Marketing
Chinese box
Hej, jeste li nekad - onako neobjašnjivo i vama samima, a još više drugima - bezrazložno ljuti? Nema neba koje bi vam bilo dovoljno bez oblačka, da dijelite životni prostor s balerinom - paralo bi vam uši njezino prisustvo ma da na ne znam kakvim vršcima prstiju hoda; sve vam je nekako krivo, sve je posloženo BAŠ onako da se protivi onime što biste trenutno htjeli; pojedete čak i malo čokoladnoga sira - ali, svejedno, (polako, ali sigurno) uviđate da ste zamijenili uloge:
u odnosu na vas neljubazna teta u dućanu postaje vrhunski pristojna, a ona na šalteru pošte postaje utjelovljenje by the book učtivosti.
One - a ne vi - postaju izvorima dobre, pozitivne energije. Vašu je (dobru energiju) popapala maca… Znate da svijet nije ni za što kriv. Znate da ste vi sami krivi. Da je vražićak u vama, a ne u svijetu koji vas okružuje. No, no, kako tepam zloj sili - vražićak..., utapam se i ja u društvu deminutiva
... - nije, nije, vrag je to, demon, crno biće koje pleše mambo na vašem lijevom ramenu
.
Ako ste dobro odgojeni ili ste naprosto rob vlastite (licemjerne) navike - svim ćete se silama truditi sakriti svoju neobjašnjivu ne-želju bivanja s drugim (osobama, predmetima, glavama - svojom i tuđima; srcem - svojim i tuđima), pa ćete biti još ljubazniji no inače. I onda se dogodi nešto zapravo vrlo logično i prirodno, ali NE i ono što VAMA u tome trenutku treba: ljudi vas okružuju još više i više i više i više i… i pozivaju vas na koncerte, na izložbe u muzejima, na čašicu votke i dobroga razgovora, na partiju badmintona i sunčanja, planiraju s vama izlete, dogovaraju kada ćete se sljedeći put vidjeti, traže da im obećate: "Da, da, sigurno ću doći…".
A vi biste se sakrili u mišju rupicu i ne biste izlazili iz nje: jer vas je sram vaše neobjašnjive ljutnje, jer mislite da samo u miru doma svoga možete odvrtiti film unatrag i kaleidoskopskim pogledom pokušati obuhvatiti kad ste točno dali vragu na ramenu da počne misliti vašom, vašom vlastitom glavom i upravljati vašim osjećajima.
Niti humor vas ne dotiče; ljepota vas tek okrzne, poljubi lagano kao u malom i nevažnom sudaru automobila na parkiralištu; ne možete ni sa kime podijeliti što vas muči, ne možete nikako izaći iz toga kruga i prekinuti taj grozni demonski lanac jer, heh, što ćete ikome reći: "Ljuta sam… k'o crvena paprika, nekad čak i kao feferon, a u ponekim trenucima toliko da svome osjećaju ne mogu naći metaforičkoga parnjaka ČAK NI u ne znam kakvom floro-faunskome svijetu."
Zašto?
"Ne znam zašto.
"
Pa mora postojati neki razlog.
"Nema ga."
No, no, sjeti se, NEŠTO se moralo dogoditi u posljednjih nekoliko dana, tjedana, godina…
"Ne mogu se sjetiti. Ništa mi ne pada na pamet.
"
Ma, daj, ajde…
"NE ZNAM!
"
Ne samo što ste tako – po prirodi tih dana – ljuti, nego postajete još i ljući – jer se ne možete sjetiti, a tjeraju vas da se sjetite, pa počnete razmišljati o tome ZAR JE VEĆ vaše pamćenje toliko fragmentarno, a sjećanje prepuno rupa?? Da, da, ako se dobro usredotočite, pronaći ćete na rukama jednu ili dvije staračke pjege (i jedan zasad neidentificirani biljeg koji bi se mogao vremenom pretvoriti u S.P. – ili staračku pjegu), a ako dugo niste na kosu stavili kolor šampon, ili bar kanu, mogli biste pronaći i više sijedih no što ste očekivali.
Vrijeme prolazi, i to ne baš sasvim laganim kasom, a vama se čini da stalno nešto čekate, da ste u permanentnom statusu quo. Da se život događa negdje drugdje i nekome drugome. Znate da ste u krivu, znate da ste život - kakav ste odabrali - događa BAŠ VAMA. Ali svejedno... u životu koji vodite vas je prisutno, ovako od oka, 50 %. O tome da vrijeme prolazi saznajete uglavnom po stvarima izvan vas samih: mijenjaju se godišnja doba, mijenja se vaš fizički izgled, ljudi odlaze i dolaze, prolazite raznim prostorima, i ti prostori svakim danom izgledaju posve drukčije, no svejedno nemate dojam da se VI – u cijelom tom kronotopskom kretanju u neko nedefinirano NEGDJE – actually i krećete. Nosi vas što? Ne prostor. 
Nosi vas vrijeme 
. ON vam izmiče iz ruku, kao tekućina ili pijesak.
Hm, hm... Koordinate ste vremena, možda, uvijek negdje duboko u sebi htjeli zamijeniti koordinatama prostora, u nadi da ćete zaustaviti vrijeme i na stabilnoj točki zaustaviti kuglu na kojoj stoji i na kojoj se odvija vaš život. I sada uviđate da niste baš toliko moćni. Da ste, zapravo, vrlo nemoćni. I da tako jako želite - baš u ovom trenutku, na ovome mjestu, baš SADA - popiti par gutljaja dobrog vina. Da zaboravite
.
Možda ste zato 'neobjašnjivo' ljuti? Jer vrijeme prolazi…? A vi imate osjećaj da stojite na mjestu?
ZATO ste ljuti?
Ma, nemojte me zezati
. Nije to tema za šalu.:)
Četiri P:
pozdrav, pusa, pipi_piaf
Post je objavljen 13.06.2006. u 14:31 sati.