Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/poznateface

Marketing

Sanda Miladinov-Langerholz, glumica, pjevačica i plesačica

Sanda Langerholz
OSNOVNI PODACI
ime: Aleksandra
prezime: Langerholz
spol: žensko
datum rođenja: 18.07.1932 u Zagrebu
zanimanje: glumica, pjevačica i plesačica
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug: Angel Miladinov (? - 04.01.1984)
sin: Kiril Miladinov magistar filozofije, publicist i prevoditelj
sin: Ivan Miladinov TV redatelj
unuk: Mika Miladinov (r.??.07.2001)

Biografija: Diplomirala na Akademiji za kazalisnu umjetnost i zavrsila solo pjevanje u Muzickoj skoli "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu. Angazirana u Zagrebackom dramskom kazalistu (1954-1956) te Varazdinu (1958-1960). Od 1960. prvakinja zagrebackog kazalista Komedija; istaknula se u dramskim predstavama i mjuziklima: Grgic-Kabiljo Jalta, Jalta, Leigh-Wasserman Covjek iz Mance, Stein-Bock Guslac na krovu, Brecht-Weill Opera za tri grosa i Uspon i pad grada Mahagonya i dr. Vodila TV emisije, igrala na filmu (Godisnja doba P. Krelja, 1979). HL.
Gloria 2002., sijecanj, broj: 367
Gloria 2001., rujan, broj: 351


Poznati Zagrepčani o Zagrebu i svojoj četvrti

--------------------------------------------------------------------------------
Sanda Langerholz-Miladinov, glumica, pjevačica i plesačica
Zagreb uvijek otvoreni grad
--------------------------------------------------------------------------------

