spavaju u najrazličitijim skloništima, a pritom velešišmiši češće spavaju na drveću. Formiraju kolonije koje mogu imati i više tisuća jedinki, ali postoje i vrste koje žive samotnjački. U hladnijim područjima zimu provode u zimskom snu ili sele u toplija područja. Tijekom dnevnog spavanja im se metabolizam usporava više nego kod svih ostalih sisavaca.
GODIŠNJI CIKLUS ŠIŠMIŠA UMJERENOG POJASA:
*PROLJEĆE*
Buđenjem prirode i pojavom kukaca i šišmiši se bude iz zimskog sna (hibernacije), te odlaze na toplija mjesta (špilje, duplje drveća, tavane kuća i sl.) i neko se vrijeme pojačano hrane. Tek se tada ženkama u utrobi počinje razvijati plod iako su se parile u jesen. Često se okupljaju u velike porodiljske kolonije. U kasno proljeće kote najčešće samo jedno mlado, koje se odmah po okotu uhvati za majku i siše mlijeko. Za vrijeme odlaska u noćni lov majke ostavljaju mlade u tzv. «dječjim vrtićima», a svaka majka prilikom povratka prepozna svoje mlado.
*LJETO*
Mladi šišmiši već nakon dva mjeseca počinju samostalno letjeti i loviti kukce. Najviše kukaca ima u zoru i sumrak pa za šišmiše zaista možemo reći da su aktivni «od sumraka do zore». Kako su mladi šišmiši znatiželjni nerijetko, istražujući, ulijeću i kroz otvorene prozore naših domova. Ne zna se, zapravo, tko je tada u većem strahu – domaćin ili nezvani gost. Samo treba ugasiti svjetlo, otvoriti prozor i šišmiš će nakon početnog šoka sam napustiti prostoriju.
*JESEN*
Jesen je najbolje razdoblje za sakupljanje rezervnih masti jer se bliži zima. A i sezona parenja je u tijeku, ali razvoj ploda morati će pričekati povoljnije razdoblje. U kasnu jesen traži se dobro mjesto za hibernaciju. Tada neke vrste sele daleko, neke i po nekoliko stotina kilometara. Većina vrsta vjerna je mjestu na kojem hibernira (kao i mjestima na kojima donose na svijet mlade). Takva mjesta treba posebno zaštititi.
*ZIMA*
Kukaca zimi nema i treba prebroditi to kritično razdoblje. Relativna vlaga i temperatura, kao i strujanje zraka, vrlo su bitni prilikom izbora mjesta za zimski san. Spilje su im omiljene jer je u njima temperatura konstantna. Temperatura šišmiša je zimi svega nekoliko stupnjeva viša od okolne temperature. Sve su životne funkcije svedene na minimum; usporava se rad srca, disanje, metabolizam. Štedi se energija. Svako nepotrebno buđenje ugrožava opstanak – temperatura tijela se povisi na oko 40°C i za to se troši toliko energije iz rezervnog masnog tkiva koliko bi moglo dostajati za još tri tjedna neporemećenog sna.
PREHRANA:
Šišmiši, ovisno o vrsti, jedu različitu hranu. Temeljem hrane koju jedu ih se može svrstati u nekoliko grupa, što nije vezano za sistematiku tih životinja.
Insekti: Većina vrsta su kukcojedi. U tu skupinu spada većina vrsta koje žive u Europi.
Voće: U skupinu koja se hrani uglavnom voćem spada većina velešišmiša, ali i neki sitnošišmiši Stenodermatinae koje nazivaju "voćnim vampirima" a žive na američkom kontinentu. Ova skupina živi samo u tropskim i suptropskim područjima gdje tijekom cijele godine ima dovoljno voća.
Cvjetovi i nektar: Ovoj hrani prednost daju velešišmiši Macroglossini kao i sitnošišmiši Glossophaginae. Vrste koje se hrane cvijećem i nektarom su malene, imaju duge njuške i dugačke jezike, a igraju važnu ulogu u oprašivanje biljki.
Kralježnjaci: Neke se vrste hrane pticama, žabama, gušterima i malim sisavcima, kao i glodavcima ili drugim šišmišima. To su prije svega razne vrste iz porodica kopljonosih šišmiša (Phyllostominae) i Megadermatidae. Neke vrste iz porodice Noctilionidae specijalizirale su se za lov riba. Sve ove porodice su iz podreda sitnošišmiša.
