Pregled posta

OSNOVNI PODACI
ime: Aleksandra
prezime: Broz
spol: žensko
datum rođenja: 08.06.1961 u Puli
zanimanje: kazališna redateljica
trenutno prebivalište: Pula
veza: Livio Bolković (2001-
1.suprug:Ranko Zidarić (1994-2000) (razvod)
kci: Sara Zidarić (r. 1994)
svekrva: Danica Zidarić
svekar: Kruno Zidarić

Adresa:
Istarsko narodno kazalište - Kazališna kuća Pula
Matka Laginje 5
52100 PULA HRVATSKA
Phone: +385 (52) 212 677
Phone: +385 (52) 381 835
Fax: +385 (52) 214 303
e-mail: ink@ink.hr
URL: http://www.ink.hr
Gloria 2004., studeni, broj: 515

Ekskluzivno: Saša Broz Titova unuka

Moj otac je poneo krst

Htela je da bude balerina, ali je sada u Hrvatskoj poznati režiser. Iz prvog braka ima ćerku. S novom ljubavi živi u stanu svog oca Miše koji je upravo postavljen za ambasadora u Indoneziji


Pedeseti jubilarni filmski festival u Puli je protekao u znaku koječega, o čemu smo već pisali, ali mu je svoj pečat dala i Saša Broz, režiser. Ona je osmislila i postavila svečano otvaranje i zatvaranje smotre. Dva spektakla ispunjena igrom, glumom, vatrometom i video-bimovima, glumačkim legendama, kaskaderima na motorima i sa još mnogo uzbudljivih tačaka učinili su Sašu jednom od zvezda ovogodišnjeg festivala.


(NASTAVAK SA PRVE STRANE)

Naravno, ona nije zanimljiva samo kao umetnik već i po porodičnom nasleđu. Saša je unuka Josipa Broza Tita. U Hrvatskoj je dosta poznata po svojim pozorišnim predstavama, ali ne i kod nas. Pre nego što smo seli da razgovaramo u jednoj lepoj pulskoj bašti, saznali smo da je Saša emotivno vezana za ovaj pulski region gde je njen deda imao kuće (na ostrvima Vanga i Brioni) i gde je sa njim kao devojčica dolazila na filmski festival.


Hrvatski džet-set
Rođena je 1968. godine. Iz prvog braka sa glumcem Rankom Zidarićem ima osmogodišnju ćerku Saru. Razveli su se posle šest godina. Oktobra prošle godine, posle premijere njenog komada "Velika očekivanja", predstavila je hrvatskoj javnosti novu ljubav. To je inženjer mašinstva, biznismen i političar iz Pule četrdesetpetogodišnji Livio Bolković.

To nam nije bilo teško da saznamo jer se usred festivala na naslovnoj strani jednog časopisa pojavila, ne neka glumica ili vedeta, već baš ona, Saša Broz, sa svojim dečkom. Da li to naša sagovornica pripada hrvatskom džet-setu?

– Ne dao Bog – odmah će Saša kojoj čak ni takve stvari ne mogu skinuti osmeh sa lica. – Svaki put se nasankam na istu stvar. Neki novinari sa kojima sam dobra dođu mi na predstavu pa onda poslije sjede sa mnom kao što vi sada sjedite. Tada im dozvolim da uđu u moj privatni život koji sam ja dosta dobro držala po strani dvije godine, misleći da neće iskoristiti moju, ponekad, naivnost.

Saša je tužna zbog toga jer ne bi volela da je ljudi doživljavaju kao deo sadašnjeg hrvatskog džet-seta.


U pulskoj areni ovog leta
– Ja sam jedno normalno stvorenje i ne bih se htjela u to uklopiti jer bi onda izgubila taj neki prefiks slobodnog umjetnika. Ne kažem da kao slobodni umjetnik moram imati neki jadni džeparac, biti sva jadna, poderana, sa nekim ludim idejama pa da se kaže: "Gle, ova je opaljena u glavu, sigurno je dobar umjetnik". To je jedna kriva predodžba. Pored toga, moj se dragi ne bavi umjetnošću i ne bi voljela da i njega uvlače u to.

