Weehej! Od kad je škola završila sam ja na moru skoro cijelo vrijeme, a tu nemam ineternet, a to je sitnica koju je prilično teško zanemaiti :))
Ja crnim, a kosa mi plavi, noge bose, ja sam djevojka sa sela ili kako već.
Ajm heving sač a gud tajm!
I obavijesti radi; meni se glavom vrti jako puno temaa post i namjeravmto sve sročiti i objaviti, aliteško zanemariva sitnica mionemogučuj da švrljam blogovima,aktivno pišem i tak.. Ali nisam vas zaboravila ;D
Još tamo negdje davno, pošto vam se dugo nisam javljala (šejm on mi, znam.), htjela sam pisati o tome kako je lijepo sresti nekog koga voliš ili nekoga s kim si prije bio jako dobar, a sada je to nekako zamlo... Uglavnom, nevjerojatno je kako vas kratki susret s dragom osobom može ispuniti. Nevjerojatno je kako ljudi onda kada su tužni, depresivni iliti kao žaba u bunaru, kako bi to maštovito rekla moja profesorica iz etike(kolutanje očima i omojbože pogled istovemeno), zaboravljau na sitnice. Zaboravljaju na to da ih jedan poziv starom prijatelju ili kome već može dići iz mrtvih.
Mene užano ispuni smijanje starim forama, prepričavanje raznih...ovaj..gluposti i općenito-dovoljno je samo da vidim lice nekog koga dugo nisam vidjela, a falio mi je i ja sam hepi.
Najveća pogreška je ta što, kada smo u..bunaru, sve nam se vrti oko problema koji nas muči. Mislimo na njega dok jedemo, spavamo, šećemo, peremo se, pišamo bla bla bla, a zaboravljamo da je oko nas toliko stvari koje zbog tog problema zapostavljamo. Nakon jednog susreta, smijanja i zagrljaja bit ćemo mnogo opušteniji i moći ćemo jasnije razlučiti problem, riješiti ga i krenuti dalje.
Dont vori!
A za sve one kojima more nije u blizini, objavljujem ovu bljutavo slatku sliku, koja je slikana vještim rukama moga brata! Imate moje obrise!! hihi