Kada sakrije tiinu u tiinu
I uroni u labirint svoga ivota
putuje stazom koja nema ime
i samo dodiruje svaki kamen
traei svoje ime na njemu
Polagano, utapa svoju sjenu
U moru preostalih nada
I koraa bez sumnje i straha
Ne prepoznaje lica
stranaca koji pored tebe prodju
ali prepoznaje oi
koje sanjaju isti san
Svaki udah prepoznaje miris ljeta
Svaki dodir vraa vjeru u novi dan
I lagano u svom srcu
Predaje no jutru
sa svjetlom koje nosi
otkriva poetak
a mislio si da je kraj...
Post je objavljen 21.07.2006. u 22:14 sati.