Kad bolje razmisli, Saša je sigurna da nije deo tog "in" društva:

– Ja i ne znam šta je to u Hrvatskoj džet-set. Vani on postoji, a kod nas je šačica ljudi sebe tako nametnula jer je to jedino čime oni, preko petparačke žute štampe, mogu zainteresovati širi krug ljudi. Znam dosta ljudi iz kruga prijatelja mojih i mojih roditelja koji su imućni, na visokim pozicijama i koji bi realno mogli biti džet- set, ali njih nikada nećete vidjeti na mjestima u Hrvatskoj gdje se navodno, skuplja neki džet-set. Oni mirno žive svoj život i uspjeli su unovčiti svoj intelekt što je u poslednje vrijeme kod nas, a pretpostavljam i kod vas, vrlo teško. Ja bih bila sretna kada bi u ovoj zemlji sveučilišni profesori, akademici ili vrhunski umjetnici bili džet-set. Ako ne ja, nadam se da će moje dijete to doživjeti.


Revolt zbog vize
Dete o kome govori zove se Sara i ima osam i po godina. Saša se nada da Sara neće biti umetnica.

– Htjela bih samo da bude sretna, zdrava i da se bavi nekim vrlo, vrlo unosnim zanimanjem. Zato je nju mama za sada usmjerila na tenis.

Znači, sprema se nova Iva Majoli?

– Molim vas, kakva Iva, pa mi smo već na Kurnjikovoj – smeje se Saša i dodaje: – Već sam se uplašila jer mnogo voli crtati. Jednu slikaricu teško da ću moći hranit dugo, osim ako ne nađe bogatog muža. Ona je živo dijete, a svi mi kažu da će Sara sigurno biti umjetnica jer živi nekakav svoj svijet. Pošaljemo je mi na teniski kamp. Dosta to platimo i pitamo trenera je li Sara napredovala, a on odgovara: "Da. Ako usred meča ugleda neki cvijet, ona baci loptu i reket i ide ga mirisati". Dok je ona meni vesela i zdrava, to je najbitnije. Zašta god da se odluči ja ću je podržati. Ima na to prava isto kao što sam ga ja iskoristila kod svojih roditelja.

Sašin otac je Titov sin Miša Broz. Čuli smo da će biti hrvatski ambasador u Indoneziji?

– On je prvo pet godina bio opunomoćeni ministar za gospodarska pitanja u hrvatskom veleposlanstvu u Moskvi. Potom je isti posao radio dvije godine u Kairu poslije čega je u istom gradu bio otpravnik poslova. Nedavno je imenovan našim novim veleposlanikom u Indoneziji.

Mišina supruga i Sašina majka je u Londonu specijalizirala:

– Ona je ortodont i protetičar, ali otkako je moj tata otišao u diplomatiju, ona ga prati. Bila je i ravnatelj Sveučilišne bolnice u Dubravi.

Naša sagovornica ima i brata Andreja koji je po zvanju magistar ekonomskih nauka (diplomirao na Plehanovu sa 23 godine i sada se bavi kompjuterima i softverima). Scenograf Dragutin Broz, čije se ime našlo na listi onih koji su pravili otvaranje i zatvaranje pulskog festivala, nije Saši nikakav rod, ali kao da jeste!

– On je naš najpoznatiji televizijski redatelj i moj prijatelj. Slučajno smo se upoznali prilikom mog prvog angažmana na "Dori", dodjeli glumačkih nagrada. Kada su mi rekli da će mi scenografiju raditi Dragutin Broz, pala sam na pod od smijeha. Mislila sam da me zafrkavaju. Kada smo se upoznali, on mi kaže "Broz", a ja njemu "Broz". To je bio prvi Broz koji mi se tako predstavio, a da nije moj rođak. Od tada je on moj suradnik na svakom projektu.

Koga još od rodbine, sa Titove strane, Saša ima u Hrvatskoj?


Mala Saša u krilu
dede Josipa
– Ima još jedan Titov unuk koji se zove Eduard Broz. On ima tiskaru i neki samostalan posao. A Joško i Zlatica, oni su u Beogradu. S njima se vidimo. Dolazili su u Moskvu kod mojih, Zlatica je bila i u Kairu. Zapravo, moj tata je bliži sa njima nego što je bio sa svojim pokojnim bratom Žarkom koji je umro 1995. godine. On je bio mnogo stariji od mog tate.

