Voluntarist je uvijek - u neku ruku, desnu ili lijevu - fatalist
Hm, da, da... Vaga u meni ne može odlučiti: da vas:
lažem
zavodim
varam?
... i iskoristim svoju barem blogovsku moć, pa prošvercam ovaj zapis pod jučerašnji dan... Da ne ostaju neke nepotrebne rupe u kalendarčiću s desne strane ekrana. Kako, međutim, uvijek postoji druga strana (novčića, tijela, lica, mozga, istine), svjetliji, dakle, neispisani broj u lipanjskom kalendaru neka govori sam za sebe, svojom prazninom:
u Petrograd je stiglo ljeto. Hoda se gradom, crvi u guzici su prenemirni e da bi mi dali mira da sjedim i povezujem nesuvisle dogadjaje u suvisle misli.
Zato vaga u meni odlučuje slijediti točnu kronologiju.
Crni PR, iliti PR noir, koji radim za Rusiju i širim o Rusima mogao bi također malo na godišnji odmor. Bit će, doduše, teško, ali zato postoji sloboda stilističkoga ludizma: od ironije do cinizma široko je polje u kojem mogu reći puno, a koristeći samo malo izjavnih i izravnih optužbi. You'll get the point.
Središnji osjećaji koji me određuju otkad sam došla ovdje - i koji se kontinuirano smjenjuju i ustupaju jedno drugome mjesto - nisu ni samoća, ni besmislenost, ni tjeskoba, ni malodušnost, nego strah i snaga. Dva potpuno ambivalentna osjećaja, čini se.
Kako ih se, dovraga i bestraga, može strpati u istu rečenicu?
Prvo koja o strahu... Potaknut je onime što se događa oko mene, u ovisnosti o tome jača ili slabi, prožimlje sve ili samo neke trenutke u kojima si dopustim da vrtim monološke filmove bez kraja i konca u glavi. Taj vražji, vražji osjećaj nezaštićenosti!
Bojimo se onoga što nema lica, ali što nam je - istodobno - na neki čudni podsvjesni način već odnekud poznato. Neka nova situacija za koju intiuitvno osjetimo da bi mogla posljedično ostaviti slične tragove kakve je ostavila neka situacija - nalik posve drukčija - iz prošlosti. Kao u televizijskome ekranu gledam na ovaj svoj život ovdje: dotiče me koliko me može dotaći i neka efektno snimljena scena nasilja ili najromantičnijeg odnosa među dvoje ljudi, a istodobno znam - i dok gledam u slike na televizijskome ekranu i dok živim svoj život ovdje - da SVE TO nije moje. I nikada ja neću biti dijelom toga. Kao i čovjek koji svoju zbilju crpi ne iz onoga što živi, nego iz onoga što mu se nudi u slikama iz kvadrata marke Philips ili Sony, vrlo sam blizu tome da osjetim kako ne postojim. Kako me tu ima, a istodobno i zastrašujuće nema.
Zatim o snazi... Mjesto življenja imam još neko vrijeme, vode imam još samo neko vrijeme, vizu imam još neko vrijeme, civilizacijska razina sukoba s jednim groznim Rusom koji živi u istom domu i kontinuirano pljuje na stepenice na kojima sjedim već je opasno na tankome i skliskome ledu ... no strpljenja imam za još - barem mi se čini - duuugo vrijeme. Činjenica par: prilikom svakog odlaska kući maršrutkom prolaze mi glavom slike Fride Kahlo i njezine automobilske nesreće - vidim se, eksplicitno ili implicitno - poluinvalidnom, zalijepljenom za krevet; prilikom svakog ulaska u metro, gledam oko sebe - poput koBca - potencijalne mangupe ili mangupice koji bi mi mogli popaliti novce i pasoš; prilikom svakog kontakta s ruskim činovnicima bojim se onoga što bi moglo krenuti krivo ... nije tu riječ, dragi moji, o iracionalnoj paranoji - živi bili pa vidjeli!... ... u te se činjenice - paralelno i razorno - uplela - vrlo suptilno - jedna dopunska: na koju se fakin' foru osjećam, svakim danom sve više, snažnom i sposobnom ali apsolutno sve p(r)oživjeti i... doživjeti stotu?!
Možda se strah i snaga ne nalaze na dvama različitim polovima, možda jedno proizlazi iz drugoga? Strah iz snage? Ili snaga iz straha? Noćas pada kiša. Noćas nije padala kiša. , otprilike tako bi to rekao Beckett i time bi točno pogodio apsurdnost ovog čudnog, čudnog snagostraha.
Što htjedoh svime ovime reći? Ne znam točno ni sama, valjda ćete vi skužiti. Pouzdajem se u vas.
Pozdravi najveći,
nekima do skorog viđenja, nekima do skorog čitanja,
pipi_piaf