Krv: Prehranu krvlju su razvile samo tri vrste vampirskih šišmiša (Desmodotinae) koje su svrstane u potporodicu porodice Phillostomidae.
JESU LI ŠIŠMIŠI SLIJEPI???:
Sve vrste šišmiša imaju oči i vide. Osobito im smeta osvjetljavanje s bljeskalicom fotoaparata ili svjetiljkom. Većina vrsta ipak se orijentira i lovi plijen pomoću zvuka. Šišmiši kroz usta i nos ispuštaju zvučne signale koji se odbijaju od prepreka u prostoru ili plijena i koje onda ponovo hvataju velikim ušima. Oni zapravo vide ušima, a takav način orijentacije nazivamo EHOLOKACIJA
Šišmiš eholokacijom raspoznaje kukce veličine komarca u potpunom mraku, te zaista nema mjesta strahu da Vam se zaplete u kosu. Većinu njihovih zvukova ne možemo čuti jer imaju visoku frekvenciju. Tako se orijentiraju i dupini i kitovi. Različite vrste šišmiša glasaju se na različite načine. Znanstvenici tako mogu pomoću posebnih instrumenata – ultrazvučnih detektora odrediti koja vrsta šišmiša leti.
ZAŠTO ŠIŠMIŠI VISE GLAVOM PREMA DOLJE???:
Svi znamo da šišmiši vise glavom nadolje, a to rade jer vrlo teško polete s tla pa im je lakše samo se otpustiti sa svoda špilje i – poletjeti. Svod špilje je i najtopliji dio špilje zbog toplog zraka koji se zadržava u gornjem dijelu špilje, a i taj je dio špilje najnepristupačniji raznim grabežljivcima pa su šišmiši ondje najsigurniji.
RAZMNOŽAVANJE:
Malo se zna o razmnožavanju šišmiša (Chiroptera) Noćni način života ovih bića kao i njihova stidljiva priroda pružile su veliki izazov njihovom proučavnju u prirodi. Takođe, velika raznovrsnost vrsta je porazila svaki napor da se generalizuje način njihovog života, pa tim i njihovo razmnožavanje.
Mnoge vrste koje su detaljno proučene imaju seksualne aktivnosti jednom godišnje. Ciklus čitave populacije sinhronizovan je tako, da se skoro sva parenja, rađanja, i briga o mladuncima dešavaju u uskom vremenskom okviru od svega nekoliko dana, ili eventulano nedelja. Većina šišmiša (Chiroptera) se pari sa više jedinki. U mnogim vrstama trudne ženke migriraju u specijalna gnezdilišta-jaslice, gde im se pridružuju hiljade drugih skotinih ženki. Ova gnezdilišta su uglavno toplija nego druga gnezdilišta - osobina koja može da ubrza razvoj mladunca u materici, kao i razvoj već rođenih.
Period razvoja šišmiša (Chiroptera) u materici je relativno dugačak, i varira do 40 dana do 8 meseci (oko 243 dana), u zavisnosti od vrste. Uglavnom rađaju samo jednom godišnje. Mnogi imaju samo jednog mladunca, ali neki imaju blizance, ili kao Vespertilionidae trojke. Reproduktivni ciklus šišmiša (Chiroptera) koji spavaju zimski san je često ometen. Parenje se, kod nas odigrava u jesen, a ženke čuvaju seme u materici sve do proleća, kada dolazi do oplodnje. Kod grugih vrsta šišmiša (Chiroptera), kao što je Meksički voćni ljiljak, oplodnja se dešava odmah posle parenja, ali se onda razvoj oplođenog jajeta zaustavlja nekoliko meseci (dok spavaju zimski san). Šišmiši (Chiroptera) se rađaju naopačke (počevši od zadnjih nogu) - što minimizuje šanse da se krila upetljaju u materici. Mladunci su ogromni, često teže oko 25 do 30 posto težine majke. Prvih nekoliko dana života, mladunče ostaje da visi naopačke, dojeći se mlekom. Pošto se većina mladunaca rađa sama, poremetilo bi majčin balans ukoliko bi mladunče visilo sa strane. Da bi se ovo izbeglo, mladunče visi pod uglom, ustima prikačenim za jednu sisu, dok su zadnje noge okačene o suprotni pazuh. Kod nas se mladi obično rađaju u junu, i tada ženka okoti jedno ili dva mladunca. Mladi šišmiši (Chiroptera) se rađaju danju.
