Zdenko Runjić, podrijetlom iz Labina Dalmatinskog, rođen je 26. listopada 1942. u Slavonskom Brodu. Od 1945. živi u Splitu, gdje pohađa osnovnu i srednju tehničku školu te diplomira elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu (1967). Nema formalno glazbeno obrazovanje. Dugogodišnji je direktor Jugoplastike, današnjega Diokoma, (1968-1978), asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu (1968-1970), direktor nakladničke kuće MEI-INTERFEST (1970-1974), glazbeni urednik Radio Splita (1960-1976, 1979-1992), umjetnički direktor festivala SPLIT (1988-1992). Napisao je više od 600 zabavnih skladbi za najuglednije hrvatske pjevačice, pjevače i skupine te potpisao tridesetak samostalnih diskografskih izdanja prodanih u višemilijunskoj nakladi. Dvadesetak skladbi snimljeno mu je i izvođeno diljem svijeta. Najplodonosniju suradnju ostvario je s Oliverom Dragojevićem, za kojeg je napisao gotovo 200 pjesama. Taj iznimno uspješan tandem nastupio je zajedno na više od 100 festivala zabavne glazbe u zemlji i inozemstvu i višestruko je nagrađivan. S 83 skladbe izvedene na splitskoj festivalskoj pozornici dao je najznačajniji pojedinačni doprinos tom festivalu te je tako utemeljio njegovu glazbenu osebujnost i komercijalno prepoznatljivu vrijednost. Zdenko Runjić se uspješno okušao i kao skladatelj glazbe za filmove Miljenka Smoje (Servantes iz malog mista, Roko i Cicibela). Kao dugogodišnji aktivni sportaš, vratar u NK Hajduk i RK Split, skladao je glazbu za sve međunarodne sportske priredbe u Splitu - Mediteranske igre (MIS 1979), Prvenstvo Europe u plivanju (PEP 1981) te atletsko prvenstvo Europe (A ‘90). Sa suprugom Vedranom 1990. utemeljuje nakladničku tvrtku Skalinada, koja je objavila više od 60 izdanja prodanih u milijunskoj nakladi. Skalinada pokreće festival zabavne glazbe Melodije hrvatskoga Jadrana (1993), uspješni umjetnički izdanak nekadašnjeg slavnoga festivala SPLIT. Posljednjih je godina Zdenko Runjić intenzivno radio na glazbi za hrvatski pučki mjuzikl Grgur. U tome ga je, u 62. godini, prekinula prerana smrt. Preminuo je 27. listopada 2004. u Krapinskim Toplicama dok se oporavljao od posljednica moždanog udara.
Zdenko Runjić dobitnik je mnogobrojnih priznanja: samo na festivalu SPLIT u tandemu s Dragojevićem osvojio je 23 prve nagrade (12 nagrada publike, 11 stručnog ocjenjivačkog suda), Nagrade Grada Splita (1984, 2001), Estradna nagrada (1985), Milivoj Korbler (za 40 godina umjetničkog djelovanja, 2000). Nositelj je odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995). Uručen mu je Institut Hrvatske glazbene industrije Počast pjesmama (Opatija, 2004), a primio je i brojne Porine: u kategoriji najboljeg ponovnog izdanja Antologije - Oliver Mix I Oliver Mix II (kao producent/autor, 1998), za najbolji album zabavne glazbe Kao da te ne volim (kao producent, 2000), za najbolji festivalski album Melodija hrvatskoga Jadrana (kao umjetnički direktor, 2000), te u kategoriji najboljeg tematsko-povijesnog albuma Moj galebe, 100 snimaka 1962-2002 (kao autor izdanja, 2004). Godine 1998. uručen mu je i Porin za životno djelo
Vedrana Runjić: Skalinada i bez Zdenka
Vedrana Runjić, udovica velikog tekstopisca i skladatelja hitova Moj galebe, Skalinada i mnogih drugih, prvi put nakon muževe smrti govori o životu uz njega i otkriva zašto je nastavila njegov posao
Iako je od smrti velikog skladatelja i tekstopisca Zdenka Runjića, autora hitova Galeb i ja, Skalinada, Oprosti mi, pape, prošla godina i deset mjeseci, njegovoj supruzi Vedrani još uvijek na zvuke njegovih pjesama zastaje dah, a oči se ispune suzama. Bol zbog njegova odlaska i danas je toliko jaka da Vedrana teško i priča o tome. Tek nakon mnogo nagovaranja pristala je progovoriti ekskluzivno za Tenine čitateljice i prisjetiti se sretnih zajedničkih dana sa Zdenkom, njihovih početaka, ljubavi, odrastanja njihove kćeri Ivane, sudjelovanja u zajedničkim projektima... A njihova je priča počela doista davno, kad je Vedrani bilo samo 15 godina.