• ININA zgrada sakrila nam je Sljeme • Kao mlada bila sam općinjena cirkusom • Bacač noževa trenirao je do zadnjeg trenutka, a u međuvremenu je brže-bolje djetetu promijenio pelene • Od novih građana Zagreb mnogo toga dobiva za uzvrat
Danas predstavljamo glumicu i pjevačicu Sandu Langerholz-Miladinov, njezin doživljaj četvrti u kojoj danas stanuje i barem djelomičan pogled na rodni grad. A rodila se, kaže, doma, premda nadomak rodilišta u Petrovoj. To je Padovčeva, jedna od poprečnih ulica između Petrove i Maksimirske. Kako je, navodno, tada u rodilištu vladala epidemija babinje groznice, mama Zora ju je, za svaki slučaj, odlučila roditi u vlastitoj postelji.
Otada je život naizmjence tekao mirnijim strujama i brzacima. Njezina je današnja ulica dugo bila kratka i slijepa. Do novijeg doba zvala se po teoretiku socijalizma Svetozaru Markoviću.
Potom kao da je progledala, otvorila se prema malom, ali ljupkom parku iza lijevog bloka zgrada, i dobila ime fra Filipa Grabovca.
Na mjestu današnjeg parka, svojedobno su bila tvornička skladišta.
- Za vremena otkad smo mi ovdje, a to je od 1970. - u svoj nas kvart uvodi gospođa Langerholz - Miladinov - zadnjih 15-ak godina ovaj dio grada dobiva drukčije konture izgradnjom novih zgrada u cijeloj ulici. Ja, međutim, živim u starom, rekla bih reprezentativnom zdanju, sagrađenom prije gotovo 65 godina, ali situacija s upravljanjem tim zgradama nekako ne štima. Naša je već više puta fotografirana kao ruina usred grada. Činjenica je i to da su se ljudi vrlo teško navikli na privatno vlasništvo, a pogotovo na zajedničko održavanje kuće u kojoj žive.
Sanda je, kaže, od malih nogu rasla u privatnom obiteljskom stanu i to joj je u navici, ali kad se sjeti koliko stanara s različitih strana, vrlo se teško usklađuju sve te navike, potrebe i obveze. Taj joj se novi način upravljanja zgradama ne čini najboljim rješenjem. Misli da će trebati još vremena da se sve to dovede u red.
- Naša je zgrada peterokatnica, mi stanujemo na petom katu, ima lift koji bi se po svim tehničkim mjerilima trebao obnoviti. U jednom, odvojenom dijelu, doduše prostranog stana, živim ja, u drugome moj mlađi sin Ivan sa suprugom Anamarijom i sinčićem Mikom, dok stariji sin Kiril, sa suprugom Marinom, stanuje na drugoj adresi. Dakle, ne daj Bože da lift stane na dulje vrijeme.
- Ovaj se kvart uz Šubićevu ipak mijenjao. Čega se vi sjećate?
- Dakako da se ja ne sjećam promjena o kakvima je govorio akademik Supek u vašem nedavnom nasipu, ali mi je bilo vrlo zanimljivo ono o Laginjinoj ulici koja je u našem susjedstvu. Ondje je osnovna škola u koju su išla moja djeca. Također se sjećam, dok sam prvih poratnih godina bila učenica Muzičke škole na Trgu žrtava fašizma i kako sam iz Trnja, gdje sam tada stanovala, uredno dolazila tramvajem, koji je nastavljao dalje Ulicom socijalističke revolucije, odnosno prijašnjom i današnjom Zvonimirovom.
Ne sjećam se da je ovaj dio grada bio baš ladanjski, s vilama i vrtovima. Već su postojale okolne ulice, Nodilova, Ulica Crvenoga križa i druge. Bio je to već urbanizirani dio grada u koji smo se dolesili iz Bleiweisove.
To je pak onaj dio oko Zapadnog kolodvora, gdje smo moj pokojni suprug Angel i ja kupili prvi vlastiti stan. Ondje su nam se rodili dečki, pa je stan ubrzo postao premalen.
Dakle, kad smo 1970. godine došli ovamo, oko našeg bloka nije bilo gotovo ničega, osim ograđenog dijela skladišta Elke, preseljene tvornice kablova. A na prostoru nedavno preseljene tržnice s Kvatrića i oko njega, svojedobno su također bile tvornice Badel i Gorica posuđe.
Preko puta naše zgrade, na mjestu gdje je sada INA, bila je tvornica Sila koja je, ako se ne varam, proizvodila parne kotlove i jako zagađivala zrak i okoliš, kao i Elka. Srećom, nešto prije nego smo se mi doselili, te su se tvornice zatvorile. Bili su još samo zapušteni, ali ograđeni prostori.
Kad se pak odlučivalo o tome što će se graditi umjesto tvorničkih hala, sakupljali su se potpisi po cijelom kvartu. Građani su htjeli da se tu uredi jedan središnji, ne preveliki park, kakav je taj dio grada zaslužio nakon svih tih tvornica što su ga gušile.
To je već bilo skoro dogovoreno, međutim, INA je bila jača i sagradila je taj, kako ga ja zovem, crni bunker koji nam je zagradio pogled na Sljeme, jer je mimo svih urbanih normi nadvisio naše zgrade.
Inače je, sjeća se Sanda, na tom prostoru pije INA-e često gostovao cirkus, na veselje sve djece iz susjedstva.
- I ja sam sa stvarnim zanimanjem s terase promatrala život tih ljudi u njihovim kolima, pod šatorima, u svakidašnjim poslovima, kao da su nam u dvorištu. Čovjek ne bi rekao da su to tako jake i skladne organizacije. Ostali bi tu po nekoliko mjeseci i njihova su djeca išla u školu s našom djecom. Tako bi nastavila tamo gdje bi se preselili.
Osim svega, meni su, kao glumici, bili doista zanimljivi i zbog izvjesnih rituala pred nastupe, kroz koje na svoj način prolazimo svi mi kazališni ljudi. Ja sam normalno obavljala svoje kućne poslove prije predstave, neovisno o ulozi što me čeka na pozornici. A znam mnoge kolegice kod kojih se na dan predstave u kući hodalo na prstima.
Promatrala sam tako te cirkusante, koji javno nastupaju, kao ljude koji su imali čak teže zadatke, hodanje po užetu, bacanje noževa i slično. Dobila bih dobru pouku, promatrajući čovjeka kako do zadnjeg časa prije nego što će dvadesetak noževa zabiti u auru vlastite žene, prislonjene na drvenu podlogu, brže-bolje promijeni pelenu svome djetetu i onda trči u arenu.
Sjećam se, također, da je na tom trokutu između Šubićeve, Derenčinove i Martićeve prije INA-e svoju prvu izložbu imala danas poznata grupa Biafra. Umjetnici, kipari, od stiropora su pravili ljudske figure u prirodnoj veličini i to je u tom ambijentu izvrsno funkcioniralo.
Danas je to lijepo sređena četvrt i stvari puno bolje funkcioniraju. Na kraju, makar i u natuknicama, recimo koju o dugom i bogatom umjetničkom putu Sande Langerholz-Miladinov.
Nakon dvogodišnjeg učenja klavira kod poznate pijanistice Melite Lorković upisala je solo pjevanje, čemu se i namjeravala posvetiti. Pri kraju šestogodišnjeg školovanja na srednjoj muzičkoj školi u Gundulićevoj ulici, na nagovor profesora Habuneka i nekih drugih, upisala je Akademiju za kazališnu umjetnost. Osim Habuneka, profesori su joj bili Kosta Spaić, Bogdan Jerković i druga poznata imena. A kolege na istoj klasi bili su joj Vanja Drach, Izet Hajdarhodžić, Ljubica Wagner, kasnije kostimografkinja.
- Također jednom slučajnošću, krenula sam u žanr mjuzikla. Već kao studentica igrala sam glavnu ulogu u današnjoj Gavelli u komadu Vještice iz Salema, Arthura Millera. Potom su me pozvali u Komediju i ponudili mi glavnu ulogu u mjuziklu Poljubi me Kato, koji je režirao prof. Habunek. Za taj je žanr potrebno biti glumac, pjevač i plesač, s čime sam se prvi put susrela.
Bila je dosta velika senzacija što je moja uloga dobila Nagradu grada Zagreba. Djelovalo je to pomalo šokantno, takve su se nagrade u kazalištu dodjeljivale za Hamlete i slične uloge.
Poslije je Sanda odigrala u Komediji cijeli niz mjuzikla, a kao dramska glumica, i brojne dramske uloge, sve do 1992., kada je otišla u mirovinu. Malo prerano, zato što je kao pjevačica imala beneficirani staž. U svojem repertoaru imam 80-ak uloga, od kojih su neke izvođene 300-400 puta.J alta, Jalta se izvodila možda i 500 puta u rasponu od 20 godina i predstava je uvijek bila rasprodana.
- Umirovljenica ste, ali i dalje nastupate.
- Da, u zadnjih desetak godina bilo je i nekoliko novih aktivnosti koje su me pomalo osvježile. Bila sam asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje sam glumcima predavala tzv. tehniku songa. To je bilo dobro primljeno, imala sam niz talentiranih mladih ljudi koji nisu pjevači po profesiji, nego dramski glumci, ali kojima je potrebno savladati vještinu pjevanog izražavanja na sceni.
Zadnje dvije godine Sanda nastupa u Kvartetu, komadu engleskog dramatičara Ronalda Harwooda, koji je na svcenu postavio Relja Bašić u Teatru u gostima. Partneri su joj Pero Kvrgić, Vanja Drach, Ivanka Boljkovac te Slavica Jukić u alternaciji. Sada su na 70 i nekoj predstavi, a prošli mjesec su igrali četiri predstave u Sloveniji.
- Za sam kraj jedan pogled na Zagreb.
-Zagreb je jedan od najljepših europskih gradova. Ni prevelik, niti malen i to je njegova prednost. Ponekad se može čuti da je ksenofobičan, s čime se ja nikad ne bih složila. Mislim da otvoreno prima sve pridošlice, premda ih kojiput zove dojdekima. Ja to dobro znam, jer je moj otac Franjo kao mlad čovjek, Slovenac, došao iz Ljubljane, i zaposlio se na istaknutom činovničkom položaju, u direkciji Željeznice. A moj se suprug, zajedno s roditeljima, 1947. doselio iz Skopja u Zagreb. Bio je isto tako dobro primljen i dao neprocjenjiv doprinos razvoju zagrebačkoga televizijskoga studija, gdje je djelovao od njegovih početaka pa, na žalost, do svojega tragičnog kraja 1984. godine.
Mislim da to Zagreb radi vrlo razborito i zato obično dobije od tih svojih novih građana mnogo toga zauzvrat. Ja, također, mislim da se ne bi trebao previše širiti, ali se iskreno nadam da nikad neće postati ksenofobičan i zatvoren grad.
Željko Žižić
http://www.pou.hr/komvj/Kv292/Langerholz.htm



