Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pipipiaf

Marketing

No subject

Jedna za antologiju Sv(i)jet(ovi) ruske ambivalencije

Kilogram nektarina kosta otprilike 78 kuna; za kilogram svjezih smokava treba platiti oko 135 kunanjami Za istu se tu cijenu - na boljem popustu - mogu kupiti Diesel traperice. Tocka na i. Stadion, valovi i skandiranje! Dobili smo pobjednika!

Leti, leti, leti, leti… avion?
Ne!
Leti, leti, leti… telefon?
Ne!
Leti, leti, leti… krevet?
Ne!
Itd, itd, itd….

I tako leti noćas oko moje glave i mojih neurona mušica. Odmara se danju, pa je noću puna energije. Čeka da padne 'mrak' i da ugasim svjetlo, pa se sva izbezumi i počne letjeti bez kraja, konca i plana. Voli ona biti u centru pažnje, pa se ljuti stara mudra mušica jer misli da ne obraćam suviše pažnju na geografske koordinate koje prolazi. Moje uranjanje u san nikako da ulovi korak s tempom njezina leta. Odo' ja u snove, a ona krilcima posebno snažno zalepeće, i obrnuto… Dok tako mušica neumorno pokušava privući pažnju, meni nema druge no misliti o sljedećem:

Svemir voli zahvalne ljude...

... nije teško plašt za vjetrom okretati ako znaš odakle će vjetar zapuhati, a ja se laganim korakom krećem od idealističkoga Platona i njegove špilje ka materijalističkome Aristotelu i njegovim aporijama. Humor spašava (moj) svijet, ali – ipak sam ja u dubinama neizlječivi estet – ljepota mu pomaže.

Izvrsno je kako gradovi – u ovakvim grubim klimatskim uvjetima – mijenjaju svoja lica. Moje je očajničko prilagođavanje klimi prije koji mjesec bilo ispisano na (moj) prvi pogled: na početku bi još koji put pale čizme na petu i hlače čiji se rubovi blisko ljube s podom – do kraja – kada su se moji prsti i pete morale na brzinu sprijateljiti s gojzericama, a hlače sa sviješću da rubovi MORAJU biti podfrknuti do barem polovine listova. Lice je bilo jadno, jadnije, najjadnije, a na policama više nije bilo mjesta za nova i nova i nova sredstva za izbjeljivanje robe, odstranjivanje mrlja i korektore koji će sakriti podočnjake i promrzline.

Eh, ha, he, ahsmokin… Ljetni je Petrograd jedan POSVE drugi grad. Parkovi su napokon procvjetali, puše taman toliko da čak i centar miriše morski, galebi se više ne skrivaju, a niz praznika (naći ću vremena i pobrojati megalomansku količinu blagdana u 5. i 6. mjesecu) pripremila je grad za turiste… i pobrinula se da se zima kvalitetno i trajno zaboravithumbup.

Sutra dolazi Putin, sutra je Dan Rusije i sutra se otvaraju nove fontane na novoj – ne više zaleđenoj – Nevi… Tko je bio u Barceloni ili Las Vegasu, znat će kako bi to trebalo izgledati: vjerojatno neće u pozadini pjevati Maria Callas i Freddy Mercury, nego Dima Bilan i svaka američka pjesma u kojoj se u barem jednoj riječi spominje Rusija (u dobrom kontekstu, naravno) – no, ako se dovoljno snažno zatvore uši: feeling bi mogao biti dobaryes.

Otvorene mostove na Nevi treba doživjeti… Oni među nama ljubitelji prirode reći će da je sve što vrijedi na našoj planeti stvoreno prije nego što je čovjek u nju upleo svoje prste, ali mostovi… i brodovi koje plove ispod… i galebi koji lete iznad… nešto je što će oduševiti kovrčavu Sue i nešto što mene podsjeća (hih, kao da sam zaboravila!) da ljepota može spasiti svijet. Grad je junak moga života ovdje: ne ljudi, osim povremeno kojeg stranca, nego taj ludi, ludi stari grad u kojem se ljepota Rembrantovih slika i lakoća Malevičevih suprematističkih uradaka ne susreću samo na zidovima muzeja.

Do sutra, odnosno danas, odnosno...
Ma, nema veze,
pusa,
pipi_piaf






Post je objavljen 11.06.2006. u 23:19 sati.