Tada su je, kao gimnazijalku, roditelji prvi put doveli na Prokurative na Splitski festival i tada je pri put čula za Zdenka Runjića, pokretača i organizatora tog festivala. Očarana glamurom i blještavilom, sjedeći kraj mame, nije ni sanjala da će se samo nekoliko godina kasnije zaljubiti u tog markantnog Slavonca, opijenog Splitom i Dalmacijom, i postati njegovom ženom.
Iako je s njim, nakon udaje, osim privatnih dijelila i mnoge javne trenutke, nikad nije rado govorila za novine. Otud i danas taj otpor prema njima. - Nisam pristajala na intervjue čak ni kad mi je suprug bio živ jer svoj život i ono što nas je spajalo punih trideset godina nismo željeli dijeliti s drugima. Uvijek smo nastojali sačuvati privatnost za sebe pa je ovo moje prvo javno istupanje koje se ne tiče isključivo posla. Kad govorim o Zdenku, ne znam ni sama što da kažem. Toliko je osjećaja, sve je za nas još uvijek jako stresno, neke stvari još nisam posložila i nekih se detalja vezanih za naš život još ne mogu i ne želim sjetiti. Kad je otišao, hodala sam stanom ne skrećući pogled s puta jer posvuda su njegove slike, nisam slušala radio jer nisam imala snage čuti niti jednu njegovu pjesmu, a kad bih izašla u kafić s prijateljicama na kavu, znala sam ustati i moliti konobara da promijeni stanicu ako bi se puštao neki Zdenkov hit.
Ljubav u parfumeriji
Sve to nije nimalo teško shvatiti ima li se na umu da su Vedrana i Zdenko trideset godina proveli nerazdvojni, živeći u svom voljenom Splitu u kojem ih je sve asociralo i na njihov prvi susret kojeg se Vedrana također sjeća s pomiješanim osjećajima, s radošću zbog ljubavi koja joj se dogodila i s tugom što te ljubavi više nema. Kao da je bilo jučer, Vedrana se sjeća kako je Zdenko ušao u parfumeriju u kojoj se kao 20-godišnjakinja zaposlila nakon očeve smrti da bi financijski pomogla obitelji. Kad se na vratima pojavio markantan mladić s tamnim brkovima, prisjeća se, zastao joj je dah. Iako je sve izgledalo kao slučajna kupnja, kasnije je Vedrana doznala da je Zdenko došao baš kako bi je upoznao. Naime, nekoliko dana prije toga listao je album s fotografijama kod nekog prijatelja i za oko mu je zapela slika na kojoj je Vedrana bila s prijateljicama. Raspitao se tko je ta mala, uzeo sliku i pitao prijatelja gdje će ljepoticu naći. Kad je došao u parfumeriju, nije ničim pokazao svoje namjere, ali sudbina je htjela da se Vedrana i Zdenko ponovno sretnu već idućeg dana. Pojavili su se oboje, slučajno, na rođendanu Vedranine prijateljice. Iako je iza sebe imao već jedan brak i dvoje djece, Anu i Borisa, Zdenku se opet osmjehnula ljubav. (c)est mjeseci nakon toga on i Vedrana već su bili u braku i očekivali rođenje svojeg prvog djeteta. Na žalost, dijete je Vedrana izgubila u trudnoći, no trudna je opet ostala dvije godine kasnije kad im se i rodila kćerkica Ivana, danas diplomirana dizajnerica vizualnih komunikacija.