Podsećamo: tu je i Jovanka Broz. Da li Saša prati i ono što se dešava sa njom?

– Ne mnogo. Ja sam tu ženu vidjela samo jednom, na pogrebu svog djeda. Ona nikada nije bila prisutna ni na kojem našem druženju. Ja imam svoju baku.

Dolazi li na Titov grob?

– Znate što, za vrijeme rata je to bilo gotovo nemoguće. To je bila čak stvar sigurnosti za moje roditelje. Ja sam poslednji put na njegovu grobu bila devedesete godine. Od tada svake godine na njegov rođendan mi pohodimo djedovu rodnu kuću u Kumrovcu. Mislim da sjećanja na neku dragu osobu čovjek nosi u sebi i da ona nisu vezana za grob. Ove godine smo htjeli doći u Beograd, ali smo bili revoltirani tom odlukom da se nekakve vize uvode. Naš stav je bio da ne idemo i smatramo da granice trebaju biti drugačije regulirane.


Cena prezimena
Kako se oseća Titova unuka kada u Pulu iz Zagreba stižu neka "uputstva" da festival treba da smanji doživljaj sa njenim dedom, Jugoslavijom i srpskim glumcima?

– To ne bih htjela komentirati.

To je bilo jedino što Saša nije htela da komentariše. O svemu drugom priča otvoreno. Lokalni mediji je često pitaju i da li bi se možda bavila politikom?

– Uvijek im kažem da me to ne zanima jer ovo nije pametno vrijeme za bavit se politikom. Moje je mišljenje da je imidž političara kod nas trenutno veoma loš. Zašto bih ja sebe trošila u takvom poslu kad postoji nešto što me uistinu veseli i što volim raditi? I uspjem dobro od toga živjeti, što nije nebitno. Tri godine sam već rastavljena, živim sama sa svojim djetetom pa mi je i te kako bitno da ono ima apsolutno sve što mu treba.

Nesuđena balerina, Saša Broz je u Hrvatskoj napravila zavidnu karijeru.

– Imala sam dvogodišnju stipendiju u Moskvi, ali sam nakon prve godine imala težu ozledu koja se poslije često ponavljala i nanosila mi bol. Više nisam mogla uživati u igri. Završila sam tu koreografsku akademiju i onda se vratila u Zagreb i upisala režiju.

Do sada je Saša postavila desetak pozorišnih predstava ("Ljubav" Marija Šizgala, "Poljubac žene pauka", "Velika očekivanja", "Saloma", "LJubavna pisma Staljinu"...), a pored toga je režirala mnoge svečanosti, dodele nagrada, crtane filmove pa čak i političke izborne kampanje.

– Imala sam sreću raditi kad sam htjela, s kim sam htjela i što sam htjela. Samo komad "Negdje daleko" sam radila po tekstu koji su mi drugi ponudili i on mi je najmanje drag. Pokušavali su mi razne tekstove podvaljivati, nudili velike pare da ih režiram, ali sam rađe bila spremna tri mjeseca se spremati za jedan pošteni projekt nego odrađivati nešto ljevom rukom.

Film i Saša su se do sada uzajamno izbegavali.

– Ja sam u prvom redu kazališni redatelj. Pored toga, kvalitet hrvatskih filmova danas i njihov status nisu takvi da bi mogli motivirati. Zašto da radim nešto što neće imati publiku da ga gleda? Meni je još mnogo lakše dovuć ljude u kazalište.

Koliko joj je prezime Broz pomoglo ili odmoglo u poslu i životu nije sigurna, ali Saša sasvim iskreno govori:

– Mislim da sam imala sreću što sam uvijek bila okružena ljudima koji su gajili duboki pijetet i cijenili ono što je moj deda napravio. Posebno ovdje u Puli, to vam ne moram ni reć. Ono što vam mogu reć najiskrenije jeste da se ovdje osjećam kao kraljica. Bilo je perioda kada nije bilo jednostavno. Najviše zla su mi naneli novinari koji su, blateći prezime Broz, sebi htjeli podići cijenu. Njih više nema, nestali su ili su to osobe koje se sad tako ljepe za mene da ih se vrlo teško mogu otarasiti. Ali, ja se nisam promijenila. Imam iste prijatelje kao i prije deset godina. Koliko sam radila tada, radim i sada. Ne mogu reći da je meni nešto bilo uskraćeno. Mislim da je veći križ poneo moj otac dok je mene to preskočilo.