Iako ženke žive u velikim grupama u gnezdlištima-jaslicama, svaka brine samo o svom potomku, i u početku leti s njim dok ne nađe odgovarajuće mesto. U svim vrstama, samo ženke vode računa o mladima. Majke moraju da se hrane same kroz period odgajanja, ali ne mogu da love dovoljno e?ikasno noseći svoje mlade, tako da su mladunci često prepušteni sami sebi u jaslicama nekoliko časova svakog dana. Kada se majka vrati u jaslice, mora da nađe svoje dete u gužvi, naizgled indentičnih, mladih. Ženku vodi sećanje na mesto gde je ostavila bebu, kao i osobiti miris mladunca, i skičanje. Majka tadarida brasiliens može da pronađe svoje maldunče od čak 3000 naizgled identičnih mladih po kvadratnom meru.
1994. naučnici su zabeležili hvatanje 10 odraslih mužjaka Dayak fruit bats u Malaziji, kojima su otkrili grudi pune mleka. Ne zna se da li su ovi mužjaci dojili, ali ako jesu, onda bi oni bili ne samo izuzeci među šišmišima (Chiroptera)(jer mužjaci Chiroptera ne vode računa o mladim), već bi bili jedina vrsta sisara (Mammalia) gdIJe mužjaci doje mlade.
Mladi šišmiši (Chiroptera) rastu brzo. Neke vrste nauče da lete i tragaju za hranom za oko 18 dana. Dok drugima treba značajno mnogo više roditeljske brige: najzavisniji mladunci su vampiri (Desmodontidae), kojima je potrebna roditeljska briga od 6 do 9 meseci nakon rođenja. Evropske vrste nauče da lete nakon 3-4 nedelje. Prvi samostalnilet, mladi će učiniti kada glad postane velika. Prvi plen je uvek mali, ali skupljaju iskustvo i ispituju okolinu. Kada mladi dođu do svog prvog zimskog sna, nešto su manji od odraslih, i mnogi ne mogu da ga prežive, jer često se usled nedostatka rezervi hrane probude…Ako prežive zimu, mladi koji su se rodili u junu, već sledeće leto dostižu punu polnu zrelost.
Dok šišmiš (Chiroptera) sazreva, mora da izbegne čitav niz predatora, uključujući tu i zmije, sokolove, sove, lasice, rakune i divlje i domaće pse i mačke. Kao i druge životinje, šišmiši (Chiroptera) su podložni različitim bolestima, i ?atalnim nesrećama prilikom letenja. Međutim, svaki ljiljak (Chiroptera) koji izbegne ove prepreke može izuzetno dugo da živi. Grubo uzevši, od 10 do 20 godina, u zavisnosti od vrste. Myotis je sisar koji za svoju veličinu živi najduže na svetu, njegov životni vek dostiže čak 32 godine.
UGROŽENOST:
Mnoge vrste šišmiša su ugrožene. Razlozi su najčešće gubitak staništa zbog krčenja šuma u tropskim područjima ali i u industrijski razvijenim državama zbog korištenja pesticida i zaštitnih sredstava u poljoprivrednoj proizvodnji. Prema IUCN (International Union for Conservation of Nature and Natural Resources, ili skraćeno World Conservation Union) je 12 vrsta izumrlo, dok je još 75 vrsta vrlo ugoženo.
PORODICE ŠIŠMIŠA:
-Craseonycteridae
-Emballonuridae
-Furipteridae
-Megadermatidae
-Miniopteridae
-Molossidae
-Mormoopidae
-Mystacinidae
-Myzopodidae
-Natalidae
-Noctilionidae
-Nycteridae
-Phyllostomidae
-Pteropodidae
-Rhinolophidae
-Rhinopomatidae
-Thyropteridae
-Vespertilionidae
Post je objavljen 24.07.2006. u 22:59 sati.