Pjesma pred rodilištem
U noći kad je Ivana dolazila na svijet, prisjeća se Vedrana, Zdenko je napisao i jednu posebnu pjesmu, Ključ života, rad posvećen svojoj mladoj ženi i novorođenoj bebici. - Sjećam se kao danas kad je stigao pred bolnicu i zapjevao mi pod prozorom. Dok je pjevao, slušalo ga je cijelo rodilište, a ja sam se u pjesmu, baš kao u njezina autora, zaljubila na prvi pogled - priča Vedrana.
Osim kroz ljubav par je svih tih godina živio zajedno i kroz Zdenkov posao. Njegov bogat stvaralački opus iznjedrio je mnoge hitove, oko njega su se okupljale i s njim su prijateljevale zvijezde poput Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Doris Dragović, Miše Kovača, Vice Vukova... A preko muža sa svima je njima prijateljevala i Vedrana. Od zbunjene djevojke uz Zdenka je odrasla u samosvjesnu, uspješnu ženu.
- Uz supruga sam upoznala mnoge umjetnike pjevače i naučila razlikovati tko lijepo pjeva, a tko ima karizmu. Zdenko me uvijek oduševljavao svojom jednostavnošću dok je razgovarao s njima, ali i nevjerojatnim interesom za mnoga života područja. On je znao nazive svih mjuzikala na svijetu, rezultate svih nogometnih i košarkaških utakmica, a poznavao je i likovnu umjetnost pa su ga svi nazivali hodajućom enciklopedijom. Tu je svestranost od njega naslijedila i kći Ivana i njih su dvoje znali satima sjediti i diskutirati o umjetnosti, glazbi, arhitekturi... U našoj je kući uvijek vladalo veselje i prije svega sve troje bili smo prijatelji. Dok je Zdenko bio živ, puno smo i putovali. Znalo se da ljeto provodimo na vikendici uz more, a prije početka školske godine tjedan dana istražujemo jednu od europskih metropola. Tako smo zavoljeli i Pariz, pa Rim...
Prekinuta sreća
Nekoliko tjedana prije odlaska na takvo jedno putovanje, u rujnu kobne 2004., Zdenku je naglo pozlilo. U početku se tužio na bol u podlaktici koja se širila prema srcu, u splitskoj bolnici konstatirano mu je predinfarktno stanje, a do drugog jutra još je dobio moždani udar i pao u komu. Nakon toga prevezen je na rehabilitaciju u Krapinske toplice gdje je i umro 27. listopada, samo dan nakon 62. rođendana.
- Kad je otišao, nisam izgubila samo supruga, već i prijatelja, izuzetno jakog i posebnog čovjeka. Kad se samo sjetim koliko se borio za život. Kad je umro, u prvom trenutku sam tu spoznaju odbijala od sebe, no onda sam se prepustila i shvatila neke stvari. Prva godina je bila najgora. Preko noći sam se morala snaći oko posla, preuzeti na svoja leđa Zdenkovu izdavačku kuću Skalinadu, a ostala je nezavršena i opera Grgur Ninski na kojoj je radio punih petnaest godina.... No, Ivana i ja smo se zarekle da ćemo nastaviti tamo gdje je stao. Ivana vodi Skalinadu, a zajedno smo organizirale Runjićeve večeri na kojima ćemo čuti neke njegove najbolje pjesme u svježijim aranžmanima i izvedbama - priča Vedrana. I premda je, u pripremi Runjićevih večeri, često nailazila na zatvorena vrata sponzora, gradskih otaca i Ministarstva kulture, ništa je nije moglo smesti u namjeri da udahne novi život pjesmama svog supruga, vječno lijepima, ali tako drukčijima bez njega.
http://www.tena.revije.hr/clanak.aspx?id=2390