SANDA MILADINOV LANGERHOLZ,
režija i prilagodba za scensko izvođenje

Glumica i vokalna solistica rođena u Zagrebu 1932.god. gdje je 1954.god. završila i glazbenu školu "Vatroslav Lisinski" (solo pjevanje) , a 1956.god. diplomirala glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u klasi prof. V. Habuneka. Još kao studentica debitirala je u tada osnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas "Gavela") s jednom od glavnih uloga u "Vješticama iz Salema".
Prvi profesionalni angažman ostvarila je u Varaždinskom kazalištu, 1958.god. u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a od 1960.god. zauzela je neprikosnoveno mjesto primadone novog genre-a "musicala", koji se tako uspješno gajio u Gradskom kazalištu "Komedija" u Zagrebu.
Nsatupala je na domaćim i inozemnim kazališnim festivalskim pozornicama i koncertnim podijima noseći istovremeno dramski i glazbeni repertoire, od kraljice Gertrude u "Hamletu" do Nine Filipovne u musicalu "Jalta, Jalta", te je nagrađivana za uloge u obje discipline. Među mnogima ističu se: Nagrada grada Zagreba, Nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnosti, Nagrada na Sterijinom pozorju, godišnja nagrada "Vladimir Nazor" te Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.
Svoju kreativnu "multidisciplinarnost" zaokružuje i intezivno djelovanje u TV mediju, u koji je uključena od samih početaka 1956.god. i gdje je za svoje konferansijersko novinarske nastupe nagrađivana na tadašnjim saveznim TV festivalima (Bled, Portorož). Uloga mame u televizijskoj seriji za djecu "Veliki i mali" također joj pribavlja nagradu.
Igrala je u dokumentarnoj TV-seriji i filmovima P. Krelje "Godišnja doba" i "Vlakom prema jugu", koji su obrađivali problematiku mladih.
Svoje iskustvo prenosila je nekoliko semestara studentima glume zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, djelujući kao izvanredni profesor prakticirajući specifičnost "glumačkog pjevanja", što po prvi puta primjenjuje u radu s ansamblom Gradskog kazališta lutaka Rijeka.
Na radiofonskoj (potom gramofonskoj) snimci "Ježeve kućice" 1971. god. kreirala je lik lisice Mice.
http://www.gkl-rijeka.hr/Predstava.asp?ID=7


Post je objavljen 23.07.2006. u 20:00 sati.