Poklon od dečka
Sa toliko posla koji je sustiže jedan za drugim, Saša ne mora da brine za budućnost. Ni za sadašnjost. Otvoreno i duhovito priča o onome što ima i onome što nema.

– Nemam nikakvu kuću niti svoj stan. Moji roditelji već deset godina žive vani i u Zagrebu provode maksimalno jedan mjesec godišnje. Ove su bili nešto duže jer svaki put kada diplomata mijenja mandat, mora provesti najmanje šest mjeseci u svom ministarstvu. Pošto moji roditelji imaju stan u elitnom delu Zagreba, mislim da bi bilo idiotski da kraj 150 kvadratnih metara, gdje živim sama sa djetetom, idem iznajmljivati nešto.

Ubrzo otkrivamo da Saša i Sara u stvari nisu same u tom stanu:


Saša sa dečkom Livijom Bolkovićem i roditeljima
– Imamo i jednog perzijskog mačka koji se zove Pupi i koji je prekrasan. Jedino se mora paziti da nemaš nešto tamno obučeno jer zna ostaviti tragove. Roditelji imaju i dva psa i kada oni dođu, puna nam je kuća ljudi i životinja.

Shvatajući da naš razgovor počinje da liči na popunjavanje poreske prijave, Saša nam sama dodaje:

– Imam svoj auto "tojotu korolu", motor jedan koma šest, sa kompletnom opremom i klimom!

– O, pa Vi se baš razumete u mehaniku...

– Ma ne razumem se uopće. Friški sam vozač. Počela sam voziti iz vlastite potrebe nakon što sam se rastala od muža kako bih se mogla prevesti svugdje gdje treba. Auto je odabrao moj dečko, a ja sam ga kupila. Svojim sredstvima, što je vrlo bitno.

Kad smo kod tehnike, primećujemo na stolu i Sašin mobilni telefon čudnog oblika. Kao neka mini-podmornica, kažemo. Kroz smeh ona odgovara:

– Dajte, čovječe, nemojte me zafrkavati. To je najnovija "motorola", poklon od dečka. Imam još jedan. On je u torbi. Tajna linija.

Nekoliko puta se Saša javila na telefon tokom našeg razgovora. Uvek je razgovarala nasmejana i delovala je vrlo optimistično. Da li je to zbog sunca u Puli ili je uvek takva?

– Mislim da sam dosta vedra osoba, volim se zabavljati, volim se nasmijati. Sad sam toliko sretna zbog otvaranja festivala da biste me teško mogli uhvatit u nekom lošem raspoloženju. Nemam razloga biti nezadovoljna: bavim se poslom koji volim, dobro mi ide, osobe do čijeg mi je mišljenja stalo cijene to što radim i to je najbitnije. Imam podršku svog dragog bez koje ne bih mogla tako hrabro ići dalje. Roditelji mi dosta pomažu u svemu, curica mi je ljepa, velika, krasna. Imam dobre prijatelje i to je mnogo razloga da čovjek bude zadovoljan i da nije tmuran. Mislim, nije jednostavno, ali ne vidim nikakve koristi u tome da kukam okolo i otežavam situaciju sebi i bliskim ljudima.

Ipak je za vreme otvaranja festivala nervozno trčkarala po Areni i zabrinuto gledala koliko umetnici ostvaruju njene zamisli. Da li je zadovoljna?

– Imala sam strašnu tremu, ali je sve bilo kako sam planirala. Htjela sam napraviti jedan ljepi, topli prijem i feštu za ljude koji su poslednjih pedeset godina značili nešto ovom gradu, filmu ili toj Areni. Cijela večer je trebalo biti omaž našim domaćim glumcima i mislim da je to tako bilo.

Kada kažete domaćim mislite na...

– Mislim sa svih prostora koji su bili poslednjih pedeset godina. Volela bih da je došlo više ljudi, ali nažalost, ja nisam bila sama koja je predlagala listu uzvanica. Ona je prolazila još stepenica iznad mene, tako da uz nužne korekcije, ja sam dobila sve što sam mogla dobiti.


Srđan JOKANOVIĆ
Snimio Željko